Na Plitvicama je obilježena 33. obljetnica krvavog Uskrsa i pogibije hrvatskog policajca Josipa Jovića paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca. U okviru obilježavanja, novih deset osoba primljeno je u Antiterorističku jedinicu Lučko. Ispred spomenika vijence su položili i zapalili svijeće članovi Jovićeve obitelji, suborci, branitelji, udruge te brojna izaslanstva, izvijestio je HRT.

Ove se tužne obljetnice spomenuo i Zoran Milanović, odlazeći predsjednik i glavni agitator SDPartije na nedavno raspisanim izborima za parlamentarne izbore. Milanović se pojavio mimo protokola te dao izjavu u društvu generala Ljube Ćesića Rojsa, Marka Lukića, prvog šefa osiguranja predsjednika Franje Tuđmana te Slavka Butorca.

Ni činjenica da je najveći kršćanski blagdan, niti da se obilježava tužna obljetnica pogibije prve žrtve Domovinskoga rata, nije spriječila Zorana Milanovića da vrijeđa kako ljude, tako i državu, od Ustavnoga suda do generala Josipa Lucića, zapovjednika akcije „Plitvice“.

“U kojim nadzornim odborima sjede Lucić i slični. Lucić je bio uskrsni zeko Stipe Mesića, bio mu je lojalan kao pomeranac, onaj mali pesko preslatki, tako je bio lojalan, šmajhlao se oko njega i strizao ušima, tko njega plaća, gdje prima novac, pratite novac, u stvari doći će vam sam”, kazao je Milanović, a o upozorenju Ustavnoga suda: „To tzv. upozorenje Ustavnog suda u mom emotivnom i političkom svijetu ima karakter ove bukve. Ako se usude poništiti izbore, to je državni udar. Državni udar!“

Uspoređivati generala s pomerancem, a pogotovo mu spoticati činjenicu da je jedan general RH lojalan vrhovnom zapovjedniku, stupidno je i besmisleno čak i za Milanovićeve pojmove. U najboljim godinama pobjeći od rata te ovako pogrdno nazivati generala HV-a, i to s položaja vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, osobu koja je vodila akciju „Plitvice“, i to na Plitvicama na komemoraciji, na Uskrs, može samo netko tko pati ili od apsolutne bešćutnosti ili nije svjestan tko je, što je, gdje je i kad je. Prvo je razlog za isključenje iz bilo koje moralne, a to će reći političke kategorije, a drugo za isključenje iz dužnosničke.

Gdje god se pojavi, vrijeđa, omalovažava i truje. Kad god se pojavi, vrijeđa, omalovažava i truje. Tkogod ga pokuša pozvati na odgovornost ili ga upozoriti na nedolično i primitivno ponašanje, taj je „patvorina političkih olupina“, a kad god pravna država proradi, radi se o „državnom udaru.“ Zar je to uloga i „modus operandi“ državnoga poglavara; šefa države?

Isto tako, okružen vojnicima (Rojsom, Lukićem i Butorcem) vrijeđati njihova suborca, ma zbog čega, zar je to dostojanstveno obnašanje dužnosti zapovjednika oružanih snaga? Kakvu poruku vrhovni zapovjednik oružanih snaga šalje vlastitoj vojsci kad pojedine vojnike proziva, vrijeđa i omalovažava isključivo zbog toga što nije pozvan na komemoraciju, a oni jesu?

Milanoviću zbog veličine vlastita ega promiče činjenica da mu nitko nije zabranio doći i komemorirati, nego je usredotočen na to da nije pozvan te zato čini štetu vojsci kao takvoj, vojsci kao instituciji, odnosno vojsci kao bitnom elementu državnosti. Uzgred postavimo još važnije pitanje: kakvu poruku svojim ponašanjem vrhovni zapovjednik oružanih snaga šalje prema drugim državama, prema van?

Zanimljivo je da Milanović nikad ne nastupa javno bez osvrtanja na Ustavni sud, napose nakon Upozorenja kojeg je primio. Suce i sud u cjelini omalovažava te time slabi instituciju Ustavnoga suda čije odluke, svidjele se one nama ili ne, mogu poništiti bilo koji pravni akt, pa i onaj o proglašenju rezultata parlamentarnih izbora.

Ma koliko žalobnoga sastava trenutno bio, Ustavni sud, odnosno njegove odluke moramo poštivati. To je temelj pravne države i vladavine prava, što za posljedicu ima razočaranje u pojedine institucije, točnije, u ljude koji u njihovo ime djeluju. Socijalizam u Hrvata je najviše ostavio traga upravo u činjenici da se nije naučilo razlikovati instituciju od osobe.

S druge strane, upozorenje Ustavnoga suda je nužno predstavljalo i određen ne samo pravni, nego i politički stav s kojim se, ako je suditi po javnom mnijenju, velika većina hrvatskoga političkoga korpusa slaže, a to je da predsjednik RH ne smije sudjelovati u kampanji za parlamentarne izbore ni na koji način. Na to je nepisano, zdravorazumski i općeprihvaćeno pravilo Ustavni sud upozorio i od ekstremne ljevice do ekstremne desnice nikomu to nije zasmetalo, osim skupini loših pravnika okupljenih oko odlazećeg predsjednika Milanovića. „Patvorina političkih olupina“ je ipak donijela odluku oko koje postoji opći, ili za Milanovića razumljivijom riječju, općenarodni konsenzus.

Milanovićev Uskrsni eksces samo je nastavak kontinuiranoga destabilizacijskoga djelovanja. Otkako je preuzeo dužnost do Uskrsa 2024. godine, promjene u Milanovićevu ponašanju nema: samo se intenzitet pojačao. No lako za odlazećega Milanovića.

Napravljena je skoro pa nepopravljiva šteta ugledu institucije, odnosno instituciji kao takvoj, i to nakon dva Mesićeva mandata i jednog Josipovićevog. Sam Milanović je kazao da predsjednika treba birati u Hrvatskom saboru. Nakon njegova petogodišnjeg mandata, malo je onih koji se ne će složiti. No, to je i bio Milanovićev cilj: uniziti predsjedničku ulogu te je ogaditi tolikom broju ljudi, odnosno toliko je ogaditi da za takvu inicijativu dobije 2/3 saborske većine, potrebnu za ustavne promjene.

Share
0