Kolumna povjesničara Hrvoja Klasića, objavljena u rubrici „Kronike povjesničara“ portala 24sata (29. kolovoza 2026.), zauzima se u pitanje koje obilježava hrvatsku politiku sjećanja od 1990-ih naovamo: kako pomiriti humanitarni imperativ dostojnog pokopa svih žrtava rata s obvezom vjernosti povijesnoj istini o tome tko je za koga i s kakvim ciljem ratovao.

Tekst je zanimljiv predmet analize ne toliko zbog svoje deklarativne teze — koja je unutar hrvatske historiografije relativno konsensualna— koliko zbog argumentacijske i retoričke strukture kojom se ta teza gradi, te zbog konkretnog prijedloga (obvezni „podsjetnik“ koji bi se čitao na svakom pogrebu ostataka pripadnika Oružanih snaga NDH) koji tekst nudi kao rješenje.

Ovaj esej tu argumentaciju analizira kroz četiri komplementarne prizme: retoriku ustupka, teoriju kompetitivne žrtvenosti, antropologiju politike mrtv og tijela te filozofiju kolektivne i individualne krivnje.

1. Retorika ustupka kao argumentacijska tehnika

Tekst se otvara parafrazom stajališta pripisanog "hrvatskoj desnici", nakon čega slijedi formalni ustupak: „svatko ima pravo ne vjerovati činjenicama... pravo svakog čovjeka je i da bude nerazuman.“ U klasičnoj teoriji argumentacije, koju su sustavno razradili Chaïm Perelman i Lucie Olbrechts -Tyteca u djelu The New Rhetoric: A Treatise on Argumentation (1969), ustupak (franc. koncesija) jedna je od temeljnih tehnika kvazi-logičke argumentacije: govornik naizgled priznaje pravo protivničke pozicije kako bi potom, unutar iste rečenice ili odlomka, tu poziciju diskvalificirao pripisivanjem joj kvalitete koja je unaprijed obezvređuje (ovdje : „nerazumnost“).

Riječ je o učinkovitoj, ali argumentacijski neutralizirajućoj strategiji, jer ustupak koji istodobno poništava svoj predmet zatvara prostor za razlikovanje unutar kategorije kojoj se ustupak upućuje — u ovom slučaju između historiografski utemeljene kritike partizanskog nasilja i otvorenog povijesnog revizionizma, koje tekst tretira kao jedinstvenu, nediferenciranu „desnicu“.

2. Deklarirana simetrija i kompetitivna žrtvenost

2.1. Teorijski okvir

▪ Kompetitivna žrtvenost (engl. competitive victimhood ) je psihološki i socijalni fenomen u kojem sukobljene skupine ili pojedinci nastoje dokazati da je njihova patnja veća, teža i autentičnija od patnje druge strane. Umjesto suosjećanja, stvara se svojevrsno „natjecanje” u tome tko je veća žrtva.

▪ Ovaj je pojam ključan u socijalnoj psihologiji, posebice pri analizi dugotrajnih političkih, etničkih ili povijesnih sukoba, ali se sve češće primjećuje i u svakodnevnim međuljudskim odnosima te javnim raspravama.

▪ Zašto dolazi do kompetitivne žrtvenosti?

- Istraživanja pokazuju da skupine i pojedinci ne ulaze u ovo „natjecanje” bez razloga. Glavni motivi uključuju:

• Moralni štit i legitimitet: Status „najveće žrtve” donosi moralnu nadmoć. Skupina time opravdava vlastite postupke, pa čak i vlastitu agresiju ili nepravde počinjene prema drugima („Mi smo propatili više, pa imamo pravo na ovakav odgovor”).

• Izbjegavanje kolektivne krivnje: Kada je skupina suočena s optužbama da je nanijela štetu drugima, automatski se aktivira obrambeni mehanizam: mi smo žrtve, pogledajte što su oni nama učinili!” To umanjuje osjećaj krivnje i odgovornosti.

