O Stjepanu, iliti Stipi Mesiću, nisam dosad pisao posebno, ali sam ga spominjao, skoro uvijek po zlu, u mnogim svojim tekstovima. Prvi put sam to učinio davne 1992. godine, kada je, kao predsjednik Hrvatskog državnog sabora, došao u zagrebačko naselje Trnovčicu da bi iskritizirao tamo nastanjene Hrvate zbog toga što su se pobunili protiv Cigana, koji su ih godinama provocirali i u gostionicama trnovčičkim maltretirali. I umjesto da zaštiti Hrvate, runjavi Šćepan mali je zaštitio svoje, po izgledu, sunarodnjake. A ljudi koji malo više znaju kažu da Stipica nije slučajno tada stao na stranu Roma koji su bili nastanjeni u Trnovčici. Međutim, bez DNK analize nemamo pravo o tome ništa  tvrditi.

Ipak, nepobitno je da je Stipe Mesić sin jedne Slavonke iz Hercegovine, koja je umrla ubrzo nakon što ga je rodila, i jednog Slavonca iz Like, koji je poslije Drugog svjetskog rata radio svašta što nije časno po Slavoniji. Istina je da je Stipe odrastao uz maćehu Srpkinju, te da godinama živi u braku sa ženom koja je po nacionalnosti Srpkinja, iako je on novinarima pričao da je Ukrajinka. Sumnjičavi ljudi kažu, kada je u pitanju Stipe Mesić, njegova biografija, sve treba dva puta provjeriti. Neki idu čak dotle da tvrde da bi se svašta saznalo kad bi se znanstveno provjerilo ima li nekakvog srodstva između njega i njegovog biografa Ivice Đikića. Samo uz pomoć vrlo utjecajnih ljudi novinar Ivica Đikić se je mogao zaposliti najprije u, hvala Bogu!, bivšem Feralu, pa za glavnog urednika Novog lista, i u novije vrijeme, za glavnog urednika četničkih novina Novosti. Nisu zanimljivi samo putevi Gospodnji, nego i putevi onih koji se po nauku Gospodnjem skoro ni malo ne ravnaju.

Međutim, ne treba se puno truditi da se sazna i spozna da je Stjepan Mesić srpskohrvatski odgojen, tako traje, diše i ponaša se. To mu je i pomoglo da je u vrlo kratkom roku, pet godina nakon što je diplomirao Pravo (1961.), postao zastupnik u ondašnjem Saboru (1965.). Tada je se Stipe počeo značajnije isticati svojim antihrvatstvom. Naime, kao saborski zastupnik 1967. je bio žestoki protivnik čuvene Deklaracije o položaju i imenu hrvatskog jezika, kao i protiv onih koji su je potpisali. Već 1971. Stipe Mesić izgleda kao hrvatski nacionalist, da bi 1991. glumio ustašu, a u biti je uvijek partizan i jugokomunist, odnosno komit. Zapravo, Stipe Mesić je univerzalni lažni konvertit. Neki govore da Mesić nije 1971. završio godinu dana u zatvoru zbog hrvatskog nacionalizma, nego zbog nekih kažnjivih radnji koje je poduzimao kao tadašnji predsjednik općine Orahovica. Od 1981. direktor je nekakvog Arhitektonskog studija u Zagrebu, Studija u kojem je bilo i razvrata u stilu Mesićevog, danas mrtvog, prijatelja Gadafija. Kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, 1991. je, prema vlastitom priznanju, „vršio veliku nuždu“ dok su velikosrbi izglasavali da je HV paravojna formacija. To ga nije omelo da od 1990. do 1994. bude neko vrijeme predsjednik Vlade RH, pa predsjednik Hrvatskog državnog sabora, te istaknuti stranački dužnosnik u HDZ-u. Na visoku dužnost u Beograd Tuđman ga je poslao 1991. jer je, vjerojatno, mislio da za Hrvatsku neće nastupiti nikakva šteta ako ga Srbi i ubiju.

Nevjerojatno je ali istinito da je Stipe Mesić bio 10 godina, dva mandata, predsjednik Republike Hrvatske. Da normalnom i zdravom čovjeku pamet stane! Prije nego je prvi put izabran za predsjednika RH, mom pokojnom prijatelju Dubravku Horvatiću, u Mostaru je rekao jedan visoki engleski dužnosnik: „Mesic ce biti predsjednik“. A zbog razotkrivanja malverzacija s glasačkim listićima, kad je drugi put postao predsjednik RH, jedan hrvatski novinar umalo nije izgubio glavu. Ipak, moglo bi se reći da je Stipe Mesić „položio“ za predsjednika RH još 1998. godine, kada je političkom sudu u Hagu svašta ispričao protiv Tuđmana, HDZ-a i Hrvatske. Uvjeren sam da su  nam ga za predsjednika nametnuli oni kod kojih nas je oklevetao preko malog dijela hrvatskog biračkog tijela i izbornog inženjeringa.

