Kada uzmemo u obzir sve žrtve koje je Hrvatska podnijela pod međunarodnim embargom na uvoz oružja kako bi došla do dragocjenih sredstava za obranu pred galopirajućom agresijom ovakvo pitanje može biti uvredljivo za mnoge ljude. Međutim, pitanje je uvredljivo tek u svom golom, prvotno obliku, bez da se razmotri u kontekstu vremena, ljudi, političkog sustava, organizacije i konačno intencije ka organizaciji.

U vremenu kada postoji organiziran politička grupacija koja se otvoreno protivi samostalnosti RH (SKJ-SDP) te zagovara razne federalističke i konfederalističke saveze na ovim prostorima, naoružane formacije pod direktnom komandom takve političke grupacije, što su nekadašnji štabovi Teritorijalne obrane bili, mogli su biti direktna prijetnja samim zametcima državotvornog organiziranja.

Dok se u Sloveniji kompletna obrana od JNA vodi na razini struktura Teritorijalne obrane u Hrvatskoj se obrana organizira kroz prve postrojbe Zbora narodne garde, sasvim nove vojne organizacije. Možda je razlog tome u činjenici što JNA nije uspjela razoružati kompletnu TO Slovenije dok je u Hrvatskoj to u potpunosti odrađeno, ali prije će biti kako postojeće strukture TO Hrvatske, do srži inkorporirane u politički i vojni sustav Jugoslavije, nisu bile strukture preko kojih se moglo adekvatno suprotstaviti agresiji JNA i izboriti samostalnost.

Javna je tajna kako je Ivicu Račana samo strah od Slobodana Miloševića natjerao za stol Franji Tuđmanu pa ipak i u takvoj situaciji, bjelodane srbijanske agresije na svim područjima, Račanovi komunisti nisu imali snage podići ruku za samostalnost Hrvatske već su napustili sabornicu prilikom izglasavanja samostalnosti. Postavlja se pitanje što bi tek bilo da je Račan kojim slučajem pod svojim okriljem imao i naoružanu TO, bi li put ka samostalnosti bio popločan još većim žrtvama i bi li Račan u konačnici našao zajednički jezik sa Beogradom tim svetim gralom jugoslavenstva u Hrvata?

Postupci današnje vlasti, iznikle iz onog čina napuštanja sabornice prilikom glasanja o samostalnosti, potvrđuju slutnje kako se nosioci jugoslavenstva nikada nisu odrekli političke platforme integralnog jugoslavenstva. Mogli su se, privremeno, odreći granica i naziv zamijeniti regijom ili regionom, ali u konačnici osovina Zagreb-Beograd bila je i biti će smisao njihovog političkog postojanja.

Podaci o odazivu časničkog i dočasničkog kadra iz redova JNA u ZNG pokazuju kako ideja samostalne Hrvatske nije bila baš osobito popularna u ovim strukturama. Do još poraznijih podataka dolazimo kada analiziramo odaziv rezervnih oficira, nekadašnji polaznici ŠRO koji je činio stup TO, u strukture Zbora narodne garde. Unatoč silnoj medijskoj propagandi današnjih medijskih monopolista i njihovim tvrdnjama kako je HV stvoren naporima prebjega iz JNA sa sigurnošću, analizirajući arhivske podatke, možemo zaključiti da se kojim slučajem pitalo TO SRH i nekadašnji Hrvatski kadar u JNA niti bi bilo samostalne RH ni Hrvatske vojske.

Sa ove vremenske distance sa sigurnošću možemo tvrditi kako je JNA, iako se to tada činilo kao mudar i oportun potez razoružanja potencijalnog neprijatelja, razoružavši TO SRH razoružala jedinog potencijalnog vojnog saveznika u Hrvatskoj.

Stavove struktura oko Teritorijalne obrane, saveza boraca, policijskih i vojnih struktura SRH najbolje dočarava skup u splitskom kinu „Marijan“ nekoliko dana prije prvih višestranačkih izbora u RH. Sa tog skupa, u organizaciji saveza boraca, poručeno je novim vlastima kako je njihovo višestranačje mitraljez.

Unatoč neprijateljskom stavu dijela struktura SRH prema samostalnosti Hrvatske i novoj demokratski izabranoj vlasti do sukoba među Hrvatima, iako je Beograd igrao na tu kartu, nije došlo. Za to prije svega treba zahvaliti tadašnjem političkom i vojnom vodstvu Hrvatske koje je znalo kako se rat ne može dobiti na dvije fronte.

Željko Primorac