Osvrt na knjigu: Marinčić, Anto, Potom je sve utihnulo (prema autobiografskom kazivanju Have Scharp, rođ. Avdušinović), HKD Napredak Vitez, 2014.

Pred nama je knjiga autora koji je objavio devet romana. Potom je sve utihnulo je njegov deseti roman. To nam govori o autorovu iskustvu s pisanjem, o njegovoj stvaralačkoj energiji i još ponečemu. Zna se to već odavno. Neki su autori naprosto – produktivni. No, dok je pisac ovih redaka čitao knjigu pala mu je na pamet jedna ovdašnja zgoda. Naime, jedan naš plodni pisac, po vokaciji filozof, vratio se iz Amerike sa svim svojim knjigama. Fratar je. Na nekom fratarskom sastanku pristupio mu je domaći fratar, čini mi se da taj i sada boravi na granici Gornjeg i Donjeg Crnča, s riječima: -Smim li te nešto pitati o tim tvojim knjigama, dragi brate.

Filozof je spremno odvratio: - Zašto ne.

Onda je fratar je stidljivo upitao: -Reci mi molim te kako si ti sve ovo naizmišljao.     

Kad smo već kod filozofa, a i pisac ovih redaka je to po obrazovanju, prisjetimo se Sokrata i ona njegova tri sita kojima je provjeravao treba li uopće nešto raditi: onoga prvog – Je li to nešto istina, drugoga – Je li to nešto dobro i trećega – Je li to korisno?

Smije li se ovaj obrazac primijeniti na našu knjigu? Možda, djelomično. Zašto? Jednostavno zbog toga što u Sokratovu slučaju se radi o području etike, a knjiga pripada primarno estetičkom polju. Pa ipak sadržaj i knjige pred nama uvelike korespondira s moralom, odnosno međuljudskim i društvenim odnosima. Knjiga inače privlači čitatelje koliko svojim estetskim odlikama toliko i etičkim motivima koji se u njoj spominju ili su katkada njezini glavni stupovi.  U svakom slučaju ona zaslužuje prosudbu, bar onu najelementarniju – valja li knjiga ili pak, ne valja. Kad knjiga dođe u ovu fazu u kojoj je sada ova, o kojoj je riječ, onda možemo biti sigurni da zaslužuje promociju, jer je već dobila svojevrsni imprimatur od recenzenata pa je objavljena, a autor priznanje što ju je tako dobro, hajmo reći – sastavio.  

O njezinome sadržaju ukratko: riječ je o glavnom liku knjige Havi iz Begova Hana kod Žepča koja priča svoju životnu priču. U svome burnom životu proživjela je svega i svašta. Potekla je iz brojne, siromašne muslimanske obitelji i završila je u njemačkoj katoličkoj, bogatoj i prilično degeneričnoj obitelji. Njezina priča obuhvaća sliku svijeta jedne već zrele žene koja se sjeća svoga djetinjstva, mladenaštva, udaje, odlaska u pečalbu, najprije u Austriju pa zatim u Njemačku, razvoda, abortusa, rađanja djece, nasilja u obitelji, odanosti obitelji i nevjerama i prijevarama, poduzetništvu i spremnosti za prihvaćanjem svakojakih poslova da bi se bolje ili lakše živjelo. Iz knjige doznajemo kakve sve nedaće prate ženu iz patrijarhalne sredine i kako se ona snalazi u nevremenu suvremene životne dinamike, kako opstaje i kako napreduje, kako pada i kako se ustaje. Ona ima problema s identitetom, odnosno, nameću joj to nepovoljne prilike. Ona je otvorena za učenje i prihvaćanje novoga, ali se ne odriče osnovnoga temelja u kojemu joj njezin biološki identitet majke ne može ništa poremetiti. Ni po koju cijenu. Ni grubost i maltretiranje muž(ev)a, ni nezahvalnost i sebičnost djece, ni ma koje podlosti u poduzetništvu niti brojne administrativne ili sudske prepreke i nekorektnosti, ne će je skrenuti s njezina puta. Također, ni omalovažavanja ni vrijeđanja. Ona ostaje ustrajna do kraja. Zapravo, to je njezin izvorni identitet. Bosanski? Vjerojatno!

Knjiga ima pripovjednu formu. Uokvirena je s dva citata. Oba su iz romana Meše Selimovića, Derviš i smrt. Vrlo su upečatljivi i na poseban način korespondiraju sa sadržajem. Jedna je dimenzija ich forma, a druga je tragičnost glavnoga junaka. Najviši dojam ostaje koji ostaje o knjizi jest gusta fabula koja čitatelja ne će ostaviti ravnodušnim. Ima tu događanja barem za dva romana. I to ne mora biti nedostatak knjizi, ali ni njezina dobra osobina. Priča, dakle, prati nedaće identiteta Have Bosančić, udane Pechvogel (inače je roman pisan prema autobiografskom kazivanju Have Scharp, rođ. Avdušinović) od rođenja do tragičnog završetka, od sirovog siromaštva do zlokobnog bogatstva, od primitivnog bosanskog sela do kultiviranog njemačkog naselja, od uređenog njemačkoga biznisa do domaćeg divljeg poduzetništva, od nemila do nedraga i tako redom. Od mlade tradicionalne muslimanke do stare pokrštenice koja je izgubila svoj bosanski identitet, ali nije izgubila ljubav prema zavičaju, i koja više nije sigurna treba li se vratiti na staru vjeru. Jedna napomena ne će biti naodmet. Naime, samo ime Hava ima jedno od značenja u Bosni koje znači – ništa, pored onoga značenja prve žene (Hava – Eva). I to je autor romana napisao, međutim, mogao je također uputiti bh čitatelja da Pechvogel u bosanskoj izvedbi znači baksuz 'tica. 

