Lord Ashdown od Norton-sub-Hamdona, odnosno Jeremy John Durham Ashdown, bivši mornarički časnik, zapovjednik komandosa u Belfastu, britanski diplomat u Genevi, član parlamenta u Ujedinjenom Kraljevstvu i vođa tamošnje Liberalno-demokratske stranke, koji najčešće služi nadimkom "Paddy" Ashdown, našoj je javnosti poznat od 1995. po svojim izjavama o "Tuđmanovoj salveti".

 

Te izjave su niz godina sustavno i planski punile kako svjetske tako i domaće medije. Prema njegovim izjavama njemu je osobno, u Londonu, 6.svibnja 1995., prigodom obilježavanja 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, predsjednik Tuđman "odao" svoju ekspanzionističku i aneksionističku politiku spram BiH. Tada je predsjednik Tuđman – na nagovor Paddya Ashdowna, kojeg je sreo prvi put u životu – navodno iscrtao famoznu "salvetu" u kojoj su izričito ocrtane hrvatske imprijalističke težnje prema BiH. Priča je ponavljana po medijima kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike, ponavljana tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown ponovi i u Haagu u svjedočenju u slučaju Blaškić.

Ashdownovo svjedočenje odnosi se na članke 5.0 i 5.1 u optužnici koji se tiču postojanja međunarodnog oružanog sukoba, i na sve točke teškog kršenja. Svjedočenje Ashdowna dobilo je svoju potvrdu u presudi generalu Blaškiću kao dokaz o "međunarodnom oružanom sukobu":

"A nacionalizam predsjednika Tuđmana i njegove teritorijalne ambicije postale su očite mnogima s kojima je razgovarao, uključujući Lorda Owena i svjedoke Paddya Ashdowna, II i DX(svjedoka) saslušanih pred sudom (nekad smo primorani koristiti pseudonime radu zaštite svjedoka)" (Iz presude generalu Balškiću)

Inače, za one koji to još ne znaju svjedok II. bio je Stjepan Mesić i na njegovo svjedočenje se sud najviše puta poziva u presudi u dijelu o "Međunarodnom karakteru oružanog sukoba" (drugim riječima agresiji RH na BiH), čak 15 puta. (Na svjedoka DX 7 puta, na Ashdowna 4 puta).

Danas, s ove vremenske distance, konstrukcija tužitelja Harmona i "dokazi" o navodnoj ekspanzionističkoj i aneksionističkoj politici predsjednika Tuđmana izgledaju groteskno. Na žalost, ta groteska ima tragične posljedice po sudbinu  Darija Kordića, generala Praljka i šestorke iz BiH, koji su se našli pred sudom ne zbog činjenične osnove, već zbog ovakve iskonstruirane osnove tužitelja Harmona kojoj u najvećoj mjeri kumuje Stjepan Mesić, a u dobroj mjeri i Paddy Ashdown.

>>Stjepan Mesić, Vance-Owenov plan i Herceg Bosna

Već jednostavna logička analiza ovog segmenta optužnice, odnosno presude, ukazuje na njenu problematičnost. Naime, jedini svjedoci za "međunarodni oružani sukob" tj. agresiju RH na BiH su Ashdown i dva tajna svjedoka (od kojih je jedan Stjepan Mesić).

Kako bi što potpunije sagledali ove konstrukcije, prisjetimo se i temeljnih činjenica:

1) Oružani sukob Hrvata i Muslimana u BiH završio je potpisivanjem Washingtonskih sporazuma 18.ožujka 1994. Prema tom sporazumu Hrvati i Muslimani formirali su Federaciju koja treba ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom.

2) Pady Ashdown svjedoči o karti koju je "nacrtao" predsjednik Tuđman 6.svibnja 1995. Dakle, 14 mjeseci nakon prestanka sukoba i dogovora o Federaciji, predsjednik Tuđman je "nacrtao kartu" kao odgovor na upit Ashdowna kako će izgledati Europa, ali i BiH za deset godina.

3) "Salveta" (jelovnik) na kojoj je nacrtana karta, krunski je dokaz na temelju kojeg je donijeta presuda o "međunarodnom oružanom sukobu" koji je trajao 1993/94. Karta na salveti je "nacrtana" dvije i pol godine nakon početka, a 14 mjeseci nakon završetka sukoba.

Pitanja:

1) Kako je Pady Ashdown 6.svibnja 1995. za 20-ak minuta razgovora s predsjednikom Tuđmanom post festum otkrio "tajnu" koju nitko drugi osim njega od predsjednika Tuđmana nije uspio saznati?

2) Kako neka buduća projekcija BiH,  iz 2005., može biti argument o karakteru sukoba vođenog 1993./1994.?

3) Kakav je to "međunarodni oružani sukob" u koji su uključene dvije države, a za njega znaju samo dva tajna svjedoka (od kojih je jedan Mesić), ali ni oni ne mogu o tome svjedočiti javno zbog svoje "sigurnosti"?

'In vino veritas' u Haškoj presudi

Svako od ovih pitanja povlači za sobom cijeli niz novih pitanja i potpitanja. Većina tih pitanja i mogućih potpitanja, ima pripremljenu priču kao pokriće. Ali te pripremljene priče mogu zadovoljiti samo površne i inertne umove.

Na primjer: odgovor na prvo pitanje može zvučati posve logično. Predsjednik Tuđman bio je pijan, jer se vino točilo u potocima, i u trenutku opijenosti, on je priznao loru Ashdownu ono što nikad nije priznao ni svojim najbližim suradnicima.

Ashdown je na Haškom sudu svjedočio dana 19. ožujka 1998. godine gdje je na klupi za svjedoke zamijenio upravo Stjepana Mesića.

