Neki dan je na HTV 4 gostovala jedna britanska publicistkinja, rodna aktivistica, koju je novinarka čak komplimentirala titulom znanstvenice. Pričala je, između ostalog, o tome kako znanost priprema umjetne maternice da bi žene starije od 50 godina mogle imati djecu, budući da u godinama plodnosti imaju važnijega posla – baviti se karijerom, a životni vijek se produžuje, pa će druga polovica života biti pravo vrijeme za imati djecu. To će omogućiti i homoseksualnim muškarcima da imaju djecu, i tako dalje.

Dan poslije, na Hrvatskom radiju „U mreži prvog“ novinarka je ugostila dvije rodne aktivistice, članice udruga B.a.b.e. i CESI (Tajana Broz, koordinatorica), koje se aktivno zalažu za to, da stranke na izborima kandidiraju barem 40% žena. Novinarka pita: a zašto ne 50%? Kada je jedan slušatelj postavio pitanje jesu li one upitale žene što o tome misle, voditeljica ga je tako zdušno isprašila da je bilo upravo neugodno za slušati. Takvo se mišljenje jednostavno ne smije imati. U emisiji nije gostovao nitko, tko bi izrazio neko alternativno stajalište, tko bi zastupao neko drugo mišljenje žena.

Istovremeno jedna građanska inicijativa najavljuje narodni referendum, kojim bi građani potvrdili da je brak zajednica jedne žene i jednoga muškarca http://uimeobitelji.net/. Toj su inicijativi mediji jedva posvetili ikakvu pozornost, moglo bi se čak reći da je gromoglasno prešućuju.

Tekst koji slijedi objašnjava odakle vjetar puše.

Dale O’Leary, The Gender Agenda. Sažetak: Dr. Christl R. Vonholdt

Dale O’Leary je povjesničarka koja već 20 godina radi kao slobodna novinarka. Kao novinarka sudjelovala je na UN-ovoj Svjetskoj konferenciji o stanovništvu u Kairu 1994., a kao član jedne nevladine organizacije na UN-ovoj 4. Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. O'Leary je sudjelovala na PrepComovima u New Yorku i o tome pisala za časopis „Vivant“. Njezina knjiga „The Gender Agenda“ je oštroumna analiza rodnog feminizma.

Kada danas čitamo o temi zvanoj „gender mainstreaming“ (uključivanje rodne perspektive u sva društvena strujanja), u mnogim tekstovima nalazimo da je „gender mainstreaming“ započeo na UN-ovoj Četvrtoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. Izraz se pojavljuje u zaključnoj službenoj rezoluciji Pekinškog akcijskog plana. Tamo piše: „Mainstreaming a Gender Perspective (ili Gender Mainstreaming) znači uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja“. Iz Pekinga se taj izraz počeo širiti svijetom, napose zapadnim zemljama.

U prvom dijelu knjige „The Gender Agenda“ Dale O’Leary, riječ je o povijesnoj perspektivi. Što se dogodilo prije početka Svjetske konferencije o ženama u Pekingu? Dale O’Leary opisuje kako je rodna perspektiva bila nametnuta delegatima UN-a iz siromašnijih zemalja i kako je jedna razrađena strategija jednoj ideologiji donijela pobjedu – pobjedu nad razboritošću, pobjedu nad poštivanjem kultura, pobjedu nad zdravim razumom koji se drži stvarnosti.

Uvod

Izraz „rod“ (gender) ušuljao se u naš svijet tiho i bešumno. Nekada se govorilo o spolu (engleski: sex), danas se govori o rodu (engleski: gender). U formularima se nekada pitalo za spol, danas se pita za rod. Nekada se žalilo zbog diskriminacije žena, danas zbog rodne diskriminacije. Znači li to da je rod samo drugi izraz za spol i da znači „muškarca i ženu“? Već odavno nije tako. Najkasnije poslije 4. Svjetske konferencije UN-a o ženama u Pekingu, rod je na globalnoj razini dobio jedno novo značenje. Rod znači „društveno konstruirane i promjenjive (spolne) uloge“ oslobođene bioloških konotacija. Rod je dio jedne nove radikalno-feminističke ideologije koja se zove rodna perspektiva.

