Mediji su ovih dana prenijeli da je Međunarodni monetarni fond u najnovijoj redovitoj prognozi objavio da će hrvatsko gospodarstvo i u 2013. godini zabilježiti blagi pad i da za 2013. godinu očekuje znatno višu stopu nezaposlenosti od prognozirane u mjesecu listopadu te da se početak oporavka može očekivati tek u 2014. godini. Sumorna prognoza, osim što ne bi smjela postati poticaj za novo razmahivanje crnila i pesimizma, nužno zahtijeva da vladajući konačno poduzmu potrebne poteze, ali također da se vladajućima postave neka sasvim konkretna pitanja.

Ta prognoza iz druge polovice mjeseca travnja zaslužuje osobitu pozornost i s obzirom na to da Hrvatska 1. srpnja postaje punopravna članica Europske Unije, a što znači da ta činjenica uopće neće 2013. utjecati na gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Logično je bilo očekivanje da će ulaskom u EU Hrvatska odmah iskoristiti barem neke nove mogućnosti koje donosi članstvo, no očito je da vlada još uvijek nije baš ništa učinila da bi gospodarski odmah mogla makar ponešto kapitalizirati zahvaljujući novom statusu Hrvatske. Je li moguće da vladajući to ne vide ili je vjerojatno da bojkotiraju nove mogućnosti? Kakav god bio odgovor na postavljeno pitanje, on, na žalost, ne može biti pozitivan za Hrvatsku i njezine građane. Štoviše, najvjerojatnije je ignoriranje toga pitanja, a to nužno nameće još teže pitanje: Želi li uopće sadašnja vlada dobro Hrvatskoj?

Osim što je u Hrvatskoj učinjeno mnogo poteza i doneseno mnogo odluka, koji zajedno umanjuju ili čak onemogućavaju oporavak ili boljitak hrvatskoga gospodarstva (npr. da su političari učinili Hrvatsku jedinom zemljom u usporedbi s članicama EU-a u kojoj se i onako mizerno izdvajanje ili ulaganje u znanost još smanjuje!), na vidjelo sve više dolazi kritika koja se ne može pripisati opoziciji. Začuđujuće i iznenađujuće zvuče napomene koje dolaze, kako tvrdi Slobodna Dalmacija od 21. travnja, iz vrha vladajuće stranke, a jedna od tih napomena ili otvorenih kritika doslovno glasi: »Loše vođenje Vlade – bez ikakve strategije i sustavnoga plana, Vlada djeluje kao raštimani orkestar. Dio ministara Milanovića krivi za lošu koordinaