Na izborima za Hrvatski sabor 2007. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Sanaderom je osvojila 66 mandata, Socijal-demokratska partija predvođena Milanovićem 56 mandata. Onodobna nesreća na Pantovčaku zvala se Stjepan Mesić i mnogi su zaboravili da unatoč jasnom pobjedniku izbora Mesić nekoliko dana nije povjerio Sanaderu mandat za sastav vlade, odnosno krenuo je u tumačiti ustavnu odredbu koja nalaže Predsjedniku RH da mandat povjerava „osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje svih zastupnika.“

Mesić je htio omogućiti Milanoviću da dobije mandat, kako bi SDP s partnerima dobio većinu od 76 potrebnih zastupnika. Ukratko, Partiji je trebalo samo vrijeme kako bi slomili onomad politički relevantni HSS i HSLS, pri čemu se Mesić pozivao na pravno irelevantnu brojku od 76 zastupničkih mjesta.

Malo tko je primijetio da je Zoran Milanović već najavio da će postupiti isto, ako ne i gore od Stjepana Mesića izjavivši: „Ja ću se ponašati u skladu s Ustavom. Nema šanse da nekome tko dođe sa 76 potpisa, ne dam mandat. A neću ga dati ni samom sebi.“

Time se doveo u najlagodniju političku poziciju. Milanović će odugovlačiti koliko je moguće kako bi pomogao SDP-u u potrazi za koalicijskim potencijalom. Problem je u tomu što je takva pozicija dvostruko protuustavna; naime, Ustav ne spominje brojku 76 niti spominje natpolovičnu saborsku većinu, već nejasno govori o osobi koja uživa povjerenje svih zastupnika. Zato i propisuje rok od 30 dana za sastav vlade, koji se za još toliko može produžiti, te još jedan rok od 30 dana drugom mandataru. Nakon toga slijede novi izbori. Cilj ustavne odredbe nije da se pod svaku cijenu sastavi vlada, nego da relativni pobjednik izbora sastavi vladu, ako može. Ako ne može, onda se ide na nove izbore, što je nekako u demokratskom duhu.

Odredba da predsjednik RH povjerava mandata jednaka je onoj američkoj prema kojoj potpredsjednik SAD-a potvrđuje elektorske glasove: čisto ceremonijalna i protokolarna, nema razmišljanja, angažmana i djelovanja. Normalan predsjednik bi povjerio mandat onomu tko je relativni pobjednik izbora, no Milanović je sve samo ne normalan (predsjednik).

Nadalje, cijeli postupak povjeravanja mandata, odnosno obavljanja konzultacija s predstavnicima zastupničkih klubova bit će blago rečeno nakaradan, jer je predsjednik RH cijelo vrijeme potencijalni mandatar, pa nije jasno u kojem će svojstvu Milanović postupati nakon objave rezultata parlamentarnih izbora. Možda bi bilo mudro da Ustavni sud nametne Predsjedniku RH da konzultacije nakon izbora obavlja javno, kako bismo svi bili sigurni da nastupa isključivo kao predsjednik RH, a ne da kao neformalni mandatar pregovara o sastavu buduće vlade kojoj će biti na čelu.

Stjepan Mesić je široko tumačio širinu ovlasti u predsjedničkom povjeravanju mandata za sastav vlade. Nesumnjivo će trust pilećih pravnih mozgova oko Milanovića otići i nekoliko koraka dalje, i cijeli je pomno planirani plan donekle i briljantan: jedina mana mu je što je protuustavan, a što je od početka nevaljalo, ne može se protekom vremena popraviti, stoga Ustavni sud, ovisno o Milanovićevom ponašanju, naposljetku bude primoran poništiti izbore.

Također je nesumnjivo da će Milanović odugovlačiti s povjeravanjem mandata koliko je moguće, i to ni manje ni više nego u vlastitu korist kao najavljenog mandatara. U međuvremenu, dok on opstruira sastav vlade HDZ-a, vršit će se institucionalni i svaki drugi pritisak da SDP sastavi vladu. Pod najvećim će udarom biti zastupnici nacionalnih manjina te pojedinci iz redova MOST-a, Domovinskog pokreta te eventualni zastupnici neovisnih lista, odnosno pokrajina.

Milanović je već najavio da ne će prezati ni pred čim radi dolaska na vlast, osmislio je protuustavan plan i počeo ga sprovoditi. Ironično, bilo bi mu najjednostavnije kad bi SDP osvojio relativnu većinu te u tom slučaju Milanović daje ostavku i čeka da mu mandat povjeri netko tko će ga naslijediti na dužnosti predsjednika RH. No, to nije izgledan scenarij. Izglednije je da će imitirati svoga političkoga mentora i predšasnika Stjepana Mesića te nanovo udariti na Ustav Republike Hrvatske. U tom slučaju, jedino je potrebno da institucije pravne države budu spremne, a pritom se misli na Ustavni sud koji takav kakav već jest ima dužnost očuvanja hrvatskoga ustavnopravnoga poretka.