Jedan od ciljeva rodnog programa je postići da 50% svih radnih mjesta u svim zanimanjima širom svijeta zauzmu žene, po potrebi silom.

Clintonova administracija (1995.), Kanada, zemlje Europske unije i administracija UN-a intenzivno rade na primjenjivanju rodne perspektive. Ona mora postati „mainstream“ - biti „uključena u sva glavna društvena strujanja“. Pa ipak, nema otvorene rasprave o tome što rodna perspektiva zaista želi. Iako bi se trebala usidriti u sve političke i javne programe, ona ne dolazi kao veliki brod nego kao podmornica, koju nitko ne bi smio točnije poznavati. Strategija nove ideologije glasi: promijeniti značenje riječi.

Ono što se dogodilo na UN-ovoj 4. Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu je važno. Ne zato što bi UN uspio svoje shvaćanje nametnuti SAD-u (UN svoje shvaćanje može nametnuti samo siromašnim zemljama, koje su ovisne o financijskoj pomoći), nego zato što UN ima ugled i sredstva da globalno prenese svoj program u glave i srca ljudi: u politiku, u škole, u medije. A program UN-ove administracije zove se rodna perspektiva. U „Pekinškom akcijskom planu“, službenoj zaključnoj rezoluciji Svjetske konferencije o ženama, taj je program dobio svoje današnje ime: Mainstreaming a Gender Perspective - kraće Gender Mainstreaming – hrvatski: uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja.

Zagovaratelji rodne perspektive žele da gender/rod postane vodeće načelo po kojemu se upravlja svijetom. No, iza rodne perspektive ne stoji nikakav pokret iz baze. Ideja dolazi od jedne male manjine žena i muškaraca koji sjede u centrima moći i koriste svoj položaj da bi drugima nametnuli rodni program. Najbolji izraz za to bio bi „rodni establišment“. UN se nalazi u čeličnom zagrljaju rodnog establišmenta.

UN

Načelo konsenzusa

Oko 70% posla koji obavlja UN sastoji se od pripremanja i provođenja konferencija. O ženskim pitanja do sada su bile organizirane četiri konferencije, posljednja je ona u Pekingu. Cilj svake konferencije je objaviti rezoluciju. U Pekingu je to bila „Pekinška akcijska platforma“. Te rezolucije doduše nemaju nikakav obvezujući karakter, ali posjeduju moralni autoritet. One bi trebale izraziti „uvjerenja cijeloga svijeta“ o važnim temama. UN je zbog toga od postanka pazila da se rezolucije ne donose većinskim glasovanjem protiv manjine, nego konsenzusom svih država članica.

Tehnički to izgleda ovako: prije svake glavne konferencije u raznim se zemljama organiziraju pred-konferencije, na kojima se obrađuje tema koja je na programu. Temeljem pred-konferencija osoblje UN-a sastavlja prijedlog rezolucije. Na posljednjoj pred-konferenciji, tzv. „PrepCom“ (preparatory comitee), koja se uvijek odvija u New Yorku, svi delegati UN-a još jednom detaljno raspravljaju postojeći prijedlog rezolucije. Svi dijelovi prijedloga, o kojima se ne može postići suglasnost, moraju biti stavljeni u uglate zagrade. Na glavnoj konferenciji može se raspravljati još samo o onim dijelovima teksta koji su u uglatim zagradama.

Cilj PrepComa u New Yorku je postići što veću moguću suglasnost. Na javnoj glavnoj konferenciji raspravlja se još samo o detaljima. Tamo se svjetskoj javnosti želi pružiti pozitivnu sliku: mi, Ujedinjeni narodi, slažemo se o tim i tim svjetskim problemima i o tome kako ih se može riješiti.

Temeljem načela konsenzusa u prošlosti je uvijek bilo tako, da je do rezolucije dolazilo tek nakon dugih rasprava. Ujedinjeni narodi bili su utemeljeni zato, da bi se i malim i siromašnim državama omogućilo da dođu do glasa.

Ako se ni na glavnoj konferenciji ne uspije postići konsenzus o nekim određenim točkama, države mogu izraziti svoju „suzdržanost“. U prošlosti su ti dijelovi teksta bivali izbacivani iz rezolucije.