Najveći Mesićev „pothvat“ zbio se 1994., kada je zajedno s, također komitom, Josipom Manolićem, Martinom Špegeljom… pokušao napraviti državni udar i ostao ne samo živ nego i nekažnjen. Tuđmane, Tuđmane i ovo je dokaz da ti nisi poznavao nauk Katoličke crkve. Tamo piše da postoji i  grijeh propustom. Sva ta Mesić-Manolićeva pučistička ekipa odvojila se je od Tuđmana 1994. jer je uvidjela da Tuđman ne želi nikakvu konfederalnu nego samostalnu Hrvatsku. Sva druga njihova obrazloženja puča, priče su za malu djecu. Ono što je Mesić na tu temu pričao od 16. do 19. ožujka 1998. u Hagu smjesa je klevete, laži i istine s ciljem „pranja vlastitih grijeha“. Tada je još optužio Tuđmana da je u Karađorđevu 30. 03. 1991. podijelio s Miloševićem BiH „zaboravivši“ da je s Borislavom Jovićem on osobno dogovorio taj jednodnevni susret Tuđmana i Miloševića. Također je u Hagu tvrdio da su Hrvati iz BiH i RH sudjelovali u okupaciji svog vlastitog teritorija braneći se od Rišćana i Janjičara. To što je Mesić ispričao u Hagu spomenutog datuma saznali smo tek 2000. godine preko onda kakve takve hrvatske novine Slobodne Dalmacije.

Nije Mesićevo zlo samo ono što je u Hagu uradio. Napravio je on dosta toga što nije smio i u vrijeme svojih predsjedničkih mandata. Između ostalog, omogućio je haškim krivotužiteljima da saznaju mnoge državne tajne, koje su se nalazile u arhivu ureda predsjednika Tuđmana. Takvo nešto ne bi nam ni četnik napravio. Zaštićeni haški svjedok, Stipe Mesić, je čak davao razne dokumente iz Predsjedničkog ureda novinama tipa Feral, Nacional ,Globus…, a i engleskom novinaru, agentu Johnu Coksonu. Po zlu glasu nezapamćeni čelnik u Hrvata, privremeni i povremeni obraćenik na hrvatstvo, nakon svega što je učinio, još uvijek je omiljena osoba kod nekih Hrvata -  kako je to moguće!? Takvima nije bilo važno što je svoju predsjedničku dužnost obnašao vrlo neozbiljno i izdajnički; njima su bile važnije njegove plitkovickaste dosjetka, čak i kad su bile morbidne - kao ona o Tuđmanu; njegovu prevrtljivost su smatrali vrlinom a zloćudnost ćudoređem. Za takve bi se moglo reći po narodnu: Našle krpe zakrpu.

Stipe Mesić je, po mišljenju mnogobrojnih Hrvata, rušitelj skoro svega što je hrvatski narod, s Tuđmanom na čelu, napravio. Da ništa drugo nije napravio kako ne treba, osim što je prisilno umirovio 12 ratnih generala čim je postao predsjednik RH, Mesić bi  morao odgovarati za zločin protiv Naroda i Države jer su se generali pobunili protiv kriminalizacije Hrvatskog obrambenog rata i uopće odnosa tadašnje vlasti prema hrvatskim braniteljima.

Valjda će doći vrijeme da će i njegove financijske transakcije biti, za nadležne, akcije. Hoće li se ikad razbistriti slučaj Cementara, financiranje njegovih predsjedničkih kampanja, što je s novcem koji je primio u Australiji, otkud mu toliki novac nakon isteka mandata…?

I da jedan takav čovjek ima, i nakon isteka mandata, povlašteni status, ima svoj ured, auto, tjelobranitelja, novac iz Proračuna…, sve o trošku Države protiv koje  tako zdušno radi. Pa to može biti samo kod nas Hrvata. Zaštićeni haški krivokletnik će, izgleda, doživotno raditi protiv Države o državnom trošku. To mu omogućava rotarlajoška masonerija, koja, kao paravan, još od 1990. stoji iza njegovih zala. Da je on njihov, da se iščitati i iz njegova inauguracijskog govora od 18. veljače 2000., kad je, između ostalog, rekao: „Novi svjetski poredak ne znači stvaranje jedne jedinstvene države…“ . Mesić je često izokrenuto govorio.

Sve ovo naprijed napisano je  najviše zbog toga što je paralelni predsjednik RH, štetočina Stipe Mesić, još uvijek vrlo aktivan u svojoj antihrvatskoj djelatnosti, kako se vidi iz njegov dnevnika koji vodi za Radio Slobodnu Evropu, iz njegovih aktivnosti preko udruge nevladinih organizacija, tzv. Igmanske inicijative, koja jasno i glasno pravi novu Jugoslaviju, kao i preko njegovih javnih i tajnih destruktivnih intervencija i instrukcija… „Doživotnog bivšeg predsjednika“, kako sam sebe naziva, radi obraza hrvatskog naroda, treba pod hitno detronizirati, „procesuirati“ i tamo gdje mu je i mjesto arhivirati za sve vjeke vjekova. Amen.

M a r k o   M a t i ć