• Borba za resurse i priznanje: U društvenom i političkom kontekstu, status žrtve često donosi materijalnu odštetu, međunarodnu potporu, medijsku pažnju ili simbolička prava (npr. spomenike, komemoracije).

▪ Kako se manifestira?

U praksi se ovaj fenomen kreće u nekoliko faza ili oblika:

1. Umanjivanje tuđe patnje:Ignoriranje, nijekanje ili relativiziranje gubitaka i boli koje je pretrpjela druga strana.

2. Preuveličavanje vlastite patnje: Naglašavanje povijesnih nepravdi kako bi se zasjenio trenutačni kontekst.

3. Uspostavljanje hijerarhije žrtava: Stvara se narativ u kojem nisu sve žrtve jednake, već jedna strana ima ekskluzivno pravo na taj status.

▪ Posljedice i rješenje

Kompetitivna žrtvenost je jedna od najvećih prepreka pomirenju . Ona duboko narušava povjerenje među ljudima ili skupinama, potiče pristranost i cementira sukob. Izlaz iz ovog začaranog kruga zahtijeva prijelaz na inkluzivnu žrtvenost – spremnost da se prizna i prihvati patnja druge strane, bez straha da će to umanjiti ili poništiti vlastitu bol.

Klasićevo mudroslovlje

Klasić eksplicitno zahtijeva da se poratni zločini, osobito ona počinjena nakon predaje kod Bleiburga u svibnju 1945., osude „od strane svih, ne samo desnice“, i tvrdi da pobjeda u ratu ne daje moralni imunitet. Socijalnopsihološka literatura o tzv. kompetitivnoj žrtvenosti (engl. natjecateljsko žrtvovanje) — koju su sustavno definirali Masi Noor, Nurit Shnabel, Samer Halabi i Arie Nadler u pregledu "When Suffering Begets Suffering: The Psychology of Competitive Victimhood between Adversarial Groups in Violent Conflicts" ( Personality and Social Psychology Review, 16/4, 2012) — pokazuje da sukobljene skupine sustavno teže percipirati vlastito stradanje kao veće ili moralno relevantnije od stradanja suprotne strane, pri čemu formalno priznavanje tuđe žrtve rijetko prati proporcionalna argumentacijska razrada.

Upravo taj obrazac vidljiv je i u Klasićevu tekstu: partizanski, odnosno poratni zločini spominju se isključivo generički ( „zločini“, „svirepa i masovna ubojstva poraženih“), dok je zločinima i kolaboraciji NDH posvećen znatno opsežniji, imenima i činjenicama bogat odlomak. Vjeran Pavlaković, Dario Brentin i Davor Pauković, u analizi „Kontroverzna komemoracija: Transnacionalni pristupi sjećanju na Bleiburg “ (Politička misao, 55/2, 2018), opisuju upravo takvu dinamiku hrvatske memorijalne kulture kao sukob „suparničkih zajednica sjećanja, od kojih svaka ističe vlastite žrtve, a drugu stranu prikazuje isključivo kao počinitelja“ — obrazac koji Klasićev tekst, unatoč eksplicitnoj namjeri da ga prevlada, u svojoj kvantitativnoj i kvalitativnoj neravnoteži reproducira.