Od svjetske konferencije o klimatskim promjenama u Riju 1992., načelo konsenzusa sve se više stavlja pod znak pitanja. Odlučujuće snage u UN-u sve češće uspijevaju nametnuti svoje vlastite ciljeve. Tako je predsjedavajući konferencije u Riju, norveška premijerka Gro Haarlem Bruntdland, zahtijevala da se odustane od načela konsenzusa, jer bi polaganije zemlje samo ometale napredak onih, koje hoće napredovati bržim ritmom. Gđa Bruntdland tada se ljutila što se u zaključnoj rezoluciji ne spominje pravo na pobačaj.

Na svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu, načelo konsenzusa bilo je napušteno. Službeno ne, ali u stvarnosti da. Oni koji u UN-u daju ton, t.j. zastupnici zapadnih država, namještenici UN-a i utjecajne nevladine organizacije akreditirane kod UN-a, nametnuli su svoj program.

Nevladine organizacije

Da bi dobio stručni savjet, UN je odavno akreditirao neke nevladine organizacije. One imaju službeni status savjetnika. One bi trebale zastupati pokrete iz baze ili karitativne ustanove. No, nevladine organizacije koje su danas akreditirane pri UN-u su moćne organizacije, koje u UN-u mogu provoditi svoje vlastite ciljeve. Njihov utjecaj unutar UN-a znatno je porastao. U brojčanom smislu, lobisti su jači od namještenika UN-a. Na međunarodnim konferencijama, nevladine organizacije mogu lobirati na posebnim forumima i radionicama. U posebnim odborima mogu izražavati kritiku nacrta rezolucija i davati prijedloge za njihovo mijenjanje. Mnoge nevladine organizacije imaju stalne plaćene lobiste u New Yorku. Napose treba spomenuti organizacije koje rade na kontroli svjetskog stanovništva (na pr. IPPF), i žensku organizaciju WEDO. One međusobno usko surađuju.

WEDO

Ženska organizacija WEDO (Women’s Environment and Development Organisation) prvi puta se pojavila 1992. na svjetskom summitu o klimatskim promjena u Riju (odakle joj ime). Tamo joj je uspjelo skrenuti fokus konferencije na svoju vlastitu temu: veća moć ženama i pravo na pobačaj.

Od tada WEDO na svakoj konferenciji uspijeva uvesti svoj vlastiti program i od svakog pitanja napraviti žensko pitanje. WEDO bi se bez pretjerivanja moglo nazvati „UN-om u sjeni“. WEDO je postigla da je UN osnovao određene odbore („Caucus“), u kojima nevladine organizacije mogu direktno obavljati svoj posao lobiranja. Najvažniji odbor UN-a je Ženski odbor („Women’s Caucus“). On bi trebao zastupati interese svih žena; u stvarnosti, on je čvrsto u rukama WEDO-a. I određeni broj drugih odbora je pod dominacijom WEDO-a. Bella Abzug, suosnivačica i voditeljica WEDO-a (do 1998.), ima povlašteni tretman kod službenika UN-a. U pravilu ima pravo glasa na UN-ovim konferencijama za medije. Na Svjetskoj konferenciji o stanovništvu 1994. u Kairu čulo se da kaže, da je već napisala „Pekinšku akcijsku platformu“.

U prosincu 1994. je WEDO u sklopu priprema za svjetsku konferenciju o ženama održala vlastitu konferenciju u New Yorku. Cilj je bio razraditi lobističke strategije o tome, kako bi WEDO ubuduće mogla jače utjecati na UN-ove konferencije i kako bi mogla spretnije napadati politiku konzervativnijih država.

Na toj konferenciji, 10% sudionika bili su službenici UN-a! Već sama ta činjenica ozbiljno postavlja pitanje lojalnosti. Uloga službenika UN-a nije provoditi ciljeve nevladinih organizacija, nego biti na usluzi izabranim delegatima država-članica. Očito je da mnogi službenici UN-a osjećaju veću obvezu prema ciljevima feminističko-ideoloških nevladinih organizacija, nego prema interesima država-članica. Zbog toga u zraku stalno lebdi pitanje, kome birokratski aparat UN-a zapravo polaže račune.

