Tek što je netom procurila vijest (zna se od kuda...) da će dr. Zlatan Hasanbegović biti ministar kulture, pri ulasku u Hrvatski državni sabor dočekala ga je ratoborna gomila (ne)građanskih i (ne)dobrotvornih udruga, koje su desetljećima kao pijavice sisale hrvatske kune na račun (anti)fašističke djelatnosti.

Prva odluka koju je donio ministar kulture dr. Hasanbegović bila je: raspustiti Povjerenstvo koje je pljačkalo hrvatsku riznicu u antihrvatske svrhe.

To je bio smrtonosni udarac partizanskim parazitima, koji su svojim pozivom na uzbunu čak i Europu digli na noge! Oglasio se i ravnatelj centra Simon Wiesenthala Efraim Zuroff iz Izraela: ''Pozivam hrvatsku vladu da odmah smijeni ministra kulture... šokiran imenovanjem fašista Zlatana Hasanbegovića ministrom kulture apeliram da ga se zamijeni prikladnom osobom...'' Milanović ne zaostaje, pa kaže: ''Šteta je već načinjena Hrvatskoj, Hasanbegović neće biti nigdje primljen u Europi.''? Big deal! Europa je otkazala dobrodošlicu republikanskom kandidatu za predsjednika USA Donaldu Trumpu, zbog njegovih stavova za sigurnost Amerike, što bi Hasanbegoviću mogla biti čast, jer i on se bori protiv neprijatelja Hrvatske. Činjenice su da je odluka ministra Zlatana - vrijedna zlata!

Ne treba se ustručavati u zauzimanju odlučnih stavova kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, što je ovih dana primjerno pokazala predsjednica republike Kolinda Grabar-Kitarović, izbacivši savjetnika Vladimira Šeksa iz Pantovčaka i razriješivši s dužnosti šefa tajne službe Dragana Lozančića, jer su oba bili - zmije u njedrima.

Predsjednica RH je također odlučno postavila uvjete srbijanskom predsjedniku (četniku) Tomislavu Nikoliću: a) pitanje nestalih u ratu, b) pitanje imovine, c) pitanje kulturnog blaga, d) povratak arhivske građe, e) rješavanje problema granice na Dunavu – te će ga tek onda pozvati u posjet Hrvatskoj. To je državnički čin i stav (ocjena: 10 +) predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, koja je „inom i činom“ pokazala hrvatskom narodu i svojim prethodnicima - velikosrpskim podanicima Mesiću i Josipoviću, kako se brane hrvatski nacionalni interesi u Lijepoj našoj kao i - izvan hrvatskih granica.

Pročitavši jednu izuzetno vrijednu analizu političkog sadržaja sa povijesnog stajališta, glede hrvatske državotvorne ideje da ''Nije NDH uzročnik prijepora, nego Titova Jugoslavija'' (Kazimir Mikašek-Kazo, hrsvijet.net, 08.02.2016.) teško mi je bilo umiriti se, vratiti se od ljutog osvetnika u stanje razumnog čovjeka. Tko je imao priliku pročitati gore navedeni osvrt (a to stvarno treba pročitati!) shvatit će da je Država Hrvatska dovedena na rub izvanrednog, odnosno opsadnog stanja. Jer, ukoliko Vlada ne zauzme odlučne stavove u odnosu na petu kolonu, koja potpiriva ratno-huškački okršaj s ciljem rušenja Vlade i neovisnosti Države Hrvatske, hrvatska će Vlada izgubiti kontrolu u vlastitoj državi.

Milanovićeva militaristička požuda

Dokazi probuđenog boljševizma u Hrvatskoj su očevidni na ulicama, u protuhrvatskim medijima, kojima upravljaju dvije strane i neprijateljske tiskovne kuće, te glavni televizijski (anti)fašistički kanali, koji sustavno iznose ukradene državne tajne, kako bi uzdrmali koalicijske partnere nove hrvatske vlade Domoljubne koalicije i Most-a. Već je ustanovljeno kako iz Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović cure tajne informacije, kopije strogo povjerljivih dokumenata (mnogi su tajni arhivi u torbama odneseni u četničko-partizanska uredništva) koji će u ''pravo doba'' biti objavljeni u antihrvatskim ''jutarnjim'' i ''večernjim'' izdanjima i (NE)hrvatskim TV kanalalima. ''I izrečena istina s lošom nakanom - gora je od svake laži.'' (W. Blake)

Ovdje više nije riječ samo o sumnji, nego o opravdanoj zabrinutosti da je Zoran Milanović organizator javnog i podzemnog pokreta za rušenje Hrvatskog državnog sabora, Hrvatske vlade i Predsjednice RH, mobilizirajući pobunjenike, kojima je izkliznula stolica ispod g..ice, u gerilski (partizanski) pokret u Hrvatskoj.