Poveznica na to svjedočenje koje počinje na stranici 7322 transkripta u redu broj 11.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ashdown je ovako oslikao atmosferu: "Pošteno je mislim reći da je tamo teklo vino u potocima, i da je predsjednik Tuđman popio nešto od toga". A sudac Riad prihvatio: "Imali ste tu priliku voditi nesputan dijalog s predsjednikom Tuđmanom i možda je vinski tok od njega napravio in vino veritas"

(Predmet IT-95-14-A svjedočenje Paddya Ashdowna, 19. ožujka 1998.)

Teza „in vino veritas“ mogla se je naći i u presudi sudeći po tome da se mjesecima vrtjela u medijima. Mjesecima je stvarana atmosfera koja je trebala nadomjestiti ono što Ashdown u svom svjedočenju nije rekao. Pažljivim čitanjem njegove izjave, lako je zaključiti da je on druge navodio na takav zaključak a sam nije to rekao. Rekao je slijedeće: "da je predsjednik Tuđman popio nešto od toga" i "njegova se čaša činila punom veći dio vremena"; odnosno "to je napisano od čovjeka koji je popio dvije-tri čaše vina i najeo se dobro".

I nastavak Ashdownovog svjedočenja bio je sličan:

Odvjetnik Hayman: Bi li se moglo reći da je bio opijen za vrijeme večere?
Svjedok Ashdown: Ako se nismo dobro razumjeli, sjećam se da – sjećam se da sam toliko uživao u razgovoru – njegova se čaša s vinom činila punom veći dio vremena, da.
Odvjetnik Hayman: Da li biste se složili da se činio nekako opijenim za vrijeme banketa?
Svjedok Ashdown: Gospodine Hayman, on je šef države. Ne želim upotrebljavati uvredljive riječi. Mislim da je dosta reći kako je uživao.

(Predmet IT-95-14-A svjedočenje Paddya Ashdowna, 19. ožujka 1998.)

Dakle Ashdown nije rabio uvredljive riječi jer se radilo o šefu države koji je imao ispred sebe čašu s vinom koja se činila punom većom dio vremena. Kada kažemo da netko ima punu čašu ispred sebe, tada želimo reći da ne pije, a ne da je pijan. Tako Ashdown nije rekao ono što je rekao: "Pošteno je, mislim, ako kažem da je tamo teklo vino u potocima", i rekao je ono što nije rekao "da je predsjednik Tuđman popio ponešto od toga"
.
Odgovor na drugo pitanje ponudio je sam Ashdown. Što je natjeralo Ashdowna da promjeni mišljenje i organizira tiskovnu konferenciju 7.kolovoza 1995., na kojoj je izjavio: "Vidio sam kartu podjele Bosne"?

Ashdown: ...hrvatski napad na krajinu, mislim da sam u pravu ako kažem, 6. ili 7.kolovoza te godine, i dok sam gledao taj pad, kako hrvatske postrojbe zauzimaju Knin, što je nešto što sam smatrao da ne mogu napraviti bez velikih gubitaka, postao sam uistinu vrlo zabrinut da je ono što sam gledao de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i Srbije, dakle, vjerovao sam ispravno da bih informaciju koju sam imao trebao staviti u javnost, jer bi to bio način upozoravanja međunarodne zajednice o tome što su namjere predsjednika Tuđmana...

(Predmet IT-95-14-A svjedočenje Paddya Ashdowna, 19. ožujka 1998.)

Zbog čega bi Oluja bila prijetnja BiH?

Iz nastavka Ashdownovog svjedočenja vidljivo je kako je cijela „priča o salveti“ u biti motivirana Olujom ali i nečim  „što može otići i dalje“.

Pitanje: Slažete li se s izjavom: "Ne mislim da bi se kartu trebalo promatrati kao plan ili namjeru. Možda je samo predviđanje". Slažete li se s tom izjavom u odnosu na kartu s večere?
Ashdown: Kad je ta karta nacrtana, da, vidio sam je kao predviđanje.

Pitanje: I čak u kolovozu 1995., nakon što je provedena operacija "Oluja", da li biste se još slagali s izjavom da kartu ne bi trebalo gledati kao plan ili namjeru?

Ashdown: Zbilja, moguće je da je to bio nagovještaj jedne operacije koja će uslijediti nakon operacije "Oluja", tako da mi to nije teško izjaviti. Operacija "Oluja" vjerovatno je bila ograničena na krajinu, ali ja sam odmah bio uvjeren ako uspije, da bi to bio prvi element nečega što može otići i dalje.

Ashdown: Želio sam da ljudi znaju. Jedan je do ciljeva, kao što jasno kažem ovdje, osigurati da krajinska operacija, ako je trebala ići dalje, a imao sam razloga misliti da se to može ako bi otišla dalje, ne uđe u Bosnu... moj cilj je bio upozoriti međunarodnu zajednicu što sam mislio da su namjere, dugoročne ili kratkoročne, predsjednika Tuđmana, na osnovi informacije koje mi je dao na onoj večeri i o karti.

(Predmet IT-95-14-A svjedočenje Paddya Ashdowna, 19. ožujka 1998.)

Pokažimo odmah tu mapu na "salveti"  da vidite kako to izgleda-

http://i.solifiles.net/307fd52fa8.jpg

 Dakle, Paddy Ashdown otvoreno tvrdi da je tijekom operacije "Oluja", postao zabrinut za sudbinu Bosne (Hercegovinu ne spominje ali vjerojatno misli na BiH), da mu je 7. kolovoza 1995. postalo jasno da karta na salveti od 6.svibnja 1995. nije više procjena o budućnosti BiH, već da su to kratkoročne i dugoročne namjere predsjednika Tuđmana, koje on upravo tog dana realizira "napadom hrvatskih postrojbi na krajinu" i "zauzimanjem Knina"; da je to "de facto bila podjela tog područja između Hrvatske i Srbije". On je tek tada postao zabrinut da se ta operacija ne preseli u Bosnu i ne završi onako kako je to prikazano na salveti.