Zaključni izvještaj WEDO-konferencije navodi jedan od ciljeva WEDO-a: „Promatrati i suprotstaviti se međunarodnim pokretima protiv pobačaja i drugim fundamentalističkim pokretima…“[i]

Među sudionicima koji su istovremeno bili i službenici UN-a bili su Gertrude Mongella i Kristen Timothy.

Gertrude Mongella, službenica UN-a iz Tanzanije s dugogodišnjim kontaktima s WEDO-m, postala je generalna tajnica Pekinške konferencije. Kratko poslije WEDO-ve konferencije pojavila se u jednom videu, u kojem se velikim religijama, napose kršćanstvu, predbacivalo protu-žensko držanje i u kojem je bilo rečeno, da je „pod Hitlerom“ mjesto ženama bilo „kod djece, u kuhinji i u crkvi“[ii].

Kristen Timothy je u UN-u bila zadužena za akreditiranje nevladinih organizacija. Odbila je dati akreditaciju za Pekinšku konferenciju mnogim skupinama koje se zalažu za zaštitu obitelji i života, čak i onima, koje su sudjelovale na prijašnjim UN-ovim konferencijama.

PrepCom u New Yorku

Mediji se koncentriraju na glavne UN-ove konferencije, ali se glavni posao odrađuje na pred-konferencijama. Za 4. Svjetsku konferenciju o ženama, PrepCom se odvijala u New Yorku u ožujku 1995. Delegati UN-a četiri su tjedna raspravljali o prijedlogu rezolucije.

Zagovaratelji obitelji

Kod rasprave o rodnoj perspektivi riječ je o ideološkom sukobu. Zato je važno sukobljene strane nazvati imenom. S jedne strane stoje zagovornici gender mainstreaminga, već smo spomenuli WEDO, Mongellu i druge. S druge strane stoje oni, koje ja [Dale O’Leary] nazivam „zagovaratelji obitelji“.

Za mene su „zagovaratelji obitelji“ oni koji se zalažu za posebnu zaštitu braka kao veze između muškarca i žene i za zaštitu obitelji, koja proizlazi iz te veze.

I zagovornici rodne perspektive govore o obitelji, i oni su „za obitelj“, ali oni daju posve drugačiju definiciju obitelji. Mrske su im riječi kao što su majka i otac, a umjesto o supruzi i suprugu govore o partnerima. O tradicionalnom braku i obitelji i o majčinstvu s punim radnim vremenom govore samo negativno.

Zagovaratelje obitelji najbolje povezuje ova definicija braka i obitelji:

„Obitelj može uvijek i posvuda biti ovako definirana: jedan muškarac i jedna žena, povezani društveno priznatom bračnom vezom, čime se regulira seksualnost, gdje se djeca rađaju, bivaju odgojena i zaštićena, gdje se partneri brinu jedno za drugo i međusobno se štite. Brak stvara instituciju male kućne ekonomije i održava kontinuitet između prethodnih i budućih naraštaja. Iz tih obiteljski odnosa, koji počivaju na uzajamnosti i koji nastaju prirodno, izrastaju veće zajednice kao što su plemena, sela, narodi i nacije“[iii].

Mnogi delegati UN-a iz siromašnijih zemalja bili su zagovaratelji obitelji.

Obiteljska koalicija

Pored najutjecajnijih lobističkih skupina kao što su WEDO ili IPPF[iv] tu su bili i razni predstavnici akreditiranih nevladinih organizacija, koji su se zalagali za zaštitu braka i obitelji. I oni spadaju u zagovaratelje obitelji. Mnogi od njih su se upoznali već na Svjetskoj konferenciji o stanovništvu u Kairu 1994. Na PrepComu u New Yorku oni su se povezali i djelovali zajednički pod imenom „Koalicija za žene i obitelj“ (Coalition for Women and the Family), dalje „Obiteljska koalicija“. Svoje su lobiranje organizirani na hodnicima, iza vrata dvorane za sastanke. Na rasprave su reagirali malim, šarenim, na brzinu napravljenim letcima, na kojima su zastupali svoja stajališta i delegatima nudili alternativne prijedloge za odlomke iz rezolucije o kojima se raspravljalo.