Da se više ne prijeti samo s izvođenjem ljudi na ulicu, najbolji je dokaz konkretna prijetnja, koju je usred zasjedanja Hrvatskog (državnog) sabora 11. veljače ove, 2016. godine, hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj, u kojoj živi i uživa “u svim slastima i vlastima”, javno uputio Milorad Pupovac (prema mnogima, po zanimanju Srbin), ispalivši svoj, doduše takozvani “verbalni”, ali ipak metak, koji mora zabrinuti svakoga Hrvata. Jer tko god je to čuo, mora se najpozbiljnije zapitati, kada će taj zagrebački Puniša Račić možebitno pozvati u pomoć svoje četnike da mu se pridruže i da omraženu mu Hrvatsku konačno i jednom zauvijek pokore i posrbe. A ta jasno i javno izgovorena prijetnja u najvišem domu Republike Hrvatske nipošto nije slučajna: Što izravni, što prikriveni neprijatelji hrvatskog naroda i neovisnosti Hrvatske države, jedva da su ikada do sada (pa čak niti za vrijeme zločinca Tita) bili tako brojni, a već i samim time tako sveprisutni, da bi bili toliko ohrabreni, da hrvatskom narodu zaprijete čak i na tako očiti i zastrašujući način.

Naše je mišljenje da za ohrabrenje tako snažnog protuhrvatskog, ne samo raspoloženja, nego i djelovanja usred Hrvatske, postoji nekoliko bitnih razloga:

1. Sve grlatije i drskije mrzitelje svega hrvatskoga ne ohrabruje samo njihova do sada neuobičajena brojnost, ideološka šarolikost i sveprisutnost, već i politička nedozrelost i lakoumnost, nažalost, prevelikog broja hrvatskih birača, koji su svojim bilo neodazivom na izbore ili pak eksperimentom davanja svojih glasova tek ”bilo kome”, upravo svim mogućim Pusićima, Milanovićima, Josipovićima, Mesićima, Radmanima, Frljićima, Stazićima, i kako se već sve ne zovu, omogućili da se hrvatskom narodu nameću ne samo kao odlučujuća politička snaga, nego čak i kao moralna vertikala; nešto kao da su baš oni tek sada na vlasti.

2. Takvi i takvima slični dodatno su ohrabreni i, nažalost, prilično nesretnom i nespretnom novom hrvatskom vladom, u kojoj partneri MOST i Domoljubna koalicija kao da nemaju ništa zajedničkog, osim da se ni u čemu ne slažu! A za takav slučaj, ma iz koje ljudske domene bio, već su pametni Latini imali poznati izraz: Duobus litigantibus tertius gaudet! (Dok se dvojica svađaju, treći se veseli). A ovdje je svakome i previše jasno, tko je taj treći. Naime, to što sve radi i kako postupa MOST, kao partner s daleko manjim brojem zastupnika, nasuprot Domoljubnoj koaliciji s većinskim brojem zastupnika, pomalo prelazi svaku mjeru ne samo dobrog ukusa, nego i političkog razuma, pa se nameće pitanje, gdje je granica strpljivosti i podnošljivosti onog jačeg partnera.  

3. Dopuštamo da i nismo baš o svemu obaviješteni što se sve i kako u toj našoj novoj hrvatskoj vladi dogovara, ali za odluke (bolje reći za nedonošenje odluka) koje su do sada procurile u javnost, mislimo da brojnija strana (Domoljubna koalicija) svakodnevno gubi na političkom ugledu i vjerodostojnosti, što također ohrabruje sve protuhrvatske elemente, pa bi, ne samo za Domoljubnu koaliciju, nego i za trenutačnu političku situaciju u Hrvatskoj, možda ipak bilo najbolje, ma kako s našeg položaja ne možemo predvidjeti sve posljedice takvoga čina, da iz takve vlade, u kojoj slabija strana gotovo ucjenjivački želi dominirati, brojnija i jača strana ipak čim prije - izađe! Jer, i za takvu situaciju imamo izreku, ovaj puta domaćeg, ali zato ne i manje vrijednog podrijetla: Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se obiju!  

Da se vratimo Milanoviću, koji se je, nota bene, kao predsjednik hrvatske vlade, na pitanje o opredjeljenju za Tuđmana ili Tita jasno opredijelio – za Tita. U anketi, koju je na tu temu proveo u ime hrsvijeta.net autor Mikašek, rezultat u „Domoljubnoj koaliciji“ glasio je: - Tuđman 100%, Tito 0%; a u koaliciji „Hrvatska raste“ - Tuđman 0%, Tito 100%. Iz toga jasno proizlazi da su u Tuđmanovoj Hrvatskoj, oslobođenoj od srpskočetničkog agresora, ne samo vladali sljedbenici zločinca Tita i poražene Jugoslavije, nego da oni još i danas drže konce u svojim rukama u svim ključnim službama u Republici Hrvatskoj!?

Zorana Milanovića i njegove (anti)fašiste, odnosno boljševičko-četničke horde, koje rade na rekrutiranju i aktiviranju militantno nastrojenih struja (poput ISIS), treba zbog ugroze nacionalnih interesa i pripremanja puča, odnosno nasilnog rušenja demokratskog poretka u Hrvatskoj, svim zakonskim sredstvima onemogućiti, možda čak, uz možebitno postojanje odgovarajućih dokaza, i uhapsiti i strpati u Remetinec. Jer, Hrvatska je, usput rečeno, i članica demokratske Europske zajednice i NATO-a, pa tko bi nasilno rušio Hrvatsku - posljedično bi rušio i Europu.

Milanović je izišao iz okvira oporbe, uobičajenog političkog protivnika, i stavio se na stranu neprijatelja; njegovo ''ciljanje'' u dr. Zlatana Hasanbegovića je de facto ''pucanje'' u Vladu, u demokratske temelje Republike Hrvatske. Takozvani „verbalni metak“, ali ipak – metak, ispaljen od Milorada Pupovca, očito je na tom tragu, a to se svugdje u svijetu zove pravim imenom - veleizdaja. U diktatorskim režimima veleizdajnicima se stavlja uže oko vrata, a u demokratskom sustavu oduzima građanska prava i izriču dugoročne zatvorske kazne. Periculum in mora. (Pogubno je u odgađanju.)

Država Hrvatska i Naci-Fašistička politika

Tito je bio na čelu partizansko-četničkog udruženog zločina, koji su on i njegovi sljedbenici maskirali na najbrutalniji način (statistika u navedenom osvrtu). Još i danas, nakon Domovinskog, Osloboditeljskog rata, čelnici komunističkih i četničkih partija usuđuju se vrijeđati i prijetiti hrvatskim braniteljima i domoljubnim strankama kako tobože osnažuju ustaštvo s nakanom oživotvorenja NDH-a.

Žrtva toga linča je i ministar Zlatan Hasanbegović - i to iz više razloga. On je prvi ministar kulture u Hrvatskoj vladi koji dolazi iz nacionalne manjine i islamske vjerske zajednice koja je na udaru zbog terorizma, U oporbi se međusobno pitaju: ''Kako može ustaša, fašist i bošnjački balij biti hrvatski ministar.''!? Ali, to se ipak nisu javno usudili reći, nego su se radije priklonili teoriji velečetnika Pupovca: ''Sve što je hrvatsko - to je ustaško, a što je ustaško to je fašističko''!

Mnogima nije jasnan pojam - ustaštvo, jer su četnici, partizani i komunisti u Jugoslaviji i u svijetu ocrnili i izopačili smisao riječi i značenje ustaštva.

Mnogi Hrvati u povijesnim, intelektualnim i političkim krugovima smatraju prof. Ivana Oršanića jednim od najboljih ideologa hrvatske državotvorne ideje prošlog stoljeća. Mi bismo Oršanića nazvali modernim Starčevićem, jer je u svojim studijama razradio do u tančine Starčevićeve ideje te ih potkrijepio i svojim prosudbama, koje u hrvatskom idejnom i državotvornom osmišljanju čine ukupnost zbrinjavanja hrvatske nacionalne sveobuhvatnosti.

U svojim rasčlanjivanjima prof. Oršanić je u najširoj obradi upravo biblijski razradio pojam i svrhu ustaštva, u razdoblju u kojem je ustaštvo imalo presudno oslobodilačko i državotvorno značenje u ostvarenju vjekovne težnje hrvatskog naroda za svoju slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Primjera radi evo samo kratki ulomak teksta:

Tako zvani ustaški fašizam ili nacizam, odnosno ustaška ideološka identičnost s fašizmom ili nacizmom, dolazila je do izražaja samo u potrebama formalne naravi, u potrebama da se savezništvu, koje je neprestano hramalo i spoticalo se u stotinu vojničkih, političkih, ekonomskih, ideoloških, propagandističkih, špijunskih, osobnih kamena i kamenčića, dade hrana za održavanje koje je u kompleksu događaja moralo biti održavano, jer ni za jednu stranu nije bilo bolje solucije. Niti smo mi mogli okrenuti protiv Njemačke i Italije, a niti je Njemačkoj i Italiji ikada naišao povoljan čas da obračunaju otvoreno i definitivno s hrvatskom državom.

Ustaštvo nije imalo ni vremena ni tehničkih mogućnosti izgraditi se u bilo kakvu ideološku formaciju, jer je trebalo ratovati, jer je trebelo braniti hrvatsku državu, jer je u tom smislu sve trebalo spremati, pa prema tome ono nije bilo ni fašistiško, ni nacističko, ni demokratsko; potpuno se iscrpljivalo i konkretiziralo u borbi za državu, prihavćajući pri tom forme koje su imale dobar odjek među našim saveznicima, kao i autoritativne, pa čak i diktatorske metode, kojima je sve pogodovalo: rat, revolucionarno stanje, ignorancija i osobne naklonosti.

Činjenica je, međutim, da su mnogi osjećali s jedne strane opterećenje u tome da se ustaštvo smatra fašističkim (nacističkim), dok su drugi mislili da ustaše trebaju smatrati supstancijalno (ideološki), u smislu unutarnjih političkih realizacija, fašizma odnosno nacizma.

Činjenica je da su nas smatrali, uz stalne sumnje, i nacisti i fašisti sebi srodnim pokretom, činjenica je da smo mi mnogu prigodu iskoristili da to tako izgleda, ali je isto tako činjnica da to općenito tako nije bilo.U postanku i djelovanju ustaštva bitno je bilo samo jedno: borba za hrvatsku državu. Sve drugo su bili nebitni dodaci, ma koliko snažno dolazili do izražaja.

Tko ima pravi ustaški, nacionalni, hrvatski osjećaj, taj mora zadrhtati od žalosti i od zebnje da bi fašizam i nacizam opet bili nosioci promjena prema kojima bismo se trebali okretati.(Ivan Oršanić, Vizija slobode, Buenos Aires 1979., st. 251-252.)

Ovim smo tek neznatno ukazali himbenom Milanoviću i njegovim priljepcima na povijesno tumačenje ustaštva, ali smo svjesni da će učinak biti isti kao da se pjeva pred guhim, jer oni bez ikakva povijesnog poznavanja svih relevantnih činjenica, izmišljaju ustaštvo s razlogom kako bi se mogli okupljati u i oko svojega fašističkog antifašizma.

Hrvatske akademske, intelektualne, braniteljske i mnoge vjerske udruge, kao i tisuće pojedinaca, dali su sa svojim potpisima na peticiju podršku ministru kulture dr. Zlatanu Hasanbegoviću sa željom da junački izdrži napade i uvrede i da nastavi s čišćenjem srpskokomunističkog ološa iz svih segmenata hrvatske kulture. Vatra se hrani vjetrom, a vjetrom se i gasi. (Ov.Rem.am807)

Mi bismo dali preporuku hrvatskim ministrima i domoljubnim saborskim zastupnicima da u ovim velikim korizmenim danima ignoriraju provokacije u medijima i verbalna vrijeđanja od (anti)fašista, jer to je njihova jedina tanka grana na kojoj još kratko vrijeme vise. O ljudima koji se ozbiljno bave djetinjarijama ili silom hoće da kažu nešto duhovito, to su teške trice (difficiles nugae).

Usput si dopuštamo poručiti Miji Crnoji da smo došli do zaključka da bi bio najbolje napravio da je svoju namjeru o registru izdajnika ostavio u torbi samo tjedan dana dulje. U tom bi slučaju, naime, mnoge izdajnike sada imao kao na dlanu, jer su mnogi od njih kao guske protiv ministra kulture digli glavu u Saboru, na HTV-u, u medijima, na ulicama pa i na Markovu trgu. Ovako je pak ispalo da je Mijo - preglasno razmišljao!

 

Rudi Tomić / Toronto

Share
0