Svi marš u politiku! Tamo su bolje plaće bez velikog rada i truda. Politika je u suvremenom obliku već odavno napustila svoju bit, svoj « raison d’etre », a to je promicanje i obrana « javne stvari », općeg dobra narodne zajednice, res publicae. U svijetu se lijeve i desne političke obitelji često kite « republikanskim » atributom, kao pomodnim privjeskom bez sadržaja.

Politika je izdala « politeju », model građanskog sudjelovanja u organiziranju države i društva. Zašto je politika postala oportunistički transvestit koji periodično zavodi biračko tijelo pukim obećanjima, a kada dođe na vlast izdaje javnu stvar? Jednostavno zato što se politika toliko sekularizirala i izopačila, da se ne veže za nikakvu vanjsku legitimaciju i krepost. Suvremena politika je prigrlila krivovjerje money-teizma u kojemu glavna dogma kaže da « privatni poroci konstituiraju opću i javnu krepost » kako ističe otac liberalizma Bernard Mandeville ( La Fable des Abeilles, 1714). Polazeći od navedenog aksioma otvorene su sve opcije političkog trgovanja, kalkuliranja i privatizacije političke funkcije. Zbog toga je perverznost postala izokrenuta društvena krepost. Politika koja je u službi privatnih oligarhijskih interesa i poroka na taj način destrukturira sve ostale ljudske funkcije i dimenzije: simboličnu, semiološku, psihološku i duhovnu. Politika koja isključivo služi interese money-teizma, svemoćnog i fetišiziranog tržišta postaje glavni pokretač i ujedno sluga jednog bolesnog i perverznog društva koje potiče kompeticiju, generaliziranu naturalizaciju društvenih odnosa, gubitak repera i kulturnih tabua, i u konačnici reducira građane potrošače na libidinalne funkcije.

Politika koja se zalaže za sveopću deregulaciju, trgovinsku liberalizaciju, na jedna način i uništava i deregulira potencijale drugih alternativnih ekonomija: diskurzivna ekonomija (razmjena misli, ideja), socijalnu i distributivnu ekonomiju ( dobiti, dati, darovati, vratiti), te psihološku ekonomiju ( altruizam, ograničenje potrošačkog nagona). Danas se ulazi u politiku kao u privatni klub, u dioničarsku društvo , klijentelističku sinekuru ili građevinsku tvrtku. A za ulazak potrebno je samo malo lukavosti, (što manje ponosa), usvajanje i ponavljanje poznatih tehnomenadžerskih ringeraja ( tzv. tržišna dox-a ) koje zvuče strašno pametno a ništa ne znače. A zašto uopće ulaziti u politiku? U potrazi stjecanja brze zarade bez velike odgovornosti, ili jer želiš steći svoj prvi milijun, zbog iluzornog osjećaja moći, zbog narcisoidnosti, stjecanja utjecaja za privatne poslove? Zbog zaštite? Zbog socijalne neadaptiranosti jer se drugdje ne možeš afirmirati? U svakom slučaju nije riječ o Weberovoj politici kao uvjerenju i zvanju. Svi bi živjeli od politike a ne za politiku kao pozitivnu misao koja povezuje etiku, estetiku i državničko zvanje, ujedno jedan zasebni „Nomos“.

Današnja je politika ujedno i odraz naše « slike svijeta ». Francuski filozof Charles Maurras je u tom smjeru i zapazio kako treba biti glup kao konzervativac ili naivan kao demokrat da ne prepoznaješ koje danas snage upravljaju zemljom. Oči prepoznaju dvije drevne materijalne sile « zlato i krv ». Nije ni čudo da se danas prolijeva krv za crno zlato, za rude, dijamante. Podređivanje politike isključivo ekonomskom privatnom profitu je ujedno i podređivanje logici zlata koje se danas nudi pod plaštom konzumerizma, korporacijskog dioničarstva, privida društva zabave i neprestanog napretka. Na djelu je masovna domestifikacija i potrošačka dresura na globalnoj razini. Kantovoj listi glavnih čuvara društva-stada : « Loš princ-vladar, oficir, poreznik » moglo bi se pridodati i političare, medije, stručnjake za marketing i komunikaciju itd.

Nažalost, ti isti čuvari stada svakodnevno zagađuju medijski javni prostor kao elementarna nepogoda za inteligenciju. Zemaljska kugla se djeli na kaotične zone, zone ratne mašinerije, zone stabilne potrošnje i nestabilne potrošnje. Carstvo zlata (u obliku virtualne ekonomije dioničarstva, investicijskih fondova i burzovnih tranzakcija) i financijski kapitalizam će zasigurno nadživjeti smrt zapadne civilizacije koja se pretvorila u globalnu tehno-trgovinsku administraciju koja služi interese globalne oligarhije.Materijalna snaga money- tržišta je fluidna i ne poznaje prijatelja ni neprijatelja, naciju ni kulturu. Njegovo središte je nigdje i svugdje, ne poznaje političku lojalnost i vjernost, on može služiti Parizu, Londonu, Bruxellesu, Tel Avivu ili New Yorku. Njegova je dominacija apsolutna a ponekad traži tutorstvo političke moći. Kao što je napustila javnu stvar, politika je napustila aleju inteligencije kao oslobađajuću kreativna snaga. Krv i zlato često se sukobljavaju dok inteligencija ima moć rasuđivanja, moć odabira između lihvara i Princa, između financije i mača.

Živimo ne kako mislimo u individualističkom društvu već zapravo u „društvu stada“ kako je to anticipirao Nietzsche, u kojem ne postoji ni trunka vitalne inteligencije već samo obrasci iznuđivanja pristanka. „Vrijeme je natjeralo orla da spava s kokošima“. A današnje tržišne demokracije su plodno tlo za razmnožavanje političkih mediokriteta jer kroz negativnu selekciju pogoduju spregu gospodarsko-financijskih i političkih krugova iz kojih mogu samo izviriti kokošarenje i korupcija. Onaj koji licemjerno prihvaća money-teizam kao pravila igre je pravi današnji bijedni političar, duhovni patuljak suvremenog doba koji dok progovori pada u zaborav.

Jure Vujić