52. godine od upada gerilske "skupine Tolić-Oblak" u tadašnju Jugoslaviju (Video)
7. srpnja 1963. godine, na područje tadašnje SFR Jugoslavije upala je gerilska postrojba pod nazivom 'Skupina Tolić-Oblak', koju su činila devetorica hrvatskih emigranata i to Ilija Tolić, Josip Oblak, Dražen Tapšanji, Mirko Fumić, Krešimir Perković, Stanko Zdrilić, Branko Podrug, Vlado Leko i Rade Raća Stojić.
Samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja, sredinom 1962. godine, vodstvo Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB), na izričit zahtjev jednoga od utemeljitelja organizacije Ilije Tolića, donijelo je odluku o pripremi prve veće akcije u Jugoslaviji.
Ilija Tolić bio je određen za vođu deveteročlane skupine mladih Hrvata koja je započela s pripremama u Australiji za odlazak u Europu i konačan upad u Jugoslaviju, s ciljem vršenja diverzantskih akcija. Drugi suutemeljitelj HRB-a Josip Oblak bio je imenovan Tolićevim zamjenikom. Ostatak skupine činili su: Radoslav (Rade, Rača) Stojić, rođen u Dragičini pokraj Čitluka u Hercegovini; Dražen Tapšanji, rođen u Seoni pokraj Našica; Branko Podrug, rođen u Piramatovcima pokraj Šibenika; Vlado Leko, rođen u Vojniću pokraj Mostara; Mirko Fumić, rođen u Letincu pokraj Brinja; Krešimir Perković, rođen u Letincu pokraj Brinja, te Stanko Zdrilić, rođen u Ruplju pokraj Zadra.
Većina pripadnika skupine pobjegla je iz Jugoslavije potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća. Obuku iz borilačkih vještina, gađanja, rukovanja eksplozivom, topografije, tajnopisa (šifriranja, kriptografije), itd. u Sydneyu su predvodili Jure Marić (pseudonim Marijan Kršan) i Josip Senić (pseudonim Mirko Slavonac), a u Melbourneu Geza Pašti (pseudonimi Zdravko Josipović i Alija Hasanović).
Prije nego što su napustili Australiju, sva su devetorica položila prisege HRB-u i dobila konspirativna imena: Tolić u rujnu 1962. dobivši pseudonim Franjo Zelenko, Oblak u listopadu 1961. dobivši pseudonim Silvio Lipnić i Jakov Marunić, Stojić u listopadu 1962. dobivši pseudonim Vlado Čerinović, Tapšanji u travnju 1962. dobivši pseudonim Ivan Vukas, Podrug u prosincu 1962. dobivši pseudonim Eugen Gudača, Leko u prosincu 1962. dobivši pseudonim Mladi Vladić, Fumić u veljači 1963. dobivši pseudonim Stjepan Derenčanin, Perković u studenome 1962. dobivši pseudonim Leo Kvik, i Zdrilić u prosincu 1962. dobivši pseudonim Ivan Gora.
Prvi je u Europu otputovao Ilija Tolić, 20. listopada 1962. godine, a kratko nakon toga, iz Australije je doputovao Josip Oblak. U Njemačkoj, u Münsteru, stupili su u kontakt s Brankom Orlovićem, jednim od vođa Hrvatskog demokratskog odbora (HDO), disidentskim krilom Jelićeva Hrvatskoga narodnoga odbora (HN Odbor). Štoviše, vodstvo HRB-a je planiralo da HDO postane njihova bratska organizacija u Europi, ali Tolić i Oblak ubrzo su zaključili da Orlović i njegovi suradnici neće biti u stanju podnijeti takav teret, niti da su sposobni njegovoj skupini pružiti potrebnu logističku potporu.
Zbog toga su svoju bazu preselili u Stuttgart i povezali se s tamošnjim simpatizerima HRB-a Marijanom Šimundićem i Nikom Kovačićem. Oni su Toliću i Oblaku pomogli u pripremama za prihvat ostalih članova skupine i pri pronalasku mjesta za njihovo uvježbavanje. Sredinom svibnja 1963. godine pridružili su im se Stojić, Tapšanji, Leko, Fumić i Perković. Nastanili su se u jednom motelu u Schwibenlingenu pokraj Stuttgarta, dok su u obližnjoj šumi oko dva tjedna uvježbavali borilačke vještine, rukovanje oružjem i eksplozivom te čitanje topografskih karata.
Nakon nekog vremena, odnosno 1. lipnja 1963., uputili su se u okolicu Milana u Italiji gdje su im se nakon nekoliko dana priključila preostala dvojica članova skupine, Zrilić i Podrug. Tu su zajednički nastavili s vježbama i zadužili naoružanje, eksploziv i ostalu opremu.