 Dakle, prema rječima Paddya Ashdowna na haškom Sudu u slučaju Blaškić; da nije bilo operacije "Oluja", "napada na krajinu" i "zauzimanja Knina", Ashdown ne bi bio zabrinut za sudbinu BiH, ne bi organizirao tiskovnu konferenciju 7.8.1995. i poručio "Vidio sam kartu podjele Bosne". U tom slučaju Paddy se ne bi pojavio pred tribunalom, te bi svijet ostao uskraćen za svjedočenje o ekspanzionističkim namjerama predsjednika Tuđmana. Istodobno, međunarodna pravda bi ostala bez salvete-krunskog dokaza o "međunarodnom oružanom sukobu" završenog godinu i pol dana prije operacije "Oluja", koja je toliko potresla engleskog lorda navodno zabrinutog za sudbinu Muslimana i BiH.

Armija BiH sudjelovala u realizaciji dogovora Tuđmen-Milošević?

 Također, brinući se ne za "Oluju", jer legitimnost te operacije nitko ne može osporiti, pa ni Mesić ni Ashdown, već za ono "što bi moglo uslijediti poslije", potpuno je nevjerojatno, da nitko, ni obrana ni tužiteljstvo, ni Sud, nisu uzeli u obzir elementarnu činjenicu, da je u "nastavku te akcije, u Bosni", u provedbi tog "tajnog i skrivenog plana", zajedno sa snagama HV-a i HVO-a, kojima je zapovijedao general Ante Gotovina, sudjelovala i Armija BiH.

 Dakle, ono što se može izvući kao zaključak iz ovih tvrdnji Ashdowna i činjenice da je Armija BiH sudjelovala u oslobađanju BiH skupa sa HV-om i HVO-om, do granice koju je "Tuđman dogovorio s Miloševićem" a zatim to "onako pijan prezentirao Ashdownu" proizlazi da je i Armija BiH sudjelovala u "podjeli BiH dogovorenoj između Tuđmana i Miloševića". I sad mi pitamo, kakav je to ljudski mozak koji može prihvatiti takovu konstrukciju?

Svjedočenje Paddya Ashdowna u cijelosti je prihvaćeno kao dokaz koji u potpunosti tereti generala  Tihomira Blaškića, a elementi iz Blaškićeve presude kasnije su uneseni u presudu Dariju Kordiću, kao i prvostupanjsku presudu nekadašnjem vodstvu HR Herceg Bosne.

 Citat dijela presude koji se poziva na Ashdownovo svjedočenje nedvojbeno pokazuje kome je, i zbog čega, trebalo ovako svjedočenje Pady Ashdowna.

 106. "Težnje Franje Tuđmana za pripajanjem ´hrvatskih´područja Bosne nastavile su se očitovati za čitavo vrijeme sukoba. Dana 6.svibnja 1995. predsjednik Tuđman je na jednoj večeri, na kojoj je sjedio do Paddya Ashdowna, predsjednika Liberalne demokratske stranke Velike Britanije, kojeg je tužitelj pozvao kao svjedoka, jasno potvrdio da Hrvatska ima teritorijalne pretenzije prema Bosni. Nakon što je na poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za deset godina, Franjo Tuđman je objasnio g. Ashdownu da će jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. On je također rekao da tada više neće biti muslimanske oblasti u bivšoj Jugoslaviji, te da će ona biti samo jedan ´minorni element...hrvatske države´. Franjo Tuđman je bio uvjeren da će Srbi na kraju mjenjati Banja Luku za Tuzlu. Predsjednik Tuđman je također rekao da ima namjeru povratiti Knin i područje Krajine (što je Hrvatska poslije doista i učinila). Prema riječima ovog svjedoka, čini se da je između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića došlo do sporazuma u pogledu nekih teritorija."

Sud nije prihvatio postavke obrane i opovrgavanje iskaza lorda Ashdowna od strane obrane:

107. "Obrana, međutim, tvrdi da je predsjednik Tuđman izrazio isključivo svoje osobne stavove i da oni ne odražavaju službeni stav Republike Hrvatske. Razlika između osobnih stavova predsjednika Tuđmana i službene politike Hrvatske načelno je svakako opravdana. Međutim, Pretresno vijeće napominje da je predsjednik Tuđman do te mjere dominirao Vladom Hrvatske da su njegovi osobno stavovi u stvari predstavljali stav službenih vlasti. Prema riječima svjedoka P, predsjednik Tuđman je obavljao svoju dužnost u okviru jednog autoritarnog režima u kojem je jedino on imao vlast. Zbog toga se spomenuta razlika ne može primjeniti na ovaj slučaj."

Na temelju ovih navoda moglo bi se zaključiti:

1) kako Paddy Ashdown govori istinu da je predsjednik Tuđman nacrtao spornu kartu na salveti te se sporazumio s Miloševićem o podijeli teritorija,

2) obrana prihvaća Ashdownovo svjedočenje ali tvrdi da je predsjednik Tuđman "izrazio isključivo svoje osobne stavove i da oni ne odražavaju stav Republike Hrvatske",

3) raspravno vijeće pak smatra da nema razlike između privatnih i službenih stavova predsjednika Tuđmana jer je on "obavljao svoje dužnosti u okviru jednog autoritarnog režima u kojem je jedino on imao vlast".

Na žalost ove tri strane (obrana, tužiteljstvo. Sud), slažu se u bitnome (stavove Ante Nobila je nepotrebno obrazlagati, uostalom, on je u žalbenom postupku zastupao teze Mesića i tužiteljstva, koje je prije bar donekle pokušao osporavati, što je, uz krivotvoreno policijsko izvješće o Ahmićima, donijelo "pomilovanje" generalu Blaškiću), a ne slažu se u nebitnome, u suprotnosti su sa činjenicama i istinom.

