Nedavni izbori za Europski parlament pokazali su, osim nevjerodostojnosti hrvatskih predizbornih anketa i lagane premoći HDZ-a, još jednu bitnu stvar – dvostranačje se u Hrvatskoj uspostavlja sve čvršće. Unatoč dominaciji HDZ-a tijekom devedesetih, tada smo imali šaroliku i živahnu stranačku scenu, a u Saboru su vođene istinske polemike. Danas toga nema, sukobljavanja do kojih dolazi uglavnom se tiču toga tko je više ukrao ili tko se više trudio oko ulaska u EU. Tako da imamo pomalo paradoksalnu situaciju: danas se politički život u zemlji svodi uglavnom na dvije stranke, a ideološka razlika među njima sve je manja. Što se dogodili? Jesu li se HDZ i SDP uistinu toliko približili? Mislim da nisu, dogodilo se nešto drugo – povećao se obujam zadane politike, a smanjen je prostor za sa samostalnu politiku.

Točnije rečeno, HDZ je onoliko konzervativna a SDP lijeva stranka koliko to ideologija globalizma dopušta. Na onom malom nenadziranom području ostaje im sukobljavati se oko provizija pri prodaji državnog bogatstva, oko lukrativnih položaja u strukturama vlasti i državnim tvrtkama i sličnih pitanja. Takva pozicija politike općenito u zemlji tjera u to zanimanje najlošije ljude, dok oni kvalitetniji obično zaziru od politike. Karamarkov iskorak prema tuđmanizmu stoga je dočekan na nož od strane mainstream medija, budući da oni i postoje radi oblikovanja javnog mnijenja po volji globalizatora. Međutim, ako podrška birača ovakvom HDZ-u nastavi rasti, mediji će promijeniti taktiku. Neće više Karamarka toliko napadati, već će ga nastojati preoblikovati na Sanaderovu sliku i priliku, to jest učiniti ga pogodnim za izvršavanje zadanih zadataka. Koliko će u tome uspjeti, ostaje za vidjeti. Valja pri tome napomenuti da je dosada 'Europa', štogod se krilo iza te magične riječi, uvijek imala zadnju riječ.

Problem je što se u Hrvatskoj sustavno onemogućuje etabliranje neke treće ili četvrte političke snage, to jest istinsko višestranačje. Takav trend prisutan je manje-više u cijelom zapadnom svijetu. Prisutan je zato jer je logičan i praktičan sa stanovišta onih snaga iz pozadine koje upravljaju političkim i društvenim procesima. Lakše je kontrolirati dvije etablirane stranke nego mnoštvo stranaka koje stalno nastaju i nestaju, ovisno o političkoj sreći. Hrvatska u toj globalno postavljenoj igri ima dodatnu otežavajuću okolnost. Nedavno je izašla iz Jugoslavije, no Jugoslavija nije izašla iz znatnog broja hrvatskih građana. Oni po navici svoje glasove daju nasljednici stranke koja je simbolizirala jugoslavensko bratstvo i jedinstvo i socijalističko samoupravljanje. Onima kojima padne mrak na oči od samog spominjanja Jugoslavije stoga ne preostaje ništa drugo nego dati svoj glas drugoj stranci, to jest HDZ-u. Tako se može reći da je velika većina stanovništva ove zemlje izložena svojevrsnom ideološkom reketu. Iz tog začaranog kruga nema izlaska bez  novih stranaka, zato se medijski i na druge načine onemogućava jačanje političkih snaga koje bi mogle izazvati poremećaj na bipolarnoj političkoj sceni.

Ulaskom u Europsku uniju manevarski prostor hrvatskih političara bit će dodatno sužen, ni onoliko slobode koliko su dotada imale ključne stranke u zemlji neće više imati. SDP će to malo preostale slobode trošiti na očijukanje s Regionom i kontaminiranje tradicionalnog sustava društvenih i obiteljskih vrijednosti neoliberalnim ideološkim novatorijama, a HDZ će ustrajavati na umjerenom hrvatstvu i demokršćanstvu u granicama europskih zakona. U tom kontekstu vjerojatno će jačati desni i lijevi euroskeptici, ali prosječan birač nikada neće moći biti siguran jesu li to uistinu samostalni igrači ili kamuflirani prirepci dviju velikih stranaka.

Unatoč svim navedenim ograničenjima, za budućnost hrvatske kulturne samobitnosti i hrvatskog odupiranja potonuću u zapadnobalkansku žabokrečinu od ključne je važnosti da HDZ-ov povratak tuđmanizmu nosi istinska težnja, a ne politička pragma. O stvarnoj državnoj neovisnosti i suverenosti, bojim se, teško je govoriti u okvirima asocijacije kao što je današnja EU. Barem do nekog novog političkog potresa širih razmjera.

Damir Pešorda