Taktika šarenih letaka bila je tako uspješna, da su službenici UN-a izmišljali stalno nova pravila da bi limitirali širenje letaka ili na neki drugi način ograničili djelovanje Obiteljske koalicije.

WEDO se javno žalila na Obiteljsku koaliciju. To su navodno „fundamentalisti“ koji žele sabotirati PrepCom. Oni navodno hoće da žene ostanu kod kuće i da budu podložne svojim muževima. To su bila apsurdna predbacivanja, budući da su žene Obiteljske koalicije bile tu, na sastanku. Radile su zajedno s muškarcima kao jednakopravni partneri – bez borbe za nadmoć, bez kvota, bez dominacije, bez podjarmljivanja. Te su žene bile živi primjer za to, da se zagovaratelji obitelji zalažu za ravnopravnost, za jednakost šansi i za aktivno sudjelovanje žena u javnosti i u politici.

Dok članovi Obiteljske koalicije često nisu dobivali dopuštenje ući u dvoranu za službene sastanke, predsjednica WEDO-a je uvijek dobivala mjesto nekog delegata koji se nije pojavio. Bila je povlaštena, a svejedno se stalno žalila da WEDO nema dovoljno utjecaja.

„Fundamentalizam“

Jedna od diskusija koju su na PrepComu organizirale nevladine organizacije zvala se „Protunapad: Žene, oduprite se fundamentalizmu“. Na susretu su opet sudjelovali mnogi službenici UN-a. Govornici na diskusiji nazvali su sve religiozne ljude „fundamentalistima“, i ne samo to: fundamentalisti su svi oni, koji su uvjereni u komplementarnost žene i muškarca i svi oni, koji podržavaju majčinstvo kao posebno zvanje žene.

U središtu rasprave bio je jedan od središnjih ciljeva rodnog programa, naime kako se može što brže postići statistička jednakost između žena i muškaraca, t.j. njihova međusobna zamjenjivost. Konkretno se govorilo o zahtjevu za reguliranjem kvota: 50% žena – 50% muškaraca na svim javnim i privatnim radnim mjestima.

Napad na obitelj

Neke obiteljske organizacije neobjašnjivo nisu dobile akreditaciju za PrepCom u New Yorku. UN je o tome dao izjavu: Budući da su tolike organizacije tražile akreditaciju, mogle su je dobiti samo one, čiji je rad relevantan za temu svjetske konferencije o ženama. Znakovito je da akreditaciju nisu dobile tri najveće i najvažnije organizacije (Concerned Women for America, Eagle Forum, Catholic Campaign). Akreditaciju je, naprotiv, dobila CFFC, jedna majušna organizacija bez članstva, (Catholics for a Free Choice - Katolici za slobodu izbora). Frances Kissling, voditeljica CFFC-a, na PrepComu je dijelila jedan letak, čiji je bila su-autor. U njemu se zahtijevala „feministička antropologija“ koja se temelji na „radikalnoj jednakosti između žena i muškaraca“, kao i društvo, u kojemu „programatski fokus mora biti zajednica, a ne obitelj“. Mary Hunt, druga autorica toga teksta, poznata je po jednom tekstu u kojem predlaže da se riječ „obitelj“ zamijeni riječju „prijateljstvo“:

„Zamislite kako bi bilo kada bi seks između prijatelja bio norma. Zamislite kako bi bilo kada bi genitalne interakcije bile suđene po tome, da li i u kojoj mjeri potiču prijateljstvo i užitak. … Užitak je pravo koje imamo po rođenju, a njega nam je oteo religiozni patrijarhat. … Zamišljam si prijatelje, a ne obitelji, koji punim plućima uživaju u užitku koji nam pripada, budući da su naša tijela sveta“[v].

