Grčka priča o odnosu dužnika i vjerovnika, eurozone i budućnosti Europske unije već predugo traje. Na nju se u Europi i u svijetu gleda različito, ovisno od političko-ekonomskih interes pojedinih zemalja i ideoloških preferencija pojedinih skupina. Samo se u Hrvatskoj relativno pasivno prenose reakcije pojedinih svjetskih ''čimbenika''.
To je logično, Hrvatska odavno djeluje na međunarodnoj sceni tako kao da nema vlastitih interesa, nego samo euroatlantske ideale. I regionske, naravno.

Referendum na kojemu su Grci izglasali da se ne žele pokoriti pravilima koje im diktiraju moćne europske zemlje i vjerovnici uzburkao je duhove u Europi i Hrvatskoj. Ne ulazeći u to koliko i kako će se ta grčka odluka odraziti na njihovu budućnost, treba primijetiti dvije stvari. Prva, nakon dugo vremena u Europi je održan referendum o nekom bitnom pitanju. Pitalo se, dakle, narod što misli, a takva propitivanja u suvremenoj Europi vlasti ne vole i nastoje ih izbjeći po svaku cijenu. Tako je ''kolijevka demokracije'' opet pred Europu postavila problem stvarne demokracije, one u kojoj demos preuzima ključnu ulogu. Dobro, motiv možda nije bio pretjerano opravdan, možda se samo htjelo izbjeći plaćanje potrošenog, ali činjenica da su Grci demokratski odlučili o svojoj sudbini. Barem za sada.

Drugo, nakon dugo vremena u Europi je opet snažno potvrđen nacionalni suverenitet. Bez kojega, uostalom, stvarna demokracija ne može ni postojati. Zanimljivo je da ni nakon jasnog grčkog 'ne' europskim mjerama štednje i financijske odgovornosti Europa ne odustaje od Grka i dalje su im, kako kaže, ''vrata Europe otvorena''. Bilo je za očekivati da će ih mrzovoljni nadzornici ''raja'' jednostavno šutnuti van. Ali ne, iz nekog razloga i dalje se trude oko Grčke. Očito je ''bruxelleski pastiri'' ne vole gubiti ovce ma koliko crne bile. Od te spoznaje do zaključka da Europska unije nije samo ekonomska i interesna zajednica nego puno dalekosežniji projekt. Projekt u kojemu se računa da u nekoj doglednoj budućnosti referendumi i razlaz neće biti opcija.

Što se Hrvatske i Hrvata tiče, iz grčkog bi slučaja trebali izvući određene pouke. No čisto sumnjam da će se to i dogoditi. Aktualna hrvatska vlast poprijeko gleda na referendume kao oruđe narodne volje, a ni nacionalni suverenitet joj nije baš na srcu. Tako da ne treba od njih očekivati da će se suprotstaviti bilo kakvim uvjetima koje im Bruxelles postavlja. Izuzev političkog koprcanja i pseudodržavnog junačenja ako treba zaštiti kojeg ''starog druga'' od europskog pravosuđa. Stoga je grčki scenarij u nas gotovo nemoguć. Pri tomu ne mislim da ne možemo propasti kao Grčka nego na to da se nećemo usprotiviti Grčka.

Znam da mnogi čitatelji u ovom slučaju navijaju za Merkel protiv Tsiprasa. Moram priznati da mi ni samu nije pretjerano simpatično grčko prenemaganja, koje u konačnici može rezultirati time da račune dijelom plaća i, recimo, siromašna Slovačka, a ne samo bogata Njemačka. No, Hrvati bi trebali već jednom prestati do iznemoglosti vikati Danke Deutschland i racionalno procjenjivati svoj položaj i nacionalne interese. Osim toga, i Europskoj uniji trebamo konačno početi racionalno pristupati, inače neće biti dobro. Bilo kako bilo, Tsiprasu, kolikogod komu može biti nesimpatičan njegov neokomunistički gard, treba odati priznanje da je posegnuo za demokratskim alatom i na trenutak zbunio eurobirokrate. Nastavak priče, kakav god bio, bit će zanimljiv.

 

Damir Pešorda

Share
0