Upravo na temelju  tih neistina Blaškić je u prvostupanjskoj presudi dobio 45 godina robije, a navodi iz te presude, o međunarodnom oružanom sukobu, za koje je najzaslužniji Stjepan Mesić, uz svjedoka DX i Pady Ashdowna, poslužili se kao pravni temelj za sve kasnije optužnice i presude. Također, u žalbenom postupku ništa od tih optužbi nije otpalo, čak štoviše, tada su te optužbe, zahvaljujući Nobilu,  i njegovoj tezi tzv. o dvostrukoj crti zapovijedanja jednostavno zacementirane.

Nitko u ovom procesu, ni tužiteljstvo, ni obrana ni Sud, nije uzeo u razmatranje iskaze predsjednika dr. Franje Tuđmana koje je iznosio javno i argumentirano o inkriminiranoj "salveti" od 6.svibnja 1995. godine.

Što je Tuđman rekao o salveti?

Tuđmanove izjave nisu ni tajne ni nedostupne. Objavljene su u masovnim medijima u Francuskoj, Italiji, Izraelu, Turskoj i Hrvatskoj. Objavljene su kao odgovor na objede Paddya Ashdowna. Ali nema tragova da su uzete u razmatranje od strane tužiteljstva, obrane i Suda.

Pitanje je - Zašto?

Sada ćemo  citirati odgovore predsjednika Tuđmana na upite nekih stranih novinara o "salveti" Paddya Ashdowna:

Francuska televizija FR-2, 19.kolovoza 1995. Tonski zapis, s predsjednikom razgovara Thierry Thiller:

-Znate da se u ovom trenutku jako puno govori i u Francuskoj i u Engleskoj o budućem ustrojstvu, budućoj podijeli Bosne koju ste Vi, navodno, zaista kažem, govorim u kondicionalu, koju ste Vi navodno svojedobno izložili u Londonu. Ako je to bila istina, mislim, ako bi do toga došlo, do podijele u Bosni – koje mjesto biste Vi rezervirali Muslimanima, koje mjesto Vi vidite za Muslimane?

-Vidite, prije svega ja nisam izložio u Londonu nikakvu ideju, pa ni crtu podjele Bosne. Veoma je zanimljivo da se i za kraljevskim stolom mogu naći ljudi koji zlorabe razgovore o ozbiljnim temama, a u tom razgovoru ja sam samo podsjetio da je u okviru NATO-a 1993.godine iz Bruxellesa izašla jedna karta gdje je povučena crta podijele interesnih sfera između Istočne Europe i Zapadne Europe, koja ide kroz sredinu Bosne, i da bi vjerovatno rješenje podjele, u okviru bosanske unije, između srpskog dijela i federalnog dijela bošnjačko-hrvatskog, trebalo tražiti u okviru te crte, a sve ostalo je onda jedna špekulacija kompromitiranja tog rješenja, da su ti prijedlozi moji, a ne iz tih međunarodnih krugova koji zapravo nuđaju, kao što smo kazali maločas, rješenje u okviru unije Bosne i Hercegovine na ta dva dijela.

No, dužan sam još u odgovoru na Vaše pitanje dodati – u okviru traženja izlazka iz krize na tlu bivše Jugoslavije, Muslimani su na početku pokušavali ostvariti sporazum sa Srbima. Ali Srbi taj sporazum nisu prihvatili, nisu prihvaćali bosanske Muslimane u svoje krilo, vjerovatno zbog toga što u Srbiji ionako imaju veliki broj muslimanskog življa u Sandžaku i na Kosovu. A onda je došlo do takvog prijedloga zapadnog svijeta što smo mi Hrvati prihvatili, koje je rezultiralo Washingtonskim sporazumima, gdje je došlo do ideje i do programa stvaranja muslimansko-hrvatske federacije s konfederalnim osloncem na Hrvatsku, što samo po sebi onda u svim tim međunarodnim prijedlozima, do ovoga američkog sada, predstavlja kako bi se u okviru Unije Bosne i Hercegovine srpski dio mogao isto tako osloniti na Srbiju odnosno Jugoslaviju.

U razgovoru za tim kraljevskim stolom ja sam toga gospodina na njegovo inzistiranje htio sam podsjetiti na tu kartu koja je g. 1993. u Europi izašla iz Bruxellesa iz kruga NATO-a. I bio bih vam veoma zahvalan da je donesete precizno, jer se vidi gdje je, znači, razgraničenje između Istočne i Zapadne Europe, između sfere utjecaja Rusije, bez obzira na to je li u Rusiji vladao Ivan Grozni, Petar Veliki, Staljin ili Jeljcin – uvijek ostaje ta sfera gdje Rusija želi ostavriti taj utjecaj preko pravoslavnih zemalja, i Zapadne Europe, zapadnog svijeta. Ja sam, znači, podsjetio na tu razdiobu da bi onda gospoda zlorabila i falsificirala, pa onda do londonskog „Timesa“ do „Spiegla“ prenosila jednu falsificiranu crtu kako sam ja tobože čak pristao da istočnom dijelu pripadne Istočna Slavonija i Baranja, što je potpuni nonsens i krovotvorenje u providne političke svrhe. Bio bih veoma zainteresiran da donesete to. Pripisujući meni ono do čega su zapravo došlii u takvim ozbiljnim sredinama kao što je Bruxelles, sa sklopom NATO-a i Europske unije, i sada prijedloga kojim američka delegacija obilazi glavne svjetske gradove.

-Samo zbog veće preciznosti, molim vas lijepo, tu crvenu tada je povukao netko iz Europske unije?

-To je karta koja je proizašla tako, s tom crtom iz Bruxellesa, imate tumačenje na francuskom jeziku.

-Bismo li je možda mogli dobiti?

-Možete, kopiju, da.

-Može u boji, ako je moguće, u boji?

-Da, u boji, da. U boji ćete dobiti, da.

