Nitko od naših vrsnih, britkih, umnih, učenih i mudrih intelektualnih proletera nije posebno problematizirao, pa niti natuknuo temu da su predstojeći parlamentarni izbori biti ili ne-biti omiljene im Socijal-demokratske partije i njezinih satelita. Naime kaj?

Fotografija čelnih ljudi koalicije „Rijeke pravde“ na kojoj vidimo Arsena Bauka, Branka Grčića, Anku Mrak Taritaš, Krešu Beljaka, Radimira Čačića, bračni par Puljak i Daliju Orešković, između ostalih, svi predvođeni Peđom Grbinom, bolje bi pristajao naziv koalicije političkih leševa kojima je zaboravljeno javiti da su preminuli. Takvi bi se morali dobrano potruditi da pobijede na izborima za mjesnu zajednicu, a nekmoli na izborima za hrvatski parlament.

Priznati im se mora da ih od vrlina krasi jedino samosvijest, pogotovo Peđu Grbina, čiji je politički nastup otkako je na čelu SDP-a, bez svjetonazorskih ocjena, jednostavno i ukratko – jadan – no Grbin je barem svjestan toga. Zato se i odlučio na, možemo unaprijed ocijeniti, samoubilački potez, jer za razliku od HDZ-a, čiji je je politički kraj mnogo puta najavljivan, ali nikad realiziran, SDP-u kao stranci na ovim izborima zaista ugrožena egzistencija. Pojavile su se alternativne stranke poput Podemosa, pretrpjeli su unutarstranački raskol, biološka lustracija im je prorijedila biračko tijelo, a nekoć im se sjajan prvoborački plamen sveo na nekolicinu opušaka, naravno, politički i moralno govoreći.

I u takvoj situaciji odigrati na sve ili ništa te pritom kao „sve“ odabrati Zorana Milanovića, višestrukog gubitnika, štetočinu i lijenčinu, narcisoidnu svađalicu te hedonista koji povrh ića, pića i određenih supstanci uživa još samo u vlastitu glasu, potez je koji predstavlja vlastiti politički šah-mat tj. autogol od kojega se nije moguće oporaviti. Ići „all in“ na Zorana Milanovića ravan je odabiru potrošenog i podbuhlog trkaćeg konja koji, istina, može pobijediti, ali tek pod pretpostavkom da svi ostali trkaći konji bitno zakažu i podbace. Peđa Grbin je odabirom Milanovića od „sve ili ništa“ načinio „ništa ili ništa“, što je loše za njega, trkaćeg mu konja i njegovu Partiju, ali je dobro za političku higijenu i hrvatsku politiku u cjelini.

Nakon tri desetljeća su se napokon stekli uvjeti da se izravnu stranku sljednicu Saveza komunista Hrvatske, odnosno Jugoslavije izbriše s političkog zemljovida i da se s toliko godina zakašnjenja učini nešto što je trebalo napraviti nakon Oluje, a to je lustracija. Nije se dosad pojavila politička opcija koja je htjela, a kad je i htjela, nije mogla provesti lustraciju, odnosno odstranjenje komunističkog, socijalističkog i samoupravljačkog elementa iz javnoga prostora te javnih službi.

Kad ne će Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu; isto vrijedi za lustraciju. Nije provedena ljudskom voljom no zato se sad javlja prilika da se spomenuta politička neminovnost potpomogne i sprovede barem u odnosu na kolokvijalno nazivano lijevo krilo UDB-e. Ostalo će također doći s vremenom, a upravo je vrijeme, gledano u kontekstu konačnog rješavanja otvorenoga protuhrvatskoga elementa i pitanja, najmoćniji saveznik koji hrvatskom političkom korpusu na predstojećim izborima pruža i više no što je zaslužio.

Slikovito govoreći, Partija je politički svedena na Milanovićev „karakter“, odnosno na javne nastupe „onoga koji ne smije javno nastupati“, dakle Partija je svedena na Peđu Grbina. Donedavno se činilo da će Davor Bernardić ući u hrvatsku povijest kao grobar Socijal-demokratske partije, no Peđa Grbin ga je u tom pogledu nadmašio i tako si osigurao mjesto među hrvatskim velikanima, a je li Peđa uopće to htio, nije važno. Da nastavimo slikovito, Peđa Grbin je postavio i drži posljednji čavao (Milanovića) u lijesu SDP-a: sad ga treba samo zakucati.

Na ovim se izborima, dakle, ne glasa za ili protiv HDZ-a, ne glasa se za promjene ovakve ili onakve, ne glasa se za svjetonazorski bliske ili udaljene, odnosno ne bira se veće ili manje zlo. Na predstojećim se izborima ukazuje prilika za demontažu Partije koja se nikad nije odrekla svojega krvavoga, zločinačkog i moralno nakaradnog porijekla, dakle na ovim se izborima bira dobro, i to dobro koje je trebalo davnih dana učiniti - demokratsko odstranjenje i lustracija Socijal-demokratske Partije i njezinih satelita.