Izvijestiše nas da je Raka konačno pala. Pa i bilo je vrijeme, rekli bismo. Međutim, izgleda kako su nam nešto zatajili. Nisu nam rekli što je bilo s bojovnicima Isila.

 

Neki objelodaniše da su se jednostavno povukli. Natrpani u kamione i autobuse, naoružani do zuba i s cjelokupnim svojim obiteljima, otišli su negdje drugdje tražiti sklonište pod suncem. Ovisi to od onih koji su im omogućili bijeg. Očito im još trebaju. Vidjet ćemo gdje.

     Nije to ništa posebno, nažalost. I prije su vođene revolucije, u ime ovoga i onoga. Zanimljivo je samo da sve te revolucije redom ubijaju kršćane, kako neki primijetiše. Očito ima nešto zajedničko u njima što ih na to navodi. Majka svih tih revolucija u ovo suvremeno vrijeme zaista je ona Francuska iz 1789. Navijestili su slobodu, bratstvo i jedinstvo. Lijepo rečeno, samo da je to bilo sprovesti u djelo. Umjesto toga vladala je smrt. Kršćanima ne samo da su odrubljivali glave na giljotini, nego su ih i, da malo izmijene način pogubljenja, masovno utapljali u rijeci Loire. Jednako muškarce, žene, djecu, svećenike, redovnike, redovnice... Njih na tisuće. A bilo je i strijeljanja, da se unese malo živosti u ta nebrojena pogubljenja. Kasnije se to nastavilo u Turskoj, Meksiku, Rusiji, Španjolskoj, Njemačkoj... Da malo preskočimo i dođemo do Isila. Oni su sve prenosili video putem. Jesmo li čuli i čujemo li da se netko izvan kršćanskih krugova, ili bolje rečeno u bezvjerskim krugovima, nad tim zgražava? Nažalost moramo reći da je toga bilo vrlo tanko. Otupjela savjest, što li. Neka je meni dobro, a baš me briga za druge.

     Jedan od onih koji je pripravljao sva ova zla zacijelo je bio poznati (po čemu?) filozof Voltaire. »Slavna« je ona njegova uzrečica: »Zgazite bestidnicu«. Mislio ja na Crkvu. I dobro su ga poslušali, kako smo spomenuli. Međutim, otkri se da se ipak obratio pred samu smrt. U jednim prosvjetiteljskim novinama iz njegova doba osta zabilježena njegova izjava da se ispovjedio i da umire u katoličkoj vjeri u kojoj se rodio i koju je tijekom života često napadao. Nada se da će mu Bog biti milostiv. Kasnije su sve to posvjedočili i još neki. Ali »prosvjetitelji« na sve ne samo da zažmiriše, nego zaklopiše oba oka. On je njihov i točka. Izvadiše ga iz groba gdje je bio pokopan po katoličkom obredu i odnesoše u svoj Pantheon, nekadašnju crkvu koju su obeščastili, i pokopaše uz Rousseaua, još jednog svoga velikana za kojeg se do sada ne ču da se obratio. Tako to oni rade. Kad im stupiš u redove, uzmaka nema. A trebalo bi biti, itekako bi trebalo.

     Prosvjetiteljstvo je zaslužno da živimo u ovakvom svijetu u kakvom živimo. Na sve strane nesigurnost, pohlepa, zatiranje ljudskih prava koje je Bog stavio u čovjeka. Ali isto tako i na sve strane povik da nam nikada nije bilo bolje. Još samo čas i postat ćemo kao bogovi, onaj o kojemu su nam govorili više nam ne treba. A mi ljudi zapravo znamo da je čas viknuti im: Dosta. Ne možemo više slušati njihove isprazne priče i trpjeti njihove zločeste poteze. Da ne spominjemo nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Spomenimo samo trenutno zapjenjeno nastojanje potpunog urušavanja svih dosadašnjih ljudskih vrijednosti. Kako bi bili opravdani u svome zlu, izmislili su i tzv. rodnu teoriju. Nisi više onoga spola u kojem si se rodio, nego onoga kako se osjećaš, a može i nešto između toga. Važan si ti, bog među bogovima, iznad tebe nema nitko i ništa, živi kako hoćeš, samo prije toga stvori zakonske mogućnosti za to. I zbog čega je onda čudno da se hladnoća sve više i više uvlači u ovaj svijet?

     Moramo govoriti, moramo djelovati, ovo nije njihov čas, ovo je naš čas. Jači smo i mudriji od svih njih. Nas je oblikovala muka i borba u tursko vrijeme, pa u vrijeme prve Jugoslavije, pa po Križnim putevima od Bleiburga kroz novouspostavljenu drugu Jugoslaviju, pa kroz jugokomunističko vrijeme, pa kroz Domovinski rat, pa kroz nasrtaj tih pravdoljubivih na nas u liku raznoraznih sudišta, pa... No, nisu nas slomili i ne će nas slomiti. Nas podučava Isus Krist kojeg su objesili na križ i ubili, ali on je uskrsnuo i njihovu pobjedu pretvorio u njihov poraz. Tako je to kad se ide pravim putem.

 

Miljenko Stojić