TV Turske, 29. Kolovoza 1995. Tonski zapis, razgovarao Fatim Antayli

U svibnju, u tijeku večere u Londonu, sjedili ste uz Paddya Ashdowna i nacrtali kartu na komadiću papira. Na toj karti nije bilo Bosne i Hercegovine, nacrtali ste neki teritorij koji ne sadrži Bošnjake. Je li točno da ste nacrtali takvu kartu?
(da sada ne citiramo cijeli tekst, jer je predsjednik Tuđman ponovio manje više isto kao i za francusku televiziju, da je karta nastala u okviru NATO-a u Bruxellesu, ) i još je dodao:

-Zanimljivo je da je čak i jedan filozof poput Finkielkrauta imao potrebu da se na to osvrne i napomene kako je to pokušaj pripisivanja predsjedniku Tuđmanu onoga što predlaže međunarodna zajednica, svi oni koji se bave rješenjem krize u Bosni i Hercegovini. Moji ljudi vam mogu pokazati tu mapu.

23. rujna 1995. predsjednika Tuđmana je za Le Figaro intervjuirao Patrick de Saint-Exupery:

-Kad govorite o razgraničenju, vjerovatno pomišljate i na onu kartu, na onu mapu koju ste navodno nacrtali na jelovniku, barem je tako gospodin engleski zastupnik izjavio.

-Ja sam samo u razgovoru podsjetio na kartu koju je jedno francusko izdavačko poduzeće izdalo u Bruxellesu. Vi znate tu kartu? Za tu kartu ljudi kažu da nije objavljena bez znanja zapadnih strateških mozgova u NATO-u.

-Ali ta karta odgovara i vašim idejama.

-Ta karta na svoj način izražava tu povjesnu i stvarnu realnost i pokušaj traženja nekoga takvog rješenja koje bi stvorilo pretpostavke za to – ono što sa jednom rekao da će doći do skandinavizacije, do stvaranja pretpostavki za jedan trajniji međunarodni poredak.

Politique internationale (Paris) 9.travnja 1996. Razgovarao Thomas Hafnung

-Osvajajući „Krajinu“, Hrvatska je pokazala da je odlučila ponovno vratiti ukupni svoj teritorij i sačuvati inegritet. Naime, u istom času, britanske novine „Times“ donijele su skicu koju ste vlastoručno nacrtali, a koja se odnosila na podjelu Bosne između Hrvata i Srba. Nije li u tome osnovno proturječje?

-Još jednom ponavljam, moja je misao bila krivo protumačena. Potpuno je jasno da takva vrsta klevete i optužbe svaki put kad Hrvatska vojno ili diplomatski uspije, svaki put kada se hrvatsko.bošnjački svaez uspostavi, što očito, svima nije po volji. Dokazano je da nikad nisam nacrtao kartu podjele Bosne. Toga dana sam gospodinu Ashdownu, prikazao samo osnovne geopolitičke podatke: liniju koja dijeli zapadnu i katoličku Europu od pravoslavnog i istočnog svijeta. Ta granica postoji već stoljećima, a dogodilo se da prolazi područjem bivše jugoslavije! Nacrtao sam, na traženje tog gospodina, kartu koja postoji u strategijskom atlasu koji je izdao „Complexe“ iz Bruxellesa i koji prikazuje upravo tu crtu razgraničenja. To nitko ne može osporiti, a naročito ne članice NATOa ili Europske unije, pogotovo što je taj dokument potpuno javan. Ograničio sam se na to da podsjetim na tu povjesnu stvarnost koja je odigrala važnu ulogu u bosanskoj krizi, i to puno više nego brojne teorije i znanstvene strategije. Nažalost, rijetki su oni koji se usude suočiti s tim problemom. Traba ipak priznati da taj sukob sudara dvije civilizacije: Istok i Zapad. Što se tiče ostaloga ponavljam jednom i zuvijek: nikada nije bilo navodnog dogovora o podijeli Bosne između Miloševića i mene.

Corriere della sera, 15.prosinca 1997., razgovarao Massimo Nava

-Niste mi međutim odgovorili na pitanje koje se odnosi na podjelu Bosne?

-Nikada nije bilo nikakvog sporazuma između Miloševića i mene, nikakva podjela Bosne.

-Oprostite što vas podsjećam na onaj famozni listić, kartu, na onom objedu u Londonu.

-Dragi gospodine, da će se jedan visoki diplomat za vrijeme objeda poslužiti provokacijom, to već spada u krug onih antihrvatskih gledišta nekih krugova na zapadu koji su tradicionalno bili prosrpski. Na toj famoznoj salveti ja sam gospodina podsjetio samo na na to da su na zapadu i u okviru NATO-a, i u okviru strateških razmatranja suvremene svjetske situacije, nacrtali granice civilizacijske podjele, od sjevera do juga, 1993. koje su bile objavljene u svijetu, prema tome, ideja nije moja. Od internih NATO-ovskih, strategijskih razmatranja, do ne samo Huntigtona i slično, u razmatranju suvremene civilizacije.

(Svi ovi intervjui mogu se naći u knjizi doktora Franje Tuđmana „Hrvatska riječ svijetu, Zagreb, 1999.)

Prema navedenim citatima očito je predsjednik Tuđman uredno zadovoljavao znatiželju stranih novinara i uporno ponavljao da 6.svibnja 1995. nije crtao nikakvu svoju kartu i viziju podjele BiH, nego je upozorio na ono što se uredno publicira usred nezainteresirane Europe.

Već 19. kolovoza 1995., dakle 12 dana nakon što je Ashdown obznanio Timesu da mu je predsjednik Tuđman povjerio "svoje namjere o podijeli BiH", predsjednik je dao intervju francuskoj televiziji FR-2, i poslije sve redom kako je navedeno.

