U vrhu SDP-a dugo se spekuliralo o izbornoj jedinici u kojoj će najbolje iskoristiti navodnu popularnost Linićevog nasljednika Borisa Lalovca.

Prvi odabir bila je 10. izborna jedinica, koja je ujedno i njegovo svojevrsno prirodno stanište. Tu mu živi i obitelj - otac Obrad i brat Miloš. Prvi je član Županijskog odbora SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji a drugi ugledni liječnik u Dubrovniku, sa iznimno dobrim političko-gospodarskim vezama u gradu pod Srđem ali i na prostoru Trebinja, Bileće i Gacka, od kud Lalovci inače potječu.

Angažman Borisa Lalovca na jugu Dalmaciji pogotovo je bio očekivan nakon transfera Ranka Ostojića u 9. izbornu jedinicu. Sve je ukazivalo na to kako će aktualni ministar financija, zajedno s kolegama ministrima Brankom Grčićem i Arsenom Baukom, uz potporu nekadašnjeg oficira KOS-a JNA Veselka Gabričevića, pokrenuti preostali dio "crvene" Dalmacije u bitku za što veći broj saborskih mandata na strani krnje Kukuriku koalicije. Ova opcija bila je aktualna u vrijeme iscrtavanja svastike na Poljudu i uhićenja braće Mamić. Ipak, plan sa svastikom i urušavanjem hrvatskog nogometa nije išao onako kako su njegovi kreatori željeli pa su se počela tražiti povoljnija rješenja.

Zašto se odustalo od kandidature u 10. izbornoj jedinici

Jedno od njih bila je i mogućnost da Boris Lalovac, nekadašnji bankar koji se iznenada sukobio s bankama, ojača dvojac Jovanović-Grbin na listi SDP-ove koalicije u 8. izbornoj jedinici, koja na tom području nikad nije lošije stajala. Vrh SDP-a razmišljao je i o angažmanu Lalovca u 2. ili 6. izbornoj jedinici.

Na koncu, odluka je donesena i Boris Lalovac i službeno je nositelj SDP-ove koalicijske liste u 6. izbornoj jedinici, koja obuhvaća jugoistočni dio Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačku županiju i jugoistočni dio Grada Zagreba.

Sudeći prema informacijama dobro obavještenih izvora bliskih SDP-u, ključni razlog Lalovčevog angažmana u ovoj izbornoj jedinici temeljen je na pokazateljima o broju nositelja kredita u "švicarcima", koje je Lalovac i vrh SDP-a, lažno se predstavljajući kao njihovi spasitelji, već vidio kao svoje biračko tijelo. Međutim, kako se situacija razvijala i pritisak iz Bruxellesa po tom pitanju jačao, a procjene o ocjeni ustavnosti tog kontroverznog i ishitreno donesenog zakona nisu išle u prilog SDP-u, postalo je očito da nešto u strategiji kampanje moraju mjenjati.

Stoga je vrh SDP-a donio odluku o plasiranju dezinformacije prema kojoj vrh HDZ navodno lobira među sucima Ustavnog suda za poništenje tog zakona. Kao što je poznato, cijelu je aferu u medijima provalio predsjednik udruge "Franak" Denis Smajo, prozvavši ministra Lalovca kao izvor. Nakon što je afera buknula, Smajo je dao ostavku, među članovima udruge došlo je do razmirica i novih ostavki, tako da nakon svega nije uopće izvjesno postoji li ta udruga ili ne.

No, tko je u biti Boris Lalovac, nasljednik Slavka Linića u vrućoj fotelji ministra financija i osoba koja je za svog zamjenika odabrala Igora Rađenovića, također etničkog Srbina, što je bilo nezamislivo i u nekadašnjoj SR Hrvatskoj u vrijeme Dušana Dragosavca, Milutina Baltića ili Stanka Stojčevića.

Bankar protiv banaka - hajdukovac sa suvenirima Dinama

Boris Lalovac rođen je u obitelji Obrada i Jasminke, 1976. godine, u splitskoj bolnici.Osnovnu školu završio je u Gracu a gimnaziju u Pločama. Odrastao je u obitelji uvjerenih Jugoslavena i komunista odanih pobornika lika i djela druga Tita, što danas nije nikakva osobita preporuka.

