Mislio sam da su jenjale gluposti, ali po svemu sudeći nisu. Odnosi se to na tzv. homofobiju. Ne smiješ reći da nemaš potvrdno mišljenje o uvođenju homoseksualizma u sve pore društva. Čak i engleska kraljica, današnja, ne sjećam joj se imena niti me zanima, svojim potpisom zajamči da će se to uvesti i u Veliku Britaniju. Ta nije ona neka tamo zaostala zemlja kao Nigerija ili Hrvatska.

U isto vrijeme raduje se prinovi u obitelji, žena nekog tamo princa će roditi, kažu uskoro. Očito nije homoseksualac. Jedni zakoni vrijede za kraljeviće, drugi za puk. Ma, baš lijepo, milina jedna. Znaju kraljevska djeca što rade. Ostali neka se tješe suvremenošću.

Crnogorce, kao prije toga i nas Hrvate, ne pitaše što oni misle o rađanju ili o ljudskoj spolnosti. I njima pendrekom uvode suvremenost u glavu. Najavi se prvo izazivanje homoseksualaca mirnog pučanstva u Crnoj Gori. Jedino to zasjeni sukob među samim paraderima. Tko je najveći homoseksualac (ne znam smije li se reći peder) među njima? No, riješit će oni to već. Tata Soros driješi »kesu« i cirkus ide dalje. Naravno za druge. I on voli osobe suprotnog spola, čak mnogo mlađe od samog sebe. Jest malo nesuvremeno, ali, Bože moj, tko je vidio zbog toga odbaciti ukuse!? I Crnogorci bi tako, samo tko njih nešto pita? Oni moraju stupati pod zastavom duginih boja ma kuda god ih odvela. Mnogi kažu da prema dobru zacijelo ne će.

No, da se mi manemo ovih homoseksualaca. Nije se s tim igrati. Po bijelom svijetu, što se zapadni voli nazivati, za ovakve se stvari teško kažnjava. Jedan je tako propovijedao kršćanska stajalište o svemu tome, pa ga kaznilo. Jedna je baka za vrijeme njihova izazivanja dijelila letke protiv svega toga, napali su je, ona se požalila i od tada muku muči s policijom jer dokazuju da je ona zapravo napala njih ne samo letkom nego i svojom kasnijom žalbom. Jedan je na svojoj Facebook stranici pisao nešto o svemu tome, nije mu bilo jasno kako se takvi mogu ženiti, imati djecu i slično pa je od uzorna djelatnika u svojoj tvrtci postao netko tko je itekako problematičan. Svakako treba navesti i iznajmljivače postelja koji ne htjedoše sobu iznajmiti dvojici što se držaše za ruke i rekoše da su zaljubljeni, pa dospješe pod udar velikih nevolja. Čudna neka demokracija. Moraš što ti narede, i to dobrovoljno, kao u vremena zločinca Tita. Dobrovoljno si morao na radne akcije i trista drugih čuda.

Što je s »must« Hrvatske glede odnosa prema Srbiji izgleda nikome nije teško dokučiti. Govore mi o tome uz piće u ova vruća ljetna vremena. A ja bih se htio svega riješiti. Već sam o tome ponešto pisao i zbog čega više potezat britanskog mačka za rep. Nije samo zbog mogućeg grebanja, nego i dosade. Dejan Jović kod Josipovića ovamo, Tamara Obradović Mazal tamo kod Ivice Dačića. Jedan predsjednik države, drugi predsjednik vlade, ali nema veze. Neka se samo veze »region« i sve što pod njega spada. Nekako se ne prima dobro, tlo je izgleda slabo pognjojeno, ali popravit će se to već. Posao kvari njemačka upornost, hoće udbaše s ovih strana, a oni su Bogom dani ploviti vodama »regiona«. I Crkva se nešto uzjogunila pa bi više nacionalnim nego »regionskim« vodama. Uzalud stari udbaški krakovi u njezinoj strukturi. Hoće da ih izbaci, suviše je revno shvatila pojavljivanje lustracije na vidiku. Bit će je puno teže primiriti nego hrvatsku samoupravu u BiH. Njih se moglo tenkovima, najprije po banci, pa ako ne poslušaju može i po pojedincima. Samo, gdje ćeš tako nešto uraditi s Crkvom? To čak ne prolazi ni u Sjevernoj Irskoj, minula su takva vremena.

