Hrvatska nogometna reprezentacija dugo vremena bila je jedan od stupova nacionalnog ponosa i identiteta. Sport, pogotovo ekipni reprezentativni, pokretač je nacionalnog naboja, mobilizacije i identifikacije. Vidljivo je to kada igraju rukometne, vaterpolo, a pogotovo nogometne reprezentacije.

Dugo vremena nacionalna nogometna reprezentacija imala je kultni status u hrvatskom društvu. Sjajnim igrama, još od prvenstva Europe u Engleskoj do kultnog polufinala svjetskog prvenstva u Francuskoj, hrvatska nogometna reprezentacija zauvijek je zadužila naciju i stvorila svoj zvjezdani i kultni status u društvu.

No, onda se u sve, po običaju, umiješala politika pa reprezentacija danas doslovno ne smije igrati utakmicu u Splitu, a zbog straha od praznih tribina izbjegava se i Zagreb. Reprezentacija svoje kvalifikacijske utakmice danas igra u Osijeku ili u Rijeci, na manjim stadionima, kako bi, koliko-toliko, napunila stadion. Kako se dogodilo da jedna reprezentacija od zvjezdanog statusa dođe u fazu prognanika u vlastitoj državi?

Još od antičkih vremena vrijedi pravilo da onaj tko kontrolira borilišta, amfiteatre i predstave kontrolira i puk, a preko puka posredno ili neposredno kontrolira vlast. Stoga je i proces protjerivanja hrvatske nogometne reprezentacije iz Domovine dio šire operacije kontrole športskog nacionalnog identiteta. Nažalost, u operaciju rušenja nogometne reprezentacije bile su uključene ključne institucije ove države od policije, obavještajnih službi, DORH-a, medija do Pantovčaka i Banskih dvora. Svaka od ovih instanci dala je svoj obol u procesu izgona nacionalne reprezentacije iz kolektivne svijesti nacionalnog ponosa.

Ključni događaji u procesu rušenja HNS-a, a preko njega i nogometne reprezentacije, odigrali su za mandata bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Za mandata Ive Josipovića, a poslije i Zorana Milanovića, šport, a pogotovo nogomet, postaje, što ranije nije bio slučaj, neizostavna politička tema. Politizira se apsolutno sve, od razine županijskih športskih organizacija do Hrvatskog olimpijskog odbora. Preko medija se nameće zaključak kako je hrvatski šport kriminalna močvara koju treba isušiti, prevedeno, preuzeti vlast. Frontalne napade predvodi tadašnji ministar obrazovanja, znanosti i športa Željko Jovanović. Kako bi cijela priča oko športa dobila i političku dimenziju namjerno se potiču antagonizmi između juga i sjevera, Splita i Zagreba. U cijelu priču uključuje se policijsko i paraobavještajno podzemlje inscenirajući fašističke ispade na gostovanjima reprezentacije u Italiji te famozni kukasti križ, križ Ranka Ostojića, na Poljudu. Ukratko, politika je odlučila preuzeti nadzor nad športom i pritom je odlučila kako neće birati sredstva da ispuni svoj cilj.

Posljedice policijsko, obavještajno – političkog udara na šport osjećamo i danas, a osjećat ćemo ga još dugo vremena. Nakon poraza hrvatske reprezentacije od Portugala u Splitu su osvanuli natpisi „Obrigado Portugal“, gotovo da nema utakmice između Hajduka  i Dinama u kojoj neki studenti nisu nastradali u Splitu ili Zagrebu, a vrhunac divljaštva dogodio se nedavnim sukobom BBB i Torcide na krvavom i svetom tlu Vukovara. Ima li veće žalosti, tuge i izdaje hrvatskog naroda od činjenice da se naša djeca tuku i prolijevaju međusobnu krv na ruševinama Vukovara!

Mislio sam kako će upravo ovaj sukob u Vukovaru biti opomena i političarima i čelnicima klubova da sjednu, primire strasti, te pozovu na zajedništvo. Zar obveza i Hajduka i Dinama nakon sramotnog ispada u Vukovaru nije bila odigrati prijateljsku utakmicu u Vukovaru i ispričati se gradu heroju?

Zar ne bi bilo lijepo vidjeti igrače Dinama kako prije utakmice s Hajdukom piju kavu na rivi u Splitu ili Hajdukove igrače kako prije utakmice s Dinamom šetaju Zagrebom?

Kako to obično biva krvarina je počela donositi zaradu pa izgleda kako ni politici ni čelnim ljudima u klubovima nije u interesu smirivati situaciju, štoviše, nekima je jedina svrha postojanja sukob pa bi njihova uloga smirivanjem situacije postala potpuno suvišna.

Bez dobre volje sa strane politike, odnosno bez potpunog povlačenjem politike iz sporta, a pogotovo povlačenja policijskih i obavještajnih elemenata, nema ni mira u hrvatskom športu. Nema smirivanja umjetno izazvanih antagonizama. Nastave li se politički obračuni preko športskih borilišta postepeno će sve nacionalne športske vrste, ne samo nogometna, postati prognanici u vlastitoj domovini.

      

Željko Primorac