Srednjoškolske kolege ga se sjećaju kao velikog zaljubljenika u košarku, koga su tek loš vid, velika dioptrija i naočale odvojile od dinamične igre među obručima. To ga nikako, zbog današnjih pomagala za vid, ne ograničava da sa nekadašnjim srednjoškolskim prijateljima posljednjih godina zaigra i na ljetnim revijalnim košarkaškim turnirima u Pločama. Problem je samo u tome što ministar financija revijalno nastupa za ekipu lokalnog kafića koji je poznat zbog neizdavanja fiskalnih računa. Mještani Ploča ne dvoje da ministar koji se javno hvali učincima fiskalizacije, provedene upravo u njegovom resoru, jako dobro zna za tu činjenicu ali da ga to osobno previše ne smeta.

Diplomirao je na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku 2000.godine. Šest godina poslije magistrirao je financije i fiskalnu politiku na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Prva radna iskustva stekao je kao stručni suradnik za financije u Auto-Hrvatska d.d.  u Zagrebu. Ondje je bio zaposlen od 2001. do 2003. Zatim postaje zamjenik voditelja kontrolinga u zaprešićkoj kompanijiKarbon-Nova d.o.o. Godine 2005. postaje direktor Sektora računovodstva, financija i izvještavanja u Raiffeisen Leasingu, gdje je kao bankarski direktor radio sve do dolaska u Ministarstvo financija. Pred sam kraj mandata u ovom ministarstvu, bar za predizbornu uporabu, iznenada se transformirao u najvećeg progonitelja tih istih banaka u ovom djelu svijeta.

Njegovi poznanici u Gracu i Pločama spočitavaju mu da, i unatoč više puta javno izrečenim obećanjima, nije ništa učinio za tamošnju lokalnu zajednicu. Istodobno mu oštro predbacuju prijateljstvo koje ga veže sa smijenjenim pomoćnikom ministra financija Brankom Šegonom, inače bivšim milicijskim inspektorom u Omišu i osobom poznatom po cijelom nizu nerazjašnjenih financijskih afera i skandala. Najviše mu pak zamjeraju činjenicu da je oca Obrada, osobu bez bilo kakvih stručnih kvalifikacija, osim partijskih, prije određenog vremena postavio za člana NO HTP-a u Orebiću.

Ministrovi srednjoškolski prijatelji također tvrde da je od najranijeg djetinjstva bio zaluđen športom. Osobito se ta zaluđenost očitovavala po pitanju "večitog derbija", onog između Crvene zvezde i Partizana, čije je susrete sve donedavno u svakoj prigodi gledao i pratio. U posljednje vrijeme, putem medija u javnosti se deklarira kao navijač Hajduka i navodni zaštitnik njegovih interesa, s čijim obilježjima redovito pozira u javnosti. Međutim, sudeći prema tvrdnjama lokalne zajednice, Boris Lalovac je u nekoliko navrata posjećivao i službene prostorije Dinama, tražeći za sebe i djecu majice i šalove kluba iz Maksimira. Bolji poznavatelji obiteljskih prilika Lalovčevih tvrde kako je to zbog snažnog utjecaja njegove supruge na mlađe članove obitelji.

Mada mnogi razbarušeni teoretičari, pogotovo oni koji se otvoreno zalažu za smanjenje utjecaja obitelji na odgoj djeteta, često ističu kako je svaka osoba individua za sebe, ipak je za nečije formiranje presudno ono što određena osoba putem odgoja dobije u obitelji.

Tako je svakako, sagledavajući lik i djelo Borisa Lalovca, važno sagledati i osnovne crtice iz životopisa njegovog oca Obrada do kojih smo došli tragajući po Gracu, Pločama, Metkoviću i Splitu.

Otac Obrad - Titoist i osnivač Raškovićevog SDS-a

Obrad, otac ministra Borisa Lalovca, inače Srbin po nacionalnosti, rođen je u Gacku, u istočnoj Hercegovini. U Gradac je došao u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao sezonski radnik. Pošto su u tom gradiću ispod Biokova, još od 1944., kada su tamo stigli na poziv Vicka Krstulovića, sve konce držali pripadnici srbijanskog oficirskog klana, uključujući i elitno vojno odmaralište za oficire JNA, nije mu bio teško pronaći stalni posao.

Stariji stanovnici Graca se jako dobro sjećaju da je odmah nakon dolaska, i unatoč tome što je imao završenu samo osnovnu školu, počeo raditi kao konobar. Odmah po dolasku postao je omladinski a odmah zatim i partijski "rukovodilac". Stoga je vrlo brzo, od strane Partije upućen na konobarski tečaj u Opatiju. Taj opatijski ugostiteljski tečaj, doseljenik iz Gacka je u kasnijem razdoblju samoinicijativno preimenovao u višu školu, lažno se godinama predstavljajući profesorom ugostiteljstva. U tamošnjim lokalnim krugovima ime Obrada Lalovca višegogodišnji je sinonim za manipuliranje ugostiteljskih diplomama i njihovu distribuciju nezavršenim učenicima srednjih škola i "trgovanje" praksom srednjoškolskih učenika.