Dana 27. lipnja 1963. prebacili su se u Monfalcone pokraj Trsta kako bi bili bliže granici. Skupina je pokraj Monfalconea nastavila s vježbama do 5. srpnja 1963. kada je započela intenzivno promatranje i izučavanje mogućih načina prebacivanja preko talijanske granice. U međuvremenu je donesena odluka o podjeli u trojke koje su nakon prelaska granice trebale krenuti u tri pravca, svaka sa svojim zadatkom: trojka Tolić - Oblak - Stojić prema Zagrebu, Slavoniji i sjevernoj Bosni, trojka Tapšanji - Podrug - Fumić prema Gorskom kotaru i Lici te trojka Perković - Leko - Zdrilić prema Lici i Dalmaciji.
U noći sa 6. na 7. srpnja 1963. godine skupina je u punom sastavu prešla talijansko-slovensku granicu pokraj slovenskoga grada Kozina i uputila se prema Lici. Nakon nekoliko dana pješačenja, 11. srpnja 1963., stigli su u blizinu sela Letinac blizu Brinja. Tu su se zadržali tri dana, da bi se 14. na 15. srpnja 1963. konačno razišli u trojke s tim da je, uz dopuštenje vođe cjelokupne skupine Ilije Tolića, Leko prešao u trojku s Tapšanijem i Podrugom, a Fumić u trojku s Perkovićem i Zdrilićem.
Međutim, treća trojka u sastavu Perković - Fumić - Zdrilić nakon prvih kontakata s “jatacima” odustala je od zadataka i donijela odluku o povlačenju u inozemstvo. Kad su 19. srpnja 1963. godine stigli pred samu slovensko-talijansku granicu pokraj Sežane, bili su uhićeni.
Druga trojka u sastavu Tapšanji - Podrug - Leko otkrivena je nakon izvršene diverzije na željezničkoj pruzi pokraj Delnica u trenutku kad je nailazio jedan teretni vlak te je, nakon višednevne potrage, uhićena 21. srpnja 1963. godine pokraj Nacionalnog parka Risnjak u Gorskom kotaru.
Glavna trojka u sastavu Tolić - Oblak - Stojić uhićena je 22. srpnja 1963. godine blizu Karlovca. Okružni sud u Rijeci osudio je 18. travnja 1964. Iliju Tolića i Josipa Oblaka na po 14 godina zatvora, Dražena Tapšanija na 13 godina zatvora, Radu Stojića, Branka Podruga i Vladu Leku na po 12 godina zatvora, Stanka Zrilića na sedam godina zatvora te Miku Fumića i Krešimira Perkovića na po šest godina zatvora.
Tijekom izdržavanja kazne u KPD-u Zenica Ilija Tolić optužen je naknadno još i zbog “širenja neprijateljske propagande među zatvorenicima” te je osuđen na dodatnih osam godina zatvora, tako da je sveukupno odrobijao 22 godine. Po izlasku iz zatvora, Tolić je pobjegao u Njemačku, gdje je živio do početka raspada Jugoslavije, kada se uključio u pripreme za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim, naglo se razbolio (od raka) i umro 10. lipnja 1993. godine Kako su Srbi okupirali njegovu rodnu Ljupljanicu pokraj Dervente, rodbina ga je pokopala na mjesnom groblju u Dervišagi blizu Požege.
Sličnu sudbinu imao je i Josip Oblak, podrijetlom iz Španovice pokraj Daruvara, koju su partizanske skupine pod vodstvom Čede Grbića – Kedacija potpuno porušile početkom listopada 1942. godine, većinu stanovnika pobili, a preživjele protjerali. Oblak je umro još 17. siječnja 1984. godine od posljedica teškog zlostavljanja u zatvoru, a rodbina ga je pokopala na mjesnom groblju u Križu pokraj Ivanić grada.
Neuspjeh Tolić-Oblakove skupine 1963. godine predstavljao je težak udarac za vodstvo Hrvatskog revolucionarnog bratstva, posebice što su se u iseljeništvu pojavile spekulacije da je skupina izdana i da pojedinci zbog toga moraju odgovarati. Stoga je australski stožer HRB-a 15. srpnja 1964. godine izdao priopćenje za članstvo u kojemu je, među ostalim, stajalo: “Operacijom je isključivo u tehničkom smislu upravljao Ilija Tolić, koji je prethodno bio postavljen i zato pripravljan. Njemu je prepušteno, po postrojbenom pravilniku, odvijanje akcije u domovini i raspored trojki. Vjerovali smo da će on to znati i provesti. Povjerenje u njega bilo je bezgranično zato što je Ilija veliki hrvatski rodoljub, hrabar, razuman i izvrsnoga shvaćanja, dobar poznavatelj vojničkih znanosti i smatrali smo ga dovoljno sposobnim i lukavim da se uhvati u koštac s udbaškim gangsterima...”