Ovakvi tekstovi nisu iznimke. Oni samo nešminkano odražavaju ono što u svojoj srži kaže rodna perspektiva: Brak između muškarca i žene te obitelj koja iz njega proizlazi su uzrok i pralik svakog ugnjetavanja žene. Do oslobođenja može doći samo onda, ako je žena oslobođena tereta obitelji i brige za djecu. Oslobođenje osim toga pretpostavlja da su žena i muškarac oslobođeni tereta komplementarnosti, t.j. tereta „prisilne heteroseksualnosti“, u konačnici oslobođeni svih ograničenja u pitanju seksualnog ponašanja. (O tome vidi Drugi dio)

Ljudsko dostojanstvo

Na sastanku se raspravljalo i o pojmu dostojanstva. Zagovaratelji obitelji bili su začuđeni da feministička strana može imati nešto protiv toga pojma, koji stoji u UN-ovoj Povelji o ljudskim pravima. Bilo je očito da se – zbog pretjeranog dogmatizma – rodne feministice boje da bi se ta riječ mogla tumačiti u smislu da upućuje na neku višu silu koja čovjeku daje njegovo dostojanstvo. Zato su se oduprle svakom spominjanju ženskog dostojanstva.

Jezična konfuzija

Tada je još izgledalo da tekst rezolucije za „Pekinšku akcijsku platformu“ sadrži bezopasne, poznate i uobičajene općenitosti.

Zagovaratelji obitelji svejedno su se brinuli zbog nečega što je nedostajalo: Ni na jednom mjestu u nacrtu nije se spominjalo legitimne potrebe žena koje rade kod kuće, u obitelji. Nacrt nije sadržavao ni jednu jedinu pozitivnu izjavu o braku, o obiteljskom životu, o majčinstvu, o pravima roditelja ili o religiji. (U konačnom dokumentu je to bilo vrlo malo izmijenjeno zahvaljujući pritisku SAD-a.)

Prijevodi na španjolski i francuski zataškali su protu-obiteljski jezik originalnog teksta i tako otežali međunarodnu suradnju zagovaratelja obitelji. Nakon zaključenja konačnog teksta rezolucije službeno bi vrijedio još samo engleski tekst.

Nekim delegatima ideološki sadržaj nekih engleskih izraza nije bio poznat, a nije ih se moglo naći ni u rječnicima. Tako je jedna Tibetanka u egzilu vjerovala da se kod „reproduktivnih prava“ (reproductive rights) radi o pravu na djecu; nije znala da to znači „pravo na medicinski sigurni“ dakle legalni pobačaj.

Rodna zabuna

U početku su se predstavnici Obiteljske koalicije koncentrirali na odlomke o „seksualnim pravima“ (među ostalima pravo na prostituciju) i o „reproduktivnim pravima“ (među ostalima pravo na pobačaj). Ta „prava“, po rezoluciji, pripadaju svakom pojedincu.

Čak je i renomirani međunarodni medicinski časopis „The Lancet“ u toj točki oštro kritizirao tekst rezolucije. Lancet je pisao da je UN skoro identičan s programom IPPF-a (International Planned Parenthood Federation), čiji je jedini cilj žensko pravo na kontrolu reprodukcije, napose pravo na pobačaj. Pekinška akcijska platforma, prema Lancetu, sve gleda kroz izuzetno kratkovidne očale „kontrole plodnosti“: „Novi kolonijalizam… je opasna strategija. On zapadnjačke utopije stavlja ispred lokalnog pragmatizma“[vi].

Vrlo brzo je ipak postalo jasno: središnja riječ teksta rezolucije bila je gender – rod. Riječ se pojavljivala u skoro svakom odlomku: rodna perspektiva, rodna analiza, rodni senzibilizacijski trening, rodni aspekti, rodna pitanja itd. U jednom tekstu za Svjetsku konferenciju o ženama, riječ gender – rod pojavila se više od 200 puta, a riječ majka manje od 10 puta.

To je bila savršena jezična konfuzija, budući da je u početku jedva itko znao što se misli kada se kaže gender/rod.

Delegati iz Trećega svijeta opet su listali po svojim rječnicima. Tamo su pod „gender“ našle samo dvije klasične definicije: 1. gramatički rod: muški, ženski, srednji; 2. drugi izraz za „dva spola (sex), znači isto što i „muškarac i žena“.

