U arhivi bivše Službe državne sigurnosti SRH, koji se čuva u zagrebačkom Državnom arhivu na Marulićevom trgu, pronađen je rijedak, a čini se dosad i potpuno nepoznat dokument: sasvim dobro uščuvani Prijedlog o formiranju autonome pokrajine Krajine u sastavu SR Hrvatske, napisan 1. svibnja 1971., otkriva tjednik Express.

Riječ je očito o dokumentu koji je nastao u jeku pokušaja tadašnje političke demokratizacije SR Hrvatske, procesa koji je poznatiji kao Hrvatsko proljeće i koji je završio izrazitom državnom represijom te gušenjem demokratskih i nacionalnih reformi. 

Autor ovog dokumenta je nepoznat. U potpisu stoji Odbor za formiranje autonomne oblasti Krajine u sastavu Republike Hrvatske. Mada postoje neke indicije tko bi mogao biti autor. Spominje se partizanski general Rade Bulat, hrvatski Srbin koji je preminuo 2013.

U arhivu, štoviše, nema ni papirnate kopije tog političkog pamfleta o potrebi ozbiljnog širenja političkih prava Srba u Hrvatskoj već samo foto-elaborat. 

Kada su novinari spomenutog tjednika pitali neke od osoba upućenih u rad bivše službe zašto je to tako dobili su dva moguća objašnjenja: prvo, da se original negdje zametnuo, a druga, da je pribavljen posebnim operativnim metodama rada UDBE.  Prijedlog je upućen predsjedniku SFRJ (tada Josip Broz Tito), Saveznoj skupštini SFRJ u Beogradu, Saboru SR Hrvatske (na nekoliko mjesta u dokumentu doslovno stoji HrvaCke), Komisiji za ustavne promjene u Beogradu i, naravno, Skupštini SR Srbije. 

Autori dokumenta u uvodu objašnjavaju zašto uopće podnose ovakav prijedlog.

-Sadašnje ustavne reforme pružaju mogućnost svim narodima i narodnostima da učestvuju u izgradnji svojega Ustava u cilju sigurnije , ravnopravne slobode i prava naših naroda" - navodi se u dokumentu.

Suština je pak sljedeća: traži se, u sastavu Socijalističke Republike Hrvatske, osnivanje-formiranje AUTONOMNE POKRAJINE 'KRAJINA' na teritoriju nekadašnje Vojne Krajine.  Zatim da se u novom ustavu (misli se na tadašnji Ustav SFRJ koji je prolazio kroz ozbiljnu rekonstrukciju) odrede mjesto, ulogu, prava, dužnosti i obaveze novo-formirane AUTONOMNE POKRAJINE u sastavu Republike Hrvatske, sa svim pravima i dužnostima kako to imaju Autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina u sastavu Socijalističke Republike Srbije.  



Određen je i teritorij koji bi, prema prijedlogu autora, trabala zapasati ta 'autonomna pokrajina Krajina': Slavonija, Banija, Kordun, Lika, Kninska Krajina i dijelovi Dalmacije.

-Tamo gdje pretežno živi srpski živalj koji je uvijek bio kamen smutnje pojedinih vlada, partija, političara koji su se svađali, preko leđa tog siromašnog naroda - navodi se u doku

 Za razumijevanje ovog prijedloga hrvatskih Srba potrebno je ukratko podsjetiti na politički te društveni moment u tadašnjoj SFRJ i Hrvatskoj početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

Republička vlast u Zagrebu, od famozne X. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske iz 1970., pod pritiskom intelektualnih i studentskih krugova, udaljavala se od jugoslavenskog unitarizma i centralizma. Počeo je i nacionalni preporod, po nekima u režiji Matice Hrvatske, koji je činio nervoznim tvrdokorne komuniste, ali i samog Tita.  U početku takva je politika dobila snažnu i široku podršku. No, otpori iz Beograda su jačali. Jedan od argumenta bio je da Hrvatska gradi nacionalnu državu. Istodobno, Srbi u Hrvatskoj, uz asistenciju Beograda, kao i 1991., počinju s kampanjom protiv tadašnjeg hrvatskog partijskog vodstva.

U takvu je svrhu, čini se,  lansiran i “prijedlog” o osnivanju autonomske srpske pokrajine u Hrvatskoj. Veliki dio početka dokumeneta izravni je obračun sa Savkom Dapčević Kučar.

Polemiziranje s njezinim tezama o dominaciji Srba u tadašnjoj JNA (u kojoj je zaista bila dominantna srpskasastavnica), policiji i tajnim službama.

Jedna od rečenica koja jasno ocrtava karakter ovog dokumenta ovako glasi: “Poznata je činjenica da je revoluciju i tegobe rata (u Hrvatskoj op.a), u najtežim danima rata, podnio srpski živalj od 1941. do IX. 1943. do kapitulacije Italije i tek tada je počelo masovno mobilisanje hrvatskih masa u partizane….kad su Srbi ginuli na frontovima Jugoslavije onda nije bilo Savke Dapčević da upita te ratnike koje su nacionalnosti…”

Ostale teze vrte se oko partijskih ocjena o tome kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu masovno podržavali NDH i Pavelića, da se ta vremena vraćaju s pokazivanjem divljih-ustaških grbova, uvođenju u javni prostor ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, diskriminaciji Srba kod zapošljavanja, pjevanju ustaških pjesama na trgovima i javnim mjestima, politički nepoćudnih scena iz filma ‘Kad čuješ zvona’…

Koliko god ovakva argumentacija za stvaranje ustavnog okvira o autonomiji Srba u Hrvatskoj bila neozbiljna i redikulozna nakane su bile sasvim ozbiljne i opasne.

Podsjećanja radi, na gotovo istim stajalištima počela je i pobuna hrvatskih Srba 1991., točno dvadeset godina od pisanja ovog pamfleta. Taj je pobuna, nakon nekoliko mjeseci, uz podršku Slobodana Miloševića i JNA, prerasla u agresiju i okupaciju istih onih područja sa srpskim stanovništvom za koje se tražila autonomija.

 

M.M.