Kad je riječ o pripovjednoj formi onda ne treba očekivati posebne ekskurse, jer sveznajući pripovjedač je glavna junakinja (u prvom licu) koja pripovijeda sama događanja kako se ona odvijaju; ne nudi nikakve refleksije niti tumačenja. Tu se radi o reprodukciji njezinih sjećanja, odnosno njezinu pogledu na događanja. Pripovijedanje se ovdje također ne nadopunjuje osjećajima i asocijacijama. Nema tu deskripcija krajolika niti stranica posvećenih dubokoumnim ili tzv. graničnim pitanjima smisla života uopće. Život se prihvaća takav kakav jest i to se kaže neobično izravno kako to inače rade obični ljudi. Sva se značenja moraju izvoditi iz značenja postupanja likova, kao i njihova odnosa prema životnoj zbilji. Ovdje je vidljivo kako se i na ovaj način može otvoriti prilično uspješno tamna i svaka druga  strana ljudske duše. Dakako, riječ je o slici jednoga stanja i mnogih suvremenih procesa u kojima se glavni junak i epizodni likovi baš i ne snalaze najbolje. Ili, snalaze se na osobit način tako da rješavajući svoje osobne probleme, otvaraju mnogo drugih koji rastu nekom neobuzdanom progresijom. U tome ne treba tražiti njihovo shvaćanje ili prepoznavanje životnoga smisla, jer je odgovor uvijek djelomičan, nepotpun, katkad odgovor radi odgovora, a u konačnici nužno tragičan.  

Marinčić je prilično vješto doveo knjigu do kraja kao cjelinu. Slika koju nam je ponudio mnogo govori o društvu u kojemu se radnja događa. Kao što reče onaj Nijemac da je više naučio o francuskom društvu iz Balzakove Ljudske komedije nego iz svih povijesnih i ostalih kupusara koje su to društvo opisivale. Tako bismo mogli reći i za Potom je sve utihnulo da je dala vrlo upečatljiv presjek procesa u društva u kojemu živimo, individualnih ponašanja i očekivanja, raznih ekscesa, slučajeva i pojava pa čak i zakonitosti, iako to autoru, vjerujem nije bilo ni na kraj pameti kao prva zadaća. No kad se u mirnu površinu vode ubaci kamen, pored onoga pljuska (bućka) pojavljuju se okolo koncentrični valići koji su sve vidljiviji što je kamen bio veći. Tako će i ova knjiga vjerujem izazvati „valove“ kao odjek, možda ne koncentrično, ali svakako na raznim stranama.

Pošto čitatelji knjige vjerojatno ne će biti djeca koja se inače identificiraju s glavnim junacima knjige i knjigu ne čitaju, nego žive, autoru, da sam imao prilike prije, sugerirao bih da knjigu malo bolje „razvede“. Mislim na to kako se knjiga čita u jednome dahu da je trebalo računati da čitatelj ne izgubi dah jer u knjizi nema odjeljaka pa mu „dah“ mora biti dug. To nije uvijek dobro ni za knjigu ni za čitatelja. Čitatelji knjige će imati koliko toliko i kritički odnos prema sadržaju, što bi trebalo značiti da će ponetko pokušati primijeniti poneko iskustvo koje je u knjizi opisano pa bi trebalo imati na umu ponovno ona Sokratova tri sita. Tako dobre strane knjige mogu biti anulirane, a o tome autor uvijek mora voditi računa. Ipak ne može se previdjeti zanimljivost realističnih slika, izravan govor, bliskost sa zbiljskim životom i uopće sugestivna priča koja je vjerojatno istinita i koja je gotovo poznata, samo se trebamo sjetiti njezinih poruka i značenja pa to treba i spomenuti. Koji put u naznakama, a nekad su otvoreno predočene nedaće s identitetom koje Hava iskušava u svojoj životnoj drami. U novoj sredini ona tako teško ostvaruje svoj identitet, ali ni u povratku u zavičaj ga ne potvrđuje.  U novoj sredini se čak i njezina djeca okreću protiv nje, a u rodnom kraju je svi žele prevariti, od brata, državne i lokalne administracije do beskrupuloznih poduzetnika. Havino beskrajno strpljenje i fatalistička dužnost ljubavi prema svojim najbližima, zaglavni su kamen na kojemu autor gradi rasplet gustih događanja. Taj ishod nastojanja glavnoga junaka knjige, čini se, glavni je motiv knjige i to nudi dosta „štofa“ za pohvale autoru. Time više što je pripovijedanje oplemenjeno brojnim narodnim mudrostima, doskočicama i drugim sentencijama što daje draž priči i utoliko je više približavaju čitateljevoj intimi. To ga zasigurno može osvojiti i zadržati njegovu pozornost bar neko vrijeme. Vjerojatno je to i autor želio.

 

Ivan Sivrić

Share
0