Je l' de, sada je stvarno dosta s ovim? Ali, samo da spomenem jutrošnji sneni ulazak u Zagreb, autobusom, odozdol iz Herceg Bosne. Dočekaše me lijepe fontane, uređen okoliš, s lijeve strane suvremeno opremljena Hrvatska sveučilišna knjižnica. Bi mi milo srcu. Skidamo sa sebe komunistički jad. A onda mi odmah u oči upade krug na vrhu te ljepote. Okolo njega mnoštvo stjegova. Unutar, na sredini, kočoperi se ona prelomljena piramida, kažu masonski znak. Podignuta je prije nekoliko godina u znak 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije i grada Zagreba. Sve je, dakle, počelo s Crkvom, ali križa tamo postavljenog nema. Pa da je barem na tom mjestu grb grada Zagreba, još bi imalo smisla, ovako... Recimo u dubini duše kome zapravo pripadamo? Svome Bogu ili iščašenim vjerovanjima?

Tamo u Africi, u Gvineji Bisauo, sitna Joana je od početka pripadala svome Bogu. Ispričat ćemo samo bitno. Rodila se prije vremena pa je njezin otac u skladu s vjerovanjem sela držao da je duh koji je došao napakostiti im. Kad je bila oseka, po vračevu naputku odnio ju je tik uz more da je potopi kad se bude vraćalo. Ali kućnom psu se to nije sviđalo pa je malu bez znanja gospodara donio kući materi. Vrač je zaključio da se prevario, da ju je trebalo odnijeti u šumu. Pas je opet ponovio isto. Majka je i dalje čvrsto stajala uz svoju kćer, a otac se prepao i nestao. Kad je djevojčica narasla, približio joj se nepoznat starac i zamolio je da ga njeguje. Nakon što je pristala, ispričao joj je djeliće priče koji su nedostajali. Ona je bila kršćanka i još je to, kažu, značajna kršćanka u svome kraju. Umjesto zaključka rekao bih da vračevi uvijek pogriješe, bez obzira čime se kitili.

Ispraznosti je postala svjesna i Laura Keynes, potomak, navodno slavnoga, Charlesa Darwina. To je onaj što izusti teoriju o postanku svijeta, ali mu se strašno klima. No, njegovi je drže i proganjaju sve one koji se usude drukčije dokazivati. Opet demokracija na djelu. Svjesna svega Laura je razmišljala i zaključila da Bog postoji. Postala je katolkinja. Nije uzor cura za svoju obitelj, ali jest za ljude koji pravo sude. Čak zaključi da ovo novo bezboštvo koje nam se nudi u sebi nosi klicu netolerancije i prijezira prema drugima. Nije to bezboštvo koje kaže da Boga nema i ostaje na tome. To je bezboštvo onih komunističkih komesara koji ti ga silom utjeravaju u glavu. Morat ću pratiti njezin govor i govor onih koji će joj se suprotstavljati. Znam da nije jedina između Engleza što napravi nešto ovako. Prije nje tom su stazom stupali: Chesterton, Lewis, Tolkien, Newman, Eliot, Waugh... Hvala im svima.

Koliko nepravda nekada zna trajati vidi se i po gradu Stocu. Tek ovih dana nakon 500 godina u središte mjesta vratila se crkva i njezina zvona. Bio je to dugi povratak kući. Izgrađeno je suvremeno duhovno-kulturno središte Trebinjsko-mrkanske biskupije. Povjesničari kažu da su u blizini i ostatci stare crkve, srušene u tursko vrijeme, ali federalci i pomagači ne dadoše provesti arheološka istraživanja. Navodno u ime, opet, demokracije. Bilo ih je koji su u ta kola upirali s domaćeg ozemlja, kao i onih koji dođoše iz bijelog svijeta nazvavši se mirotvorcima pa počeše provoditi svoju sebičnu politiku. Takvima Viktor Orban, mađarski predsjednik vlade, ovih dana pokaza put kući. Radi se o MMF-u. Jednostavno ne treba, kao što ni mnogi ne trebaju u Herceg Bosni, BiH. Bez njih bi bilo napretka, novih crkava i džamija, suživota naroda s narodom. Ovako stalno imamo vatricu koja tinja i prijeti prijeći u požar. Bit će to u onome trenutku kad se kuharima učini prikladnim skuhati novo političko stanje na ovim prostorima. Što će stradati ljudi, njihova dobra, kome je to važno? Ta nisu njihovi, njihova je dobit koja se iz toga može izvući.

Svijet je u sebi zaista jednostavan, samo nam ga oni neprestano čine složenim. Odlučio sam davno razmišljati svojom glavom. Znam da tako mnogi čine. Naravno da mi je onda puno lakše ići tim putem. Ali, nije samo zbog toga. Duša je ta koja mi šapće da se ne bojim, pa ni onda kada se polako ukazuje razlog za bojazan. Prave misli nitko ne može ušutkati.

Miljenko Stojić