Kada je riječ o suzbijanju populizma, dobro bi bilo najprije odrediti što je – populizam. Ne mislim da to čitatelji ne znaju. Bože sačuvaj! Nitko od nas nije ni sličan onomu slavnom Grku koji je znao da ništa ne zna. Svi mi znamo sve što se zna, pa kako ne bismo znali što je populizam?! Unatoč tomu dobro je unaprijed odrediti središnji pojam razgovora. Zašto? Riječi kao oznake pojmova, pogotovo tuđice, često imaju više značenja. Ako jedan sugovornik podrazumijeva jedno, a drugi drugo, sugovornici se ne mogu sresti u razgovoru.

Dakle, populizam. Riječ je tuđica. Korijen „popul-“ potječe iz latinskoga, onoga europskog. Tamo je u imeničnoj dogradnji „populus“, kao u izričaju „Senatus populusque Romanus“ (senat i rimski puk), označivao „puk“. Korijen je preživio u modrenim romanskim jezicima (tal.: „popol-“; franc.: „peupl-“) te u današnjemu globalnom latinskom jeziku, koji se diči engleskim imenom, u obliku „peopl-“ , na primjer u nazivu „European People's Party“ (Europska pučka stranka) ili u obliku „pipl-“ u idiolektu hrvatske ustavne sudkinje Ingrid Antičević Marinović, na primjer u izričaju „Pipl mast trast as“ (puk nam mora vjerovati). U novijim izvedenicama poput pridjeva „popularan“ i imenice „populizam“ stari se korijen „popul-“ preporodio u izvornom obliku.

Dobro, a što znače te riječi? „Popularan“ znači: „puku pristupačan“, „u puku rasprostranjen“, „puku mio“, „u puku omiljen“. „Populizam“ nije tako razvidan. Tko se nada da bi grčko-latinska usporedba u tu tmušu mogla unijeti tračak svjetla, toga će jezikoslovlje razočarati. Grčki „δῆμος“ (puk) i latinski „populus“ (puk) i jesu i nisu istoznačnice; izvan surječja jesu, u svim surječjima nisu. Pogled osim toga zamućuje i moderna dvoznačnost korijena „popul-“, jer moderni „puk“ ima i značenjske primjese „naroda“ (grč.: ἔθνος) kao u izričajima „narodna pjesma“, „narodna stranka“, „narodnjačka glazba“ „narodnjaštvo“.

Što, dakle? Čini se da smo na krivom putu. Populizam je lakše odrediti njegovom oprjekom – elitizmom. Elitizam je drugi naziv za privrženost interesima elita – skupina izabranih, povlaštenih odlikovanih članova društva, pa bi, u skladu s time, populizam bio privrženost interesima cjelokupnoga puka. Ma krasno! Sad valja samo pitati: Jesu li narodnjačke političke stranke kolektivno učlanjene u „European People's Party“ (Europsku pučku stranku) populističke stranke? Zauzimaju li se one u Bruselju za probitke svoga populusa, svoga peoplea, svoga Volka, svoga puka, ili se zauzimaju samo za probitke svojih vodstava? I kako ta stvar stoji u Hrvatskoj?

Sve političke stranke u Europi, a ne samo narodnjačke, predstavljaju se kao promicateljice i braniteljice interesa cijele svoje državne zajednice. Zašto? Jer se vlast ni u jednoj europskoj državi odavno ne stječe „milošću Božjom“, nego „milošću političkoga naroda“. Na dlaku je tako i u Hrvatskoj. Iznimke su samo srpske stranke. One vlast stječu „milošću kumira“ demokracije. Sve su dakle političke stranke u suvremenim demokracijama nužno populističke. Ali populizam se u najnovije vrijeme osuđuje kao davanje lažnih obećanja, nuđenje lakih rješenja za teška pitanja, zavođenje naroda, itd. Te opačine vladajući pripisuju oporbenim političarima kada ih oni optužuju da su prevarili narod. Tko tu laže, ne može se općenito reći; lažu sad jedni, sad drugi; i – naravno – nitko nikomu ne vjeruje. Treba dakle svaki slučaj posebno razmotriti.

Pa razmotrimo dva primjera populizma.

Ivana Pernara, [narodnog] zastupnika Živoga zida, bije zao glas zbog te opačine. Nakon nedavnog izvješća ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića u Hrvatskomu [državnom] Saboru o nevoljama u čuvanju državne granice i lovčevu ranjavanju migranta u pograničnom području Pernar je odbio ministrovu jadikovku rekavši otprilike: Viktor vam Orbán pokazuje kako se čuva državna granica, a nesretni su lovac i migrant žrtve lovčeva povjerenja u državne ustanove. Lovac je vjerovao u bajku o sigurnosti granice, pa je, misleći da puca u divlju svinju, pucao u čovjeka.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković stekao je, zahvaljujući Lovri Kuščeviću i Apisu, diljem Europe glas najuspješnijega suzbijača populizma. Kako i ne bi! Suzbio je taj vitez globalizma dva „narodna referenduma“. Ipak, neki mu promatrači nisu vjerovali kada je za Božić 2016. obećavao da će Inu bez kune državnoga troška otkupiti od Madžara i vratiti u državno vlasništvo. Danas se i lakovjerni pitaju nije li to bio – populizam.

 

Benjamin Tolić

Share
0