Niti jedna društvena skupina nije zadovoljna radom vlade. Nezadovoljni su radnici, umirovljenici, poslodavci, seljaci, učitelji, policajci, vojnici, branitelji i vjerske zajednice. Prema raspoloženju u zemlji ispada kako je radom vlade zadovoljna samo vlada.

Neuspjesi vlade na svim društvenim područjima generiraju nervozne ispade članova vlade na sve učestalije kritike iz društva. Premijer Milanović, koji prednjači u obračunima sa kritičarima, na političku scenu vraća teme i rječnik iz prošlosti, a sve kako bi fokus javnosti skrenuo sa bitnih društvenih pitanja. Sve dok je takva politička strategija puko političko manevriranje s ciljem hvatanja predaha do nekog osjetnog poboljšanja društvene klime ovaj vid politikanstva mogao bi se i shvatiti. Međutim, kada ideološki diskursi i obračuni postanu sastavni dio premijerova dnevno političkog govora onda društvo, vlada i premijer imaju ozbiljnih problema.

Najava još većih socijalnih, gospodarskih i društvenih kriza nagovješćuje sve češće premijerovo skretanje u područja neraščišćenih i bolnih tema iz krvave povijesti. Premijeru je trenutno najvažnije povratiti povjerenje u vlastitoj biračkoj bazi. Povjerenje ne može povratiti na gospodarskom i socijalnom planu pa koheziju pokušava napraviti na ideološkom polju. Tim potezom otvara krvave rane koje je dobrim dijelom zacijelio predsjednik Tuđman, a ponovno, u nedostatku programa i političkih ideja, načeo Stipe Mesić.

Milanović se prije sveg treba zapitati što je sve spreman žrtvovati kako bi se održao na vlasti. Treba li ovo društvo, izmoreno ratovima, neimaštinom i ideološkim sukobima, ponovne ideološke bojeve?

Temeljni problem koji će se pred Zoranom Milanovićem pojaviti u budućnosti je dilema o tome koga predstavlja. Reagirajući na njegove dosadašnje ispade iz oporbe se čuju glasovi kako Milanović nije njihov premijer, gladni narod koji mu prosvjeduje pred vratima vlade također tvrdi kako Milanović nije premijer gladnih. Umjesto da krizu pokušava prevladavati pozivom na zajedništvo Milanović se dodatno izolira ulaskom u ideološke konflikte. Izgleda kako društvene podjele premijera previše i ne opterećuju. Bilo bi dobro kada bi Milanović svoju vladu preselio na Iblerov trg u središnjicu SDP-a. Područje zgrade moglo bi se proglasiti Kukuriku Republikom, a premijer bi se, ne opterećen društvenim problemima i izazovima, mogao nastaviti igrati predsjednika vlade.

Ono što je najžalosnije izgleda kako je Zoran Milanović čvrsto uvjeren kako su rezultati njegova rada dobri, a sve nas skupa pokušava uvjeriti kako ne vidimo dobro pred zdravih očiju. Kao u priči o carevu novom ruhu.

Premijer će otići, vlada će pasti, ali sjeme nove mržnje i podjela ostaje posijano za nove generacije, a još se nismo riješili ni starog sjemena iz kojeg još uvijek rastu novi Milanovići, Josipovići i Jovanovići.

Željko Primorac