Nova je godina dobro vrijeme za osvrt na proteklu godinu, a ono što se događala u 2013. nije bilo nimalo dobro niti za Hrvatsku državu niti za narod. Postupno, ali sigurno propadanje ekonomije i društva, teška društvena kriza i beznađe zahvatili su državu uzduž i poprijeko. Ono što je najtragičnije je činjenica kako se ne nazire kraj ove agonije te kako nitko ne nudi odgovor na pitanje kako dalje.

Obično volimo papagajski ponavljati kako su za naše nedaće krivi svjetski moćnici te povijesna urota protiv naše države i naroda. Međutim, voljeli mi to priznati ili ne, za većinu svojih nedaća krivi smo sami. Nitko iz svijeta nije nas prisilio birati naše političke vođe koji su nas doveli u poziciju u kojoj jesmo. Za našu apatiju, nedostatak entuzijazma, želje za borbom, a na koncu i za životom, najodgovorniji smo mi sami. Gdje je nestala iskra prkosa Hrvata, ponosa i želje za boljom budućnošću?

Hrvati konačno moraju shvatiti kako su gospodari svoje sudbine. Istina, postoje centri moći koji nam nisu naklonjeni niti će nam ikada biti naklonjeni, ali oni bez pomoći tzv. pete kolone iz Hrvatske nikada nisu niti će moći bitno odlučivati o sudbinu Hrvatske. Tako to biva u svim povijesnim epohama, pred nacionalnim jedinstvom i ponosom padaju sve urote, razbijaju se svi planovi, a narod ponosno i suvereno trijumfira. Ima li boljeg dokaza za ove tvrdnje od slogana Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske s kojim je dr. Franjo Tuđman poveo Hrvate prema slobodi i neovisnosti. Složit će te se kako su političke, ekonomske i sigurnosne okolnosti početkom devedesetih bile mnogo teže nego sada pa se opet pronašao izlaz i izvojevala pobjeda. Preduvjet za nove pobjede je jedinstvo, novo nacionalno jedinstvo, definiranje ciljeva, ali i identifikacija političkih protivnika hrvatske nacionalne politike u Hrvatskoj.

Pred Hrvatima su u 2014. dvoji izbori, izbori za EU parlament, ali i predsjednički izbori. Dok će izbori za EU parlament više služiti kao barometar za izvjesne prijevremene parlamentarne izbore, predsjednički izbori trebali bi pokazati jesu li Hrvati politički zrela nacija koja sama odlučuje o svojoj sudbini ili će još jednom pokleknuti pred vještom demagogijom i medijskom propagandom.

Iako nema političku težinu kao u vrijeme predsjednika Tuđmana, funkcija predsjednika države svjetionik je hrvatske politike i putokaz kojim smjerom kroči narod i država. A svjetlo koje narodu daje Ivo Josipović nije dobro, ponovno državu pokušava nasukati na balkanskim hridima, pritom hineći uglađenost, poštenje i novu pravednost. Od projekta nove pravednosti, Josipovićeva projekta prakticiranog kroz vladu Zorana Milanovića, Hrvati danas imaju samo pustoš, beznađe i propast društva. Sve to Josipović prikazuje kao veliku pobjedu u svom mandatu ulazeći u utrku za novi mandat. Josipovića slave naručene ankete Nove TV, Radmanova režimska televizija i svi režimski mediji, ponovno radeći od bezbojnog političara pop zvijezdu. Međutim, narod se pita na temelju čega? Gdje god se okrenemo samo zgarište političke linije Ive Josipovića i njegovog projekta nove pravednosti. Dok nam režimski mediji oko Josipovića pletu carevo novo ruho narod sve bistrije gleda i tvrdi kako ne postoje Josipovićeva postignuća o kojima neprekidno govori. Postoji samo jedno sretno društvo, ono nije Hrvatsko, već društvo okupljeno oko ZAMP-a, to društvo vrhunski prosperira, ako je predsjednik govorio o njemu onda je u pravu.

Na krilima medijskog novog ruha Josipoviću je pobjeglo kako bi najvjerojatnije pobijedio i generala Antu Gotovinu u predsjedničkoj utrci. Da, Gotovinina postignuća nikako se ne mogu mjeriti sa Josipovićevim zaslugama. Taj Gotovina je planinario po Dinari dok je naš hrabri predsjednik kao komandos iz Beograda izvlačio arhivu Društva hrvatskih skladatelja. Eto, to je primjer priče koju nam godinama prodaju, primjer opsjene i novog ruha predsjednika Josipovića.

Međutim sve to pada ukoliko narod progleda, carevo novo ruho rastopit će se poput snijega na suncu. Za to nam je potrebno jedinstvo, ponos, želja za životom i boljom budućnosti. Potrebno nam je doći do spoznaje kako smo mi gospodari svoje sudbine, da nismo mali i beznačajni te kako možemo sami odlučiti o svojoj sudbini. Upravo u tome se krije najveći strah Ive Josipovića. Što ako Hrvati progledaju i shvate kako nisu beznačajni kao što ih godinama uvjeravaju?

Željko Primorac