Promotri li se objektivno, devet od deset vijesti u medijskom prostoru jesu lažne vijesti. Lažnom viješću prevodimo pojam „fake news“, pristigao nam iz Sjedinjenih Država, no lažan nije isključivo istinosan logički, nego i vrijednosni sud što znači da pojedinu vijest ili podatak ne cijenimo samo na temelju toga je li istinita ili ne, već i na temelju toga je li nam na ovaj ili onaj način relevantna.

Medijsko bombardiranje „činjenicama“ iz života „slavnih, bogatih i utjecajnih“, iz športa, prehrane, zdravlja, pa prenošenje drugih medija, bombardiranje intervjuima s kim god i kad god, naposljetku i crnom kronikom, nije samo puka posljedica tržišne ponude i potražnje, nego i psihološka strategija nametanja kvantitete nad kvalitetom.

Nasuprot tomu, javna je tajna da obavještajne službe većinu svojih saznanja crpe iz javno dostupnih i objavljenih izvora. U tu se svrhu osnivaju čitavi odjeli čiji djelatnici prvo moraju razlučiti bitno od nebitnoga, a potom lažno od istinitoga. Biti upućen, dakle, nije teško. Potreban je samo novac kako bi se platilo ljude da sažeto pretresu relevantne činjenice, odnosno potrebno je vrijeme.

Čovjek koji je dulje vrijeme izložen tolikom broju lažnih, dakle nebitnih vijesti, po inerciji postaje površan i ravnodušan, što je posljedica najobičnijega, prosječnog obrambenog mehanizma, odnosno prosječan čovjek reagira tek na jače podražaje i stimulanse jer samo jače podražaje i stimulanse uopće primijeti.

Politika čini glavninu medijskoga sadržaja samo u zemljama koje su prošle komunistički, jednostranački pakao. Sa zapadne strane Berlinskoga zida, politika je sporedna medijska priča, u smislu da se pažnja posvećuje aktualnim političarima i dužnosnicima, osim ako se ne radi o izvanrednim situacijama. Ironično, malo tko zna ime predsjednika ili predsjednika vlade najuređenije europske zemlje – Švicarske Konfederacije – no ima i to svoje razloge.

Uza sve te silne informacije, unatoč tomu da je u Hrvatskoj aktualna politika prva i najvažnija vijest, smanjuje se izlaznost na izbore unatrag nekoliko izbornih ciklusa. Svi su isti, sve je isto, nema razlike između političara i dužnosnika, nema razlika između političkih stranaka, nema svjetonazorskih razlika: u tako stvorenom ozračju potencijalni birač uopće ne vidi svrhu dolaska na biračko mjesto niti je može vidjeti.

Kad se, s druge strane, medijski i poprati pojedini politički sadržaj, to se radi s nezavidnom površnošću i aljkavošću kakva se rijetko gdje može vidjeti. Ako se netko i zainteresira za pojedini događaj, o njemu ne može saznati ništa ili gotovo ništa pametno.

Slijedom iznesenoga, politička promidžba se svodi na medijsku prisutnost. Vijest, ma koliko lažna i nebitna bila, stalnim opetovanjem postaje istinita. U moru nevažnih, lažnih, nebitnih i netočnih vijesti ističe se ona koja najviše odudara od uvriježenih kao i ona koja je po svome diskursu, modusu i stilu upečatljiva i vidljiva.

U tom je smislu Milanovićeva kandidatura za parlamentarne izbore dobro PR-ovski pripremljena i osmišljena, ali ujedno predstavlja dvostruko lažnu vijest. Niti se Milanović kandidirao na izborima jer je DIP objavio valjane kandidacijske liste, no ni na jednoj listi nema njegova imena, niti je ta vijest kao takva uopće relevantna jer je protuustavna, budući da predsjednik RH ne može niti smije zagovarati ili potpomagati bilo koju političku opciju.

Vrijeđanje, omalovažavanje te Milanovićev ulični izričaj dobar su marketinški trik te će posebno djelovati ne samo na prosječnog, zaboravljivog čovjeka, opterećenog mnoštvom lažnih tj. nebitnih vijesti, nego i na njegovo biračko tijelo – ulicu. Milanovićeva vulgarnost mu omogućava da bude medijski prisutan, odnosno da bude „skandalozan“, u čemu on osobno uživa, a time i posredno sudjeluje u nužno „pozitivnoj“ političkoj kampanji za svoju „bivšu“ stranku.

Lupetanje i galama jedini su politički sadržaj kojeg nudi Zoran Milanović i njegova na izdisaju SDPartija. To je okosnica njihove kampanje – isprazne riječi: rijeke pravde, treća republika… ukratko – lažne vijesti, nemogući i nepostojeći pojmovi, prazni skupovi ili kako god se to hoće nazvati, nošeni tek vikom i galamom ustavnopravne sramote od predsjednika RH.

Predstojeći parlamentarni izbori nisu samo jedni u nizu izbora koji će se održati: oni su test ili proba za hrvatsku odveć neizvjesnu budućnost. Javni je prostor ionako zagađen lažnim vijestima sviju vrsta i oblika. Politika kao takva uvijek počiva na određenoj dozi laži, međutim laži koju su birači spremni progutati u njihovom interesu, radi „većega dobra“, odnosno manjega zla.

Osvoji li SDP predvođen nelegitimnim i nelegalnim kandidatom i kršiteljem Ustava Zoranom Milanovićem relativnu većinu u Hrvatskome saboru, predstavljat će to kraj i konac hrvatske države, ne zbog izvršne vlasti ovoga ili onoga sastava, ne zbog svjetonazora, političkog jugoslavenstva ili četništva, već zbog činjenice da je hrvatski politički korpus omogućio dvostrukoj laži pobjedu, prihvaćajući istu tu laž kao osnovu i počelo svojega bivstvovanja.

Do toga jednostavno ne smije doći. Znamo tko je i što je Zoran Milanović. Znamo što je Socijaldemokratska partija. Metode su im učinkovite, a uspjeh izgledan, no ipak treba ponoviti da se na ovim izborima ne glasa za istinu, nego jedino i isključivo – protiv laži.

Share
0