Zagovaratelji obitelji smatrali su da gender/rod doduše znači „društveni spol“, ali da taj izraz ne bi smio imati jasnu i čvrstu vezu s izrazom „biološki spol“ (sex). Rod kao „društveni spol“ doduše nije identičan s „biološkim spolom“ (sex), budući da je gender/rod rezultat biologije i kulture, ali svejedno postoji veliko preklapanje između tih dvaju izraza, i oni se ne mogu odvojiti jedan od drugoga.

Upravo to odvajanje je teoretski temelj rodne perspektive.

Sedamdesetih i osamdesetih godina su radikalni feministički teoretičari (žene i muškarci) izrazu gender/rod dali jedno novo značenje. Po njemu, gender/rod nema nikakve veze s biološkim spolom (sex), nego je slobodan od bioloških datosti i „društveno konstruiran“. Zato se rod uvijek može slobodno birati i mijenjati. Svako „pripisivanje“ nekom „spolu“ je besmisleno, jer riječ „spol“ kao takva više nema nikakvo značenje. Više se ne radi o muškarcu i ženi u njihovom biološkom i društvenom obliku kao o dvama spolovima koji su upućeni jedan na drugoga; radi se još samo o brojnim rodovima koje se može slobodno izabrati.

Delegati iz Trećega svijeta nisu se htjeli pomiriti s time, da u tekstu rezolucije stoji riječ gender/rod s tim tako ideološkim sadržajem, tako jednoznačno, samo u tom novom značenju. Borili su se za to, da se konferenciji pruži jasna definicija roda, s kojom bi se mogli složiti svi delegati.

Sve su se one zalagale za veću autonomiju žena i za ravnopravnost muškarca i žene. Apsurdnom su ipak smatrale ideju da su muškarci i žene „jednaki“ i da zato na svim područjima zaposlenja i društva moraju biti zastupljeni na statistički isti način, kao i da su očite razlike između muškaraca i žena tek društveno „konstruirane“. Nisu došle na konferenciju da bi dobile lekcije iz feminističkih teorija spoznaje. Htjele su konkretnu pomoć za konkretne probleme žena.

Zagovaratelji obitelji inzistirali su na tome, da definicija gendera/roda mora obuhvatiti „dva spola (two sexes), muškarca i ženu“.

Europska unija i Kanada, službenici UN-a i utjecajne nevladine organizacije kao što je WEDO, htjeli su definiciju koja rod definira kao „društveno konstruirane uloge“, kao što stoji u jednoj brošuri UN-a objavljenoj 1995.: „Biološki spol daje priroda. Rod je konstruiran“[vii].

Jedan je izvjestitelj točno primijetio: rasprava o izrazu gender/rod je „školski primjer na temu globalnog feminizma i feminističke epistemologije“. Ta rasprava „postavlja središnja pitanja o odnosu između jezika, znanja i moći…“[viii].

Marta Casco, voditeljica delegacije iz Hondurasa i jedna od najangažiranijih zagovornica obitelji, predbacila je UN-ovu aparatu da ima „skriveni program“ i da koristi „izmanipulirane eufemizme“ da bi „nametnuo tekst za koji samo oni (službenici UN-a) posjeduju pravi rječnik“[ix].

(Nastavlja se)

[i] Women’s Global Strategies Report, WEDO, prosinac 1994., citat prema O‘Leary, str. 74.

[ii] Video Breaking Barriers, snimila Judith Lasch, www.laschmedia.com/page4.html.

[iii] Carlson, A., What’s Wrong With the United Nations’ Definition of ’Family’? The Family in America, kolovoz 1994., str. 3.

[iv] IPPF: International Planned Parenthood Federation, mađunarodna lobistička skupina za kontrolu svjetskog stanovništva, koja širom svijeta potiče slobodan pristup kontracepciji i pobačaju.

[v] Re-Imaging Conference, citat u HLI Reports, siječanj 1995., str. 6.

[vi] Women in the World, The Lancet, 22. srpnja 1995., str. 195.

[vii] Gender Concepts in Development Planning: Basic Approach, INSTRAW, 1995., str. 11.

[viii] Earth Negotiations Bulletin, 10.4.1995.

[ix] Citat prema O’Leary, str. 78.

Lidija Paris