3. Politika mrtvog tijela i instrumentalizacija pogreba

Najproblematičniji element teksta jest prijedlog da se svaki pogreb ostataka pripadnika OS NDH mora popratiti unaprijed sročenim govorom koji podsjeća na zapovjedni lanac (Alexander Löhr, Ante Pavelić, Maks Luburić), savezništvo s Trećim Reichom i sudjelovanje u istrebljenju Srba, Židova i Roma. Ovdje je od koristi antropologija posmrtnih ostataka kao instrumenta politike sjećanja. Katherine Verdery, u klasičnoj studiji The Political Lives of Dead Bodies: Reburial and Postsocialist Change (Columbia University Press, 1999), pokazuje da mrtvo tijelo u postkonfliktnim i postsocijalističkim društvima nikada nije neutralan predmet: njegov ponovni pokop, premještanje ili obilježavanje uvijek je čin kojim se, htjeli to akteri ili ne, uspostavlja i li osporava politički legitimitet. Slično, Francisco Ferrándiz u radu „Exhuming the Defeated: Civil War Mass Graves in 21st - Century Spain “ (American Ethnologist , 40/1, 2013), analizirajući iskapanja žrtava frankizma, pokazuje da čak i eksplicitno humanitarno motivirana iskapanja (dostojanstven pokop, identifikacija) nužno ulaze u polje javnog, sudskog i medijskog raščlanjivanja prošlosti — „humano“ i „političko“ ne mogu se u praksi posve razdvojiti.

U tom svjetlu, Klasićev prijedlog obveznog „podsjetnika“ zaslužuje dvostruko čitanje. S jedne strane, on je logična primjena zahtjeva za povijesnom točnošću: onemogućuje proizvoljno etiketiranje ubijenih pripadnika OS NDH kao „Hrvatske vojske“ ili stavljanje državne zastave na njihove lijesove — praksu koju sam autor kritizira kao „skupljanje jeftinih dnevnopolitičkih poena“. S druge strane, propisivanje sadržaja govora koji se moraizgovoriti na svakom pojedinačnom, obiteljskom i žalobnom činu — bez obzira na uvjerenje govornika („koliko god se to kosilo s njihovim uvjerenjima “) — predstavlja strukturno analognu instrumentalizaciju mrtvog tijela, samo u suprotnom ideološkom smjeru. Martina Grahek Ravančić, u opsežnoj historiografskoj sintezi Bleiburg i Križni put 1945.: historiografija, publicistika i memoarska literatura(Hrvatski institut za povijest), dokumentira upravo takvu dugotrajnu napetost u hrvatskoj javnosti između znanstvenog, memorijalnog i političko - simboličkog tretmana istih posmrtnih ostataka — tekst analiziran u ovom eseju tu napetost, umjesto da je razriješi, iznova reproducira u obrnutom predznaku.

4. Kolektivna nasuprot individualnoj krivnji

Klasićev prijedlog tretira „pripadnike Oružanih snaga NDH “ kao homogenu kategoriju, bez razlikovanja između ustaških postrojbi izravno uključenih u zločine i prisilno mobiliziranih domobrana. Sama vojna struktura NDH, kako je dokumentira Nikica Barić u monografiji Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941. –1945. (Hrvatski institut za povijest, 2003.), bila je znatno diferenciranija nego što jedinstvena kategorija „OS NDH “ sugerira — s bitno različitim stupnjem dobrovoljnosti, zapovjednog položaja i sudjelovanja u zločinima među ustaškim i domobranskim postrojbama.

Filozofsko utemeljenje problema kolektivne krivnje klasično je postavio Karl Jaspers u djelu Die Schuldfrage (1946; engl. The Question of German Guilt , 1947), razlikujući kaznenu, političku, moralnu i metafizičku krivnju te upozoravajući da paušalno pripisivanje krivnje čitavoj skupini — bez obzira na stupanj individualnog sudjelovanja — „uništava dostojanstvo pojedinca“ i priprema teren za ideologije koje pojedinca svode na kolektiv. Klasićev prijedlog „govora“ koji bi se recitirao nad svakim pojedinačnim grobom, neovisno o okolnostima konkretne osobe čiji se posmrtni ostaci pokapaju, u tom je smislu u napetosti s upravo onom individualiziranom pravdom čije je odsustvo autor implicitno kritizirao kad je od „cjelokupnog društva“ tražio da istraži sve zločine, „koje god“ ih bilo.