Špekuliranja u funkciji kompromitiranja

Predsjednik Tuđman stalno je ponavljao isti odgovor na slična pitanja: "U tom razgovoru ja sam samo podsjetio da je u okviru NATO-a 1993.godine iz Bruxellesa izašla jedna karta gdje je povučena crta podjele interesnih sfera između Istočne i Zapadne Europe, koja ide kroz sredinu BiH, i da bi vjerovatno rješenje podjele, u okviru bosanske unije, između srpskog dijela i federalnog bošnjačko-hrvatskog dijela, trebalo tražiti u okviru te crte, a sve ostalo je onda jedna špekulacija kompromitiranja tog rješenja."

Predsjednik Tuđman ponudio je i bibliografsku referencu, dakle izvod gdje se može provjeriti njegov navod: "Nacrtao sam, na traženje toga gospodina, kartu koja postoji u strategijskom atlasu koji je izdao ´Complexe´ iz Bruxellesa i koji prikazuje upravo tu crtu razgraničenja. To nitko ne može osporiti, a naročito ne članice NATO-a ili Europske unije, pogotovo što je taj dokument potpuno javan"

Tragom tih navoda nije bilo teško doći do strategijskog atlasa  u izdanje "Complexe" iz Bruxellesa. Puna referenca tog atlasa je slijedeća: Gerrard Chaliand, Jean-Pierre Rageau: Atlas Strategique, Geopolitique des nouveaux rapports de forces dans le monde, Editions Complexe, 1994., ISBN 2-87207-528-5

Prema podacima u impresumu, atlas je doživio niz izdanja, 1983., 1988., 1991., 1993., 1994... mi smo našli ovog iz 1994. U kojem je karta na koju se predsjednik Tuđman referirao i u kojem se nalazi karta o kojoj je riječ.

Autori Gerard Chaliand i Jean Pierre Rageau su zanstvenici sa cijelim nizom objavljenih knjiga. Chaliand je stručnjak za politička i strategijska pitanja suvremenog svijeta i gostujući profesor na Harvardu, Berkeleyu i UCLA. Rageau je stručnjak za suvremenu povijest, posebice za istočnu Europu. Na stranicama 108, 110 i 113 tri su mape na kojima je povučena crvena crta smjerom sjever-jug i dijeli Europu prema različitim kriterijima. Na sve tri karte BiH je "podijeljena", ali svaki put na nešto drugačiji način.

Karta 1. L´Europe de 1993. Karta koju je objavio Complexe o razgraničenju interesnih sfera NATO-a s jedne i Rusije s druge strane strane a na koju se u razgovoru s Ashdownom 6. svibnja 1995. referirao predsjednik Tuđman:

http://i.solidfiles.net/9bdf45665c.jpg

Karta 2. Europe centrale et orientale (1989-1990) crta razgraničenja između katolika i pravoslavaca

http://i.solidfiles.net/17767c190a.jpg

Karta 3. L´Europe centrale et ses perspectives economiques: Zones economiques favorisées par proximité de la CEE
http://i.solidfiles.net/758185f293.jpg

Karta 1 (108 stranica Strategijskog atlasa) naslovljena je Europa 1993. Ta karta prikazuje podjelu interesnih sfera između Zapadne i Istočne Europe (članice NATO-a I EU na jednoj, te Rusije i njenih “dominiona” na drugoj strani).

Na karti je povučena crvena crta od Estonije do krajnjeg juga BiH, tj. “Povijesna crta razdiobe između kršćana, katolika i pravoslavaca”. Ta crta dijeli BiH na dva dijela, gdje je cijeli zapadni dio s Banja Lukom i zapadnom Hercegovinom na katoličkoj, a istočni dio sa Sarajevom i Tuzlom na pravoslavnoj strani.

Crta razgraničenja između katolika i pravoslavaca na ovoj karti razlikuje se od razgraničenja po istom kriteriju iz godine 1989./90 samo u dijelu koji prolazi kroz područje bivše Jugoslavije (karta 2). Na karti 2 gotovo cijela BiH te Hrvatska južno od otprilike Karlobaga-Senja (ne može se reći točno) pripale su pravoslavnoj strani.

Potrebno je podsjetiti da karta Europe 1993. (karta 1) ne prikazuje tada aktualnu političku i vojnu podjelu BiH. Naime, 1993. Srbi su kontrolirali oko 70% BiH. Međunarodna zajednica nudi Srbima 1992 oko 40 % a već 1993. Oko 50 % (točnije, Cutilleiro 43,7%, Vance-Owen 42,2%, Owen-Stoltenberg 52, 08 %, kontaktna skupina 48%), ako pristanu na mirno rješenje za BIH.

Crta kojom je podijeljena BiH (karta 1) u Strategijskom atlasu nije na samoj karti predvidjela što je sa Muslimanima: gdje se oni nalaze ili kako su teritorijalno raspoređeni.

U šturom komentaru koji prati mape u atlasu stoji između ostalog: “najveći mozaik u Europi okuplja tri regije: katoličku (Slovenci i Hrvati) pravoslavnu (Srbi, Makedonci i Crnogorci) i muslimansku (oko 45% Bosanaca i većina Albanaca); šest republika: Srbiju i Crnu Goru, koje danas čine ono što je ostalo od Jugoslavije (stvorene nakon 1 svjetskog rata), Sloveniju i Hrvatsku na sjeveru, Makedoniju na jugu i Bosnu i Hercegovinu u središtu (u kojoj zajedno žive Muslimani, Hrvati i Srbi); i konačno dva pisma: latinicu i ćirilicu. K tome, sjever zemlje dugo je bio pod austrijskom dominacijom (Habsburzi), dok je jugom dominiralo Otomansko Carstvo – kulturni rascjep između ta dva područja bio je preširok…” (G. Chaliand, str 112)

Dakle, autori atlasa su povlačili razgraničenja interesnih sfera po zemljovidu bivše Jugoslavije temeljem starih povijesnih i kulturnih rascjepa, te novih gospodarskih i političkih opredjeljenja. Većina tih crta prolazila je na ovaj ili onaj način kroz BiH.