Po njegovim vlastitim tvrdnjama "socijal-demokrat je starog kova", što posljednje četiri godine često zna ponavljati pred sugovornicima. Ipak, oni koji ga poznaju duže vremensko razdoblje sjećaju se da je osamdesetih za sebe znao kazati da je Titoist - kako se prema tvrdnjama naših sugovornika u to vrijeme i ponašao.

Početkom devedesetih, točnije koncem 1990., očito nezadovoljan prvom demokratski izabranom hrvatskom vlašću, u Gracu je pokrenuo inicijativu za osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS) Jovana Raškovića. Međutim, sami slijed događaja i odustajanje vrha JNA od već planiranog vojnog udara za posljedicu je imalo iznenadnu pasivizaciju političkih ambicija ovog tadašnjeg podbiovskog SDS-ovca.

Posljednjih nekoliko godina ponovo se politički aktivirao. Nakon posljednje transformacije, jedno je vrijeme bio SDP-ov općinski vijećnik u Gracu i predsjednik tamošnje općinske organizacije pravnog slijednika KPH, a sada je član županijske organizacije SDP-a za Splitsko-dalmatinsku županiju.

Posljednjih godina, Obrad Lalovac u nekoliko se navrata pojavljuje i u ulozi turističkog vodiča nekolicini Milanovićevih ministara na Sutjesku, odnosno Tjentište. Među tim turističkim putovanjima jako je zanimljivo ono prošlogodišnje na kome je sudjelovao i ministar policije Ranko Ostojić i neki drugi dužnosnici iz vrha sadašnje vlasti.

Lalovci i Milanovići u Dubrovniku

U Dubrovniku živi i ministrov mlađi brat Miloš, inače specijalist interne medicine, uposlen u tamošnjoj Općoj bolnici. Mlađeg Lalovca njegovi sugrađani s kojima smo diskretno razgovarali cijene kao iznimno kvalitetnog liječnika. Oni bolje upućeni pak tvrde da Miloš Lalovac nije samo liječnik nego i ugledni gospodarstvenik koji posljednjih nekoliko godina sustavno pokušava oživjeti ratom pokidane veze između Dubrovnika i Trebinja.

Sudeći prema informacijama iz dubrovačkih gospodarskih krugova, Miloš Lalovac navodno je, zajedno s premijerovim bratom Krešimirom Milanovićem, i stvarni suvlasnik koncesije na žičare na Srđu. Ovu "zlatnu koku", spomenuti je dvojac navodno tajno dobio na korištenje još početkom mandata ove vlade.

Da je žičara svojevrsna "zlatna koka" o kojoj ovisi i njegova politička sudbina na vrijeme je shvatio i dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, inače pravomoćno osuđen za korupciju. Iako je znao da odobrenje za rad žičare na Srđu istječe u srpnju ove godine, lucidni se Vlahušić nije oglašavao po tom pitanju sve dok, uz potporu Milanovića i vrha SDP-a, nije osigurao i drugi mandat u fotelji gradonačelnika.

Međutim, nakon ponovnog izbora na mjesto gradonačelnika, Vlahušić je pisao ministrima financija i prometa i veza, Borisu Lalovcu i Siniši Hajdaš Dončiću, i zatražio 24,5% prihoda žičare, umjesto mizernih pet posto koliko su mu koncesionari nudili. Sudeći, prema dostupnim informacijama u cijelu se priču nakon toga osobno umješao Zoran Milanović, nakon čega je gradonačelnik Vlahušić ublažio svoje zahtjeve a žičara nastavila nesmetano funkcionirati i donositi profit.

Priča o koncesiji u javnosti se pojavila u srpnju ove godine i od tada do danas nitko je nije službeno potvrdio ali ni demantirao. Ipak, posljedice su očite. Medijski natpisi o političko-gospodarskim aktivnostima Obrada, Miloša i Borisa Lalovca i njihove veze sa Krešimirom i Zoranom Milanovićem, uz štošta drugo, svakako su imali utjecaja i na odluku da se Borisa Lalovca kandidira u izbornoj jedinici daleko od juga Hrvatske.

 

Josip Zdunić