5. Ustavni argument kao okvir legitimacije

Argument da temelji hrvatske državnosti leže u odlukama ZAVNOH -a (1943.), nasuprot proglašenju NDH (1941.), formalno -pravno je korektan i doista proizlazi iz teksta Ustava RH. Problem je u prešutnom prijenosu te ocjene s razine državnog entiteta na razinu individualnih vojnika te države — prijenos koji, prema logici koju sam Jaspers razrađuje, zahtijeva dodatno, a ne automatsko obrazloženje. Pavlaković i Pauković (2019) pokazuju da upravo je ustavno-pravna legitimacija jedan od standardnih diskurzivnih mehanizama kojim se u hrvatskoj politici sjećanja pokušava osigurati „objektivnost“ određene interpretacije prošlosti — mehanizam koji, koliko god formalno utemeljen, ne oslobađa argumentaciju obveze da razloži zašto se ocjena o državi bez ostatka prenosi na ocjenu o pojedincu.

Zaključak

Klasićev tekst polazi od moralno utemeljene i teško sporne premise: da selektivna memorija, bez obzira na ideološki predznak, šteti i istini i dostojanstvu žrtava. Analiza pokazuje, međutim, da se ta premisa u izvedbi teksta sudara s tri neovisno dokumentirana obrasca iz relevantne literature: retorikom ustupka koja unaprijed diskvalificira sugovornika (Perelman i Olbrechts-Tyteca, 1969.), asimetrijom karakterističnom za kompetitivnu žrtvenost (Noor i dr., 2012.; Pavlaković, Brentin i Pauković, 2018.) te in strumentalizacijom mrtvog tijela u svrhu povijesne poruke (Verdery, 1999.; Ferrándiz, 2013.), pri čemu se posljednji problem dodatno usložnjava napetošću između kolektivnog i individualnog pripisivanja krivnje (Jaspers, 1946.; Barić, 2003.).

Autor postavlja ispravno pitanje — mogu li se čovječnost i povijesna istina pomiriti — no rješenje koje nudi, administrativno propisan govor nad grobom, tu napetost ne razrješava nego joj, uz obrnut predznak, daje novi institucionalni oblik.

 

Ivica Mandić, kapetan bojnog broda u miru

 

Literatura

- Barić, Nikica. Ustroj kopnene vojske domobranstva Nezavisne Države Hrvatske, 1941.– 1945. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2003.

- Ferrándiz, Francisco. „Iskopavanje poraženih: Masovne grobnice građanskog rata u Španjolskoj 21. stoljeća.“ American Ethnologist 40, br. 1 (2013): 38–54.

-Grahek Ravančić, Martina. Bleiburg i Križni put 1945.: historiografija, publicistika i memoarska literatura. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

- Jaspers, Karl. Die Schuldfrage. Heidelberg: Lambert Schneider, 1946. Prijevod: Pitanje njemačke krivnje. New York: Dial Press, 1947.

- Noor, Masi, Nurit Shnabel, Samer Halabi i Arie Nadler. „Kada patnja rađa patnju: psihologija natjecateljskog žrtvovanja između suprotstavljenih skupina u nasilnim sukobima.“ Personality and Social Psychology Review 16, br. 4 (2012): 351–374.

- Pavlaković, Vjeran, Dario Brentin i Davor Pauković. „Kontroverzna komemoracija: Transnacionalni pristupi sjećanju na Bleiburg. “ Politička misao: Croatian Political Science Review 55, br. 2 (2018): 7–32.

- Pavlaković, Vjeran, i Davor Pauković, vaš. Uokvirivanje nacije i kolektivnih identiteta: politički rituali i kulturno sjećanje na traume dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Abingdon/New York: Routledge, 2019.

- Perelman, Chaïm, i Lucie Olbrechts -Tyteca. Nova retorika: Rasprava o argumentaciji. Notre Dame: Sveučilište Notre Dame Press, 1969.

- Verdery, Katherine. Politički životi mrtvih tijela: Ponovni ukop i postsocijalističke promjene. New York: Columbia University Press, 1999.

Share
0