Višnja Starešina: Praljak nije mogao prihvatiti činjenicu da je on okupator, a Abu Hamza, Abu Maali ili Ali Hamad osloboditelji
Nema jasnije ocjene Haaškog suda od onog što je učinio Slobodan Praljak, ispivši bočicu otrova, nakon što mu je sudac pročitao presudu. I nitko to nije mogao učiniti onako kako je to učinio Slobodan Praljak: pomno planirano, do u detalja promišljeno, ljudski hrabro, moralno dosljedno, odbijajući živjeti s presudom ratnog zločinca za koju je znao da je nepravedna. I za koju svi koji žele znati, znaju da je ruglo od presude i od primjene međunarodnog kaznenog prava.
Svakomu tko se laća pera i otvara knjigu da pročita koje suvislo slovo poznata je sudbina Sokrata, Platonova učitelja, koji je živio prije skoro dvije i pol tisuće godina (Atena, 469.-399. prije Krista). Velik filozof, etičar, a u mladosti i hrabar atenski ratnik, cijeli je svoj život posvetio pitanju razludžbe dobra i zla. Optužen da kvari mladež, osuđen je na smrt. Dok je čekao izvršenje presude, iako su mu neki predlagali bijeg, on je sam sebi presudio; uzeo je smrtonosan otrov.
Presuda tzv. šestorci iz Herceg Bosne za udruženi zločinački poduhvat ući će, već sada je to sasvim jasno, u povijest ne samo suda u Den Haagu već u udžbenike povijesti u Hrvatskoj, BiH pa i u Srbiji. I ne samo zbog ritualnog samoubojstva generala Praljka koji je poput samuraja s prijezirom odbio presudu suda, već zbog pokušaja očitog političkog obračuna s hrvatskim narodom u BiH.