Malo je ironično da se nova stranka pod nazivom Hrvatska zora pojavljuje u sam sumrak hrvatske državne samostalnosti, to jest nekako usporedno s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Milan Kujundžić, najkarizmatičniji predsjednički kandidat na prošlim unutarhadezeovskim izborima, nakon godinu dana kolebanja odlučio se osnovati vlastitu stranku. Najavljuje da će stranka biti narodnjačka i da će ponuditi izlaz iz katastrofalnog stanja u kojemu se zemlja nalazi. Glavni argumenti su im čestitost i stručnost. Koalirati ne namjeravaju s drugim strankama, nego s narodom. Međutim, dok još nisu predstavljeni ni ljudi ni program te nove stranke, ostaje nam samo vjerovati na riječ njezinom osnivaču.

Milan Kujundžić ima besprijekornu profesionalnu karijeru, ostavio je dobar dojam na unutarhadezeoskim predsjedničkim izborima i pobjeda mu je izmaknula za dlaku. No je li to dovoljno za postizanje onoga što najavljuje s novom strankom? Teško. Možda je bilo logičnije da je Kujundžić ostao u HDZ-u i tu pokušao uspostaviti vlastitu frakciju. Na žalost, u našim strankama frakcionaštvo je još uvijek smrtni grijeh i kažnjava se izopćenjem. ne samo iz stranke nego i iz kruga dotadašnjih prijatelja. Ipak, frakcionaštvo će se s vremenom morati uspostaviti i u hrvatskom političkom životu jer će, u protivnom, broj novih političkih stranaka i dalje nastaviti rasti čineći političku scenu sve apsurdnijom.

Najava osnutka nove stranke dočekana je dvojako. Oni s lijeva nadaju se da bi Kujundžić mogao otkinuti koji postotak HDZ-u, oni s desna se toga pribojavaju. Ta navezanost na HDZ u percepciji cjelokupne javnosti novoj stranci teško može koristiti na dulje staze. Ako stranka namjerava igrati imalo važnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni, te će se navezanosti u što kraćem roku morati osloboditi. To je oslobađanje, recimo, uspjelo HRAST-u kroz civilni aktivizam njegovih članova i zalaganje za tradicionalne obiteljske i kršćanske vrijednosti, na koje se Sanaderov HDZ samo deklarativno tu i tamo pozivao, dok ih je u praksi gotovo redovito iznevjeravao.

Kujundžićeva šansa da napravi odmak od HDZ-a kroz inzistiranje na dosljednijem zalaganju za nacionalne interese, kojih se Sanaderov HDZ također samo deklarativno držao. Međutim tu se se pred novoosnovanom strankom ispriječila dva problema. Prvi je sam Karamarko koji je najavio čvrst zaokret prema tuđmanizmu, što u praksi znači pojačanu nacionalnu retoriku i beskompromisno zalaganje za nacionalne interese. Za sada tu politiku Karamarko uglavnom i provodi. No da se provjeri koliko je taj zaokret doista iskren, bilo bi potrebno da HDZ dođe na vlast i počne provoditi ono o čemu sada može samo govoriti. Jer, ne zaboravimo, i Sanader je na Rivi tvrdio da neće izručiti generale.

Drugi problem je sama Europska unija. U zemlji koja je dragovoljno veliki dio vlastitog suvereniteta prenijela na nadnacionalnu uniju, teško je dosljedno zastupati nacionalne interese. Naročito ako su broj stanovnika i ekonomska snaga te zemlje na razini statističke pogrješke u okviru same unije. No to je problem koji se postavlja i pred sve ostale hrvatske političke stranke. Ukoliko su uistinu hrvatske. Stoga, bojim se, da je jedina spomena vrijedna differentia specifica koju nova stranka može uspostaviti u odnosu na već postojeće veće stranke konzervativno-nacionalne provenijencije upravo snažan odmak od proeuropske politike. No iz dosadašnjih istupa samog Kujundžića ne može se zaključiti da bi on mogao krenuti tim putom.

Bilo kako bilo, nezahvalno je sada prognozirati kako će se stvari s novom strankom razvijati ni kakav će uspjeh postići na prvim izborima na kojim bude sudjelovala. Možda dožive fijasko, a možda se nametnu kao svojevrsni ''laburisti'' hrvatske desnice. U odlukama birača, naime, ne igraju ulogu samo racionalni razlozi nego i dojmovi. Dapače, dojam je nerijetko i presudan.

Damir Pešorda