Sada tražimo krivce za presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu. Sud se drži slova zakona kao pijan plota. A iza te formalnosti stoje žrtve, patnje, traume, srušeni i spaljeni gradovi, razorene crkve i groblja, plač djece u izbjeglištvu, razorene i spaljene kuće, škole, bolnice, gospodarska poduzeća, stambene zgrade, obiteljske kuće (sve skupa preko 200 tisuća razorenih i spaljenih objekata), posijana polja minske smrti, samo tuga, jad i nevolja.

A da posebno ne spominjemo na desetke tisuća mrtvih i ranjenih, a da o stotinama tisuća prognanih i ne govorimo. Grozomorno...! Genocida nema na srpskoj strani prema takvoj Hrvatskog, a radi političke ravnoteže nema ga ni na hrvatskoj strani, na kojoj ga nije ni moglo biti jer tako govore činjenice.

A tko je kriv, na to pitanje je vrlo jednostavno odgovoriti?! Kriv je politički moral europskih i svjetskih moćnika koji su to sve mogli zaustaviti samo s jednom riječju – NE ratu, ali ta riječ nikada nije izgovorena.

Analizirajući presudu, koliko je to bilo moguće zbog izrazito lošeg prevođenja, ispada da su dvije stvari bile presudne – jedna je promašena tzv. pasivna legitimacija za period od 1991 do 23. travnja 1992. g. kad je Srbija potpisala Konvenciju o sprječavanju genocida. I za taj period trebalo je tužiti Saveznu republiku Jugoslaviju, ili barem Srbiju kao pravnu sljednicu te Jugoslavije koja se je na to pravno sljedništvo uvijek pozivala, a iza tog datuma Republiku Srbiju. U tom vremenu su izvršeni naveći zločini; Vukovar, Škabrnja, Voćin i sl.

Pravno sljedništvo Srbije je bilo vrlo lagano dokazati, brojni su međunarodni dokumenti u kojima se ona bori za pravno sljednštvo Jugoslavije, ali molim to je formalno pravno trebalo stajati i u samoj tužbi. Ta tužba, u konačnici, obzirom da je mijenjana, dorađivana, ali i razgrađivana od strane kasnijih autora, teško je znati tko je krivac za taj propust. Naknadno je iz prvotne tužbe isključena i Crna Gora kao tužena strana. No bilo kako bilo, bojim se da je presudom stvoren novi pravosudni presedan. Jedna država može ratovati, razarati drugu zemlju, protjerivati narod, pa čak izvršiti veliki genocid i nakon tog samo promijeni svoje ime i - nema odgovornosti za genocid. (To smo vidjeli u slučaju Ljubljanske banke – koja se pretvorila u Novu ljubljansku banku, pa se ne mora vratiti novac štedišama.)

Od početka rata, a da i ne spominjem njegovu verbalnu pripremu godinama prije, riječ je uvijek bilo o istim ljudima koji su taj rat vodili, o istim tenkovma i raketnim bacačima o istim isignijama - petokraka i kokarda, istim uniformama, istim barjacima, istim pjesmama, izmjenom imena države ništa se nije promijenilo. Kad su krvnici ušli u razoreni Vukovar, nosili su crnu zastavu s ljudskom lubanjom i kostima i pjevali: Dođi Slobo i donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate!

Zar može biti bistrija namjera za genocid od te pjesme. Ali zbog promjene imena države – tim činom se ekskulpiralo od odgovornosti za genocid. Vrlo slično bilo bi da na pr. Njemačka promijeni svoje ime i da se time ekskulpira od odgovornosti za holokaust .

U svjetskoj historiografiji rijetko se spominje da je Treći rajh izvršio genocid i holokaust nad Židovima, već se uvijek govori da su to učinili Nijemci pod Hitlerom. Genocid nad Hrvatskim narodom nije izvršila Srbija kao država bez obzira kako se nekad zvala, već Srbi pod Miloševićem, što znači i oni izvan teritorija Srbije. (Naravno nitko time ne optužuje srpski narod kao cjelinu.)

Drugi prigovor suda je nedostatak predočenih dokaza, a dokaza je bilo na svakom koraku. Bilo ih je i previše. Trebalo je samo sa srpskih televizija skinuti neke njihove emisije (ukoliko su ih naši snimali) pa bi se vidjelo kakvih sve dokaza ima, a da o drugim dokazima i ne govorim.

Bilo kako bilo sad smo tu i ne može se ništa više napraviti. Bojim se da će mentalna mržnja prema Hrvatima ostati i dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ona je vrlo duboka, intenzivna je mnogo više od jednog stoljeća unatrag, ona je postala generacijska i na to moramo računati.

Ali to ne znači da se mi ubuduće prema Srbiji ne trebamo ponašati u skladu s kršćanskim naukom i željom da trajno uspostavimo dobrosusjedske odnose na podlozi čistih računa, unatoč činjenici da zločini nisu dobra podloga za dobrosusjedstvo i prijateljstvo.

 

Mile Prpa