Zemljovid u Strategijskom atlasu na str. 108. (karta 1), na koju se na večeri referirao predsjednik Tuđman potvrđuje:
1) ono što je rekao predsjednik Tuđman, Nacrtao sam, na traženje toga gospodina, kartu koja postoji u strategijskom atlasu koji je izdao ´Complexe´ iz Bruxellesa i koji prikazuje upravo tu crtu razgraničenja. To nitko ne može osporiti
2) da je Paddy Ashdown krivo pripisao autorstvo "karte na salveti" predsjedniku Tuđmanu
3) sve ostalo su konstrukcije i političke manipulacije

Lord Paddy Ashdown ima poteškoća s poznavanjem i priznavanjem elementarnih činjenica iz biografija svojih sugovornika. Njegov animozitet prema predsjedniku Tuđmanu očito je  stvoren  već i prije početka večeri, prije njihova razgovora koncem svečanog objeda 6.svibnja 1995. Za Ashdowna je bila ironija pozvati predsjednika Tuđmana na pedesetu obljetnicu pobjede nad fašizmom.

Sjediti u Gulidhallu za istim stolom s predsjednikom Tuđmanom, na obljetnici pobjede nad fašizmom, za Ashdowna je prtokolarna provokacija. Povodom toga, doslovno je zapisao u svoj dnevnik 6. svibnja 1995: "Netko je u Ministarstvu vanjskih poslova sa smislom za humor. Pogotovo jer on(Tuđman op. a) tijekom rata nije bio na našoj strani"

(citirano prema knjizi: Brendan Simms: Unfinest Hour, “ Britain and the destruction of Bosnia“ str 284-285)

Brendan Simms iz Centra za međunarodne studije Sveučilišta u Cambridgeu, odgoovrio je na Ashdownovu diskvalifikaciju: "Našalili su se upravo s njim (Ashdownom op. a) jer je Franjo Tuđman, koji je proveo dugi dio rata riskirajući svoj život u partizanima, imao puno bolji anti-fašistički pedigre od većine zapadnih vođa uključujući i predsjednika Mitteranda"

(B. Simms, str 285)

Dr. Franjo Tuđman bio je sudionik antifašističkog pokreta 1941. - 1945. godine, i to mu ne osporavaju ni najveći neprijatelji. Međutim, nepoznavanje povijesti i činjenica o ljudima o kojima piše i protiv kojih svjedoči, britanski diplomat i zastupnik u britanskom parlamentu Paddy Ashdown nadomješta jakim osjećajem za kolektivne identifikacije. Predsjednik Tuđman nije "naš", nije bio na "našoj strani"; on je, dakle, "njihov", pripada neprijateljskoj, poraženoj strani.

Tako je Ashdown došao na večeru s krivim predodžbama i predrasudama o svom sugovorniku. Ashdown je izgradio odnos prema predsjedniku Tuđmanu na tim predrasudama koje je i iznosio tijekom svog svjedočenja.:

"Ne mogu reći da mi se činio ugodnim čovjekom, ne, čovjek mi se zgadio vrlo brzo i odlučio sam ga držati na udaljenosti koliko je to moguće, zaista strašan čovjek"

(Predmet IT-95-14-A svjedočenje Paddya Ashdowna, 19. ožujka 1998.)

Usput, ovaj dio iskaza je uskakanje samom sebi u usta jer, je prije rekao da je "razgovor bio ugodan", i da je on "šef države" i da "ne želi upotrebljavati uvredljive riječi".

Ashdown nije mogao sudjelovati ni na jednoj strani u drugom svjetskom  ratu, jer je rođen 1941. Ali isto tako, njegove predrasude i animoziteti prema predsjedniku Tuđmanu ne mogu se temeljiti na osobnom iskustvu, a razvidno je da ne poznaje ni povijesne činjenice. Njegovi pak iskazi upućuju na to da je sam osoba jakih emocija i kolektivnih identifikacija. Gdje je Ashdown mogao prihvatiti takve stavove?

Kao član britanskog parlamenta on dijeli one predrasude i zablude o Hrvatima i hrvatskoj borbi za neovisnost koji u to vrijeme dominiraju u britanskom parlamentu. Na to upućuje raščlamba Bernarda Simmsa u spomenutoj knjizi. Koga zanima neka pročita, a mi ćemo sada samo navesti zaključke:
"Veliki dio parlamentarnog mišljenja izveden je iz poluzapamćene povijesti i čvrstih, ali pogrešnih poopćivanja" (B Simms, str 283)

"Hrvati su, s druge strane, imali malo zagovornika u Parlamentu. Neizbježno su ih povezivali sa savezom između Njemačke i hrvatskog ustaškog pokreta tijekom drugog svjetskog rata; uloga Njemačke u priznavanju Hrvatske 1991./1992., učvrstila je tu sliku. ´Nije li to ona ista Hrvatska´,-upitao je Dennis Skinner (Simms citira jednog člana britanskog parlamenta, op. a) , ´koja je u drugom svjetskom ratu podržavala Hitlera i bila odgovorna za pokolj stotina tisuća Srba´?"(B. Simms, str. 284)

Zato je, po svemu sudeći, Ashdown u svoj dnevnik zapisivao o predsjedniku Tuđmanu "pogrešna poopćivanja". Ashdown nije "vidio kartu podjele Bosne". Ono što je čuo, a nije htio vidjeti, to je karta otisnuta u strategijskom atlasu tiskanom u Bruxellesu. Ashdown nije "izmamio" i "otkrio" tajne namjere predsjednika Tuđmana u podjeli BiH zato što je ovaj bio pijan, budući da "je vino teklo u potocima".

BiH već je davno bila podijeljena; Srbi su kontrolirali 70% BiH od 1992. Takva situacija bila je i u svibnju 1995. a predsjedniku Tuđmanu nije bilo potrebno da se napije kako bi spoznao tu činjenicu. Usput, Predsjednik Tuđman nije bio asket, ali nije pušio i nikada nije bio pijan.

