Nikica Mihaljević (priredio), Ustaški put u socijalizam, Naklada Pavičić, Zagreb, 2016.

U vrijeme jugokomunizma nije se smjelo raspravljati o onomu što je bilo prije, istine su jednostavno bile ponuđene na pladnju. Nakon njegova pada otvorilo se polje za kritičko promišljanje bivšeg i sadašnjeg vremena. Tako je nastala i ova knjiga koja samim svojim naslovom golica maštu.

Nikica Mihaljević odmakao se od jugokomunističkog stava o ustašama i općenito o NDH te progovorio o tomu kako su u to vrijeme intelektualci raspravljali čak, eto, i o socijalizmu. Prevladavalo je mišljenje da mora doći do nacionalne i društvene revolucije. Ali se pritom država ne smije dirati. No, jedni odoše u povijest, a drugi nam zasjedoše za vrat. I još muku mučimo s njima.

Jadranko Dadić, Život nakon logora, Vlastita naklada, Posušje, 2015.

Nekada je živio u Bugojnu, tamo prije Domovinskog rata, pa dospje u logor tzv. Armije BiH. Na jedvite se jade toga riješio te nakon svega napisao knjigu 240 dana tame bugojanskoga logora. Sada živi u Posušju i razmišlja o svemu. Plod toga je ova njegova knjiga.

Vrlo je lako primijetiti da se ovdje ne radi o sustavnom izlaganju određenoga gradiva. Dadić pokušava sebi i čitateljstvu odgovoriti što se to zapravo dogodilo s njim i drugima, kao i kako su se snašli u novom životu. Doživljaji iz prve ruke nadopunjeni su znanjem pabirčenim tu i tamo, poglavito izgleda iz medija. Ali sva su ta saznanja prošla kroz osobno sito pa su dobila oblik koji su dobila.

U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu u ponedjeljak 3. srpnja predstavljena je monografija „Umjetničko blago Strossmayerove katedrale u Đakovu" autora dr. Dragana Damjanovića, objavljena u povodu 150. obljetnice početka gradnje đakovačke katedrale.

Knjiga „Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka" predstavljena je u srijedu 28. lipnja u prepunoj crkvi Sv. Stjepana na Pustijerni u Stulinoj ulici u Dubrovniku. Autorice knjige su dr. Ivana Tomas i dr. Maja Zeman, obje više asistentice s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Johannes Hartl, U mom srcu vatra, Ruah, Zagreb, 2015.

Vjeru treba iskustveno doživjeti, u svome srcu, a ne samo u svome razumu. Ovo je načelo koje je Johannesa Hartla odvelo u potragu za tim i sve ga još i danas drži. Prije nekoliko godina postao je i voditelj kuće molitve u Augsburgu, kuće gdje se neprestano moli, iskusuje Božja blizina. O svemu tomu ispričao je u ovoj knjizi.

A nije sve u početku izgledalo obećavajuće. Zanosio se današnjim uobičajenim idealima mladih. Istina, u obitelji je vladalo drugo ozračje, benediktinski samostan u blizini trebao ga je učvrstiti u vjeri, ali... Osjećao je ipak u dubini duše da raspušteni život nikamo ne vodi te je krenuo putem obraćenja. Početak je bio na susretu karizmatske obnove. Nije bio došao tražiti Boga, nego malo zabave. No, Božji su naumi bili drukčiji.

U nakladi Zbornika Kačić dr. sc. fra Miroslav Modrić objavio je knjigu „Fra Vjenceslav Bilušić i Kustodija Svete Zemlje" na 400 stranica, koju je posvetio „svima koji prihvaćaju svoj život živeći ga radosno, sa svime što nailazi na njegovu putu, od začeća do vječnosti – u Bogu. I onima kojima to ne uspijeva, unatoč želji i traženju".

„Legende svjetla - priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša – svjetioničara“, monografija Jurice Gašpara i dio dokumentarnog filma Legends of The Light Igora Gojića predstavljeni su u Hrvatskom pomorskom muzeju Split, u petak, 23. lipnja, u Splitu.

Milorad Stojević, Vikarov kompleks, Rinaz, Rijeka, 2015.

»Iz njedra je, valjda iz dobro sakrivena srca, izvukao radničku kapu od grube tkanine i s velikom crvenom petokrakom, kao bećar ju nakrivio na glavi. Leptir izletio iz čahurice, kažem vam.« (str. 211.) Usklik je ovo Mihovila Berkovića nakon što je »drug« došao po njega i njegova kolegu u okolicu Rijeke da ih prebaci u Egipat. A oni su bili Židovi, neprestano u bijegu tijekom teških godina Drugog svjetskog rata. Nisu vjerovali u Boga, više im se sviđala ljudska pamet. Kad su završile ratne nevolje, za njih je trebao početi bolji život. Trebali su biti svoji među svojima, ali nisu. Postupno su uviđali da im se razilaze pogledi na život.

Prikaz knjige: Ivan Prusac, Tragedija Kavrana i drugova - Svjedočanstvo preživjelog, Riječki nakladni zavod - RINAZ, Rijeka, 1996.

Valentin Ćorić, Pomet u glavu, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2016.

»Da bi izbjegao hašku ćeliju, nakon bezbrojnih laži haškim istražiteljima rekao je jednu istinu: da je u ratu bio nitko i ništa.« (str. 31.). Ovako glasi jedan Ćorićev aforizam iz knjige. U haškoj je ćeliji, zajedno s još 5-oricom naših, više od desetljeća. A to bi onda značilo da je u ratu ipak bio netko i nešto. Pod tim vidom trebalo bi čitati ovo Ćorićevo djelo, ali i pod vidom drugog njegova aforizma koji glasi: »Kad vidite zlo u nekom čovjeku, dobro vidite da nije vaše.« (str. 89.)