Na stranu to što to tvrde članovi obitelji Tuđman, da ga nikad nisu vidjeli pijanog, ali njegovi neprijatelji, među kojima i Mesić, koji su mu pripisivali i izmišljali svakakve grijehe i poroke, čak ni oni nikada nisu posegnuli da mu pripišu sklonost piću kao karakternu osobinu. Zato je teza "vino je teklo u potocima" potrebna Ashdownu da zalije svoje otkrivanje nepostojećih tajni. Ashdown je vodio jedan beznačajan, usputni razgovor koji je urodio samo odbojnošću i animozitetu s njegove strane; ali učinak tog razgovora na Ashdowna bio je takav da tri mjeseca kasnije nije mogao kontrolirati svoje emocije zarasle na krivim premisama.

Tuđman Asgdowna nije smatrao bitnim

Predsjednik Tuđman, u vrijeme kada je razgovor vođen, zacijelo nije smatrao Ashdowna važnim sugovornikom, jer ga u svom dnevniku nije ni spomenuo. A trebao bi, kada bi bila istina da je Ashdownu "otkrio" ono što nikom drugom nije, i kada bi bila istina da je Ashdown jedina osoba kojoj je odao svoje ekspanzionističke i aneksionističke namjere i tajni dogovor s Miloševićem o "podjeli Bosne".

U svom dnevniku, na stranici 60. Predsjednik Tuđman je zapisao:

50-ta obljetnica pobjede nad fašizmom.
London-Paris-Moskva
U Londonu Kraljica-Major-Hurd
U Parisu Mitterand, Chirac
U Moskvi Jelcin, Černomirdin-Kozirjev
Svuda impresivan ceremonijal, premda različit.
Bitno: Rusija se vladala i pokazala kao svjetska velesila!! A to su joj priznali i Clinton, i Major. I Mitterand i predsjednik Kine. I Ševarndze u ime neruskih naroda.
Imao sam mnoge razgovore: Al Gore, Holbrook, Chirac, Hurd, Kozirjev, Weizman, Meciarov i desetak drugih. Posebno Irska, Austrija.
Bitno: i Amerikanci i Židovi (Weizman“ i Meciarov, u ime mnogih predlažu mi sastanak i sporazum s Miloševićem (u neutralnoj zemlji, kao što je bio Izrael-Palestinci u Norveškoj).

http://i.solidfiles.net/3f3da01180.jp

Predsjednik Tuđman vodio je svoje zapise neredovito, a bilježio je samo ono što je smatrao bitnim. Razgovor s Paddyem Ashdownom očigledno nije smatrao takvim, pa toga gospodina u svojim bilješkama nije niti spomenuo. A to što je o njemu, Ashdownu, mislio i što je rekao o tom razgovoru od 6.svibnja 1995. – odgovorio je stranim novinarima u više navrata. Na pitanja novinara odgovarao je kao povjesničar i državnik.

Paddy Ashdown niti u svojem dnevniku, niti kao svjedok u Haagu nije se služio rječnikom i argumentima jednog lorda. Ali to nije presudno u svjedočenju, ta činjenica upućuje samo na njegov karakter. Važno je uočiti da je Ashdown pobrkao svoje strahove i tuđe namjere; da je iz svojih predrasuda izvukao zaključke o "namjerama" predsjednika Tuđmana; da je odglumio klasičnu zamjenu teza i pripisao predsjedniku Tuđmanu NATO-vu podjelu intersenih sfera u BiH, ono što je mogao pročitati u bilo kojem strategijskom atlasu; da je tu elementarnu činjenicu o geostrateškim razdjelnicama koje su stoljećima prisutne na tlu bivše Jugoslavije (pojam razdiobe ovog prostora imamo  primjerice u Huntingtonovom "sukobu cilivizacija" pripisao navodnom sporazumu između Tuđmana i Miloševića.

http://i.solidfiles.net/4929a67e03.jpg )

Još je upitnije kako je jedno "čini se da" od strane Ashdowna ušlo u presudu generalu Blaškiću, kao argument i dokaz za najtežu optužbu: „Prema riječima ovog svjedoka, čini se da je između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića došlo do sporazuma u pogledu nekih teritorija.“

Prema riječima predsjednika Tuđmana "čini se da" su tijekom 50-te obljetnice pobjede nad fašizmom međunarodni predstavnici, osobe čiji je angažman bio presudan za oblikovanje izlaska iz krize na jugoistoku Europe, nagovarale predsjednika Tuđmana i predlagale mu "sastanak i sporazum s Miloševićem".

Dakako, o svemu tome Paddy Ashdown ništa ne zna, jer nije bio ni uključen u razgovore na najvišoj razini, što su se vodili tih dana o krizi na području bivše Jugoslavije. On čak nije ni znao da "sastanak i sporazum s Miloševićem" nije održan (i da neće biti održan), jer je to tek nagovor stranih državnika da jedna strana pristane na takav razgovor.

Paddy Ashdown je irelevantni svjedok, osoba koja niti što zna, niti može o čemu svjedočiti. Njegova „salveta“ smušena je črčkarija njegovih frustracija, predrasuda i nerazumijevanja. Već letimični pogled na izvorni zemljovid pokazuje svu nesuvislost Ashdownova iskaza. Pa ipak, Ashdown je svjedočio, i bio je jedini javni svjedok, uz još dva tajna (od kojih je jedan Mesić), koji je teško teretio generala Blaškića preko hrvatske politike prema BiH.

Svi oni koji će u ubuduće istraživati ovaj slučaj neće imati problema da provjere iskaze Paddya Ashdowna i predsednika Tuđmana. Puno više vremena morati će potrošiti na tumačenje kako se moglo dogoditi da se Ashdownovo svjedočenje (uostalom kao i Mesićevo) prihvati kao ozbiljno i vjerodostojno.

 

M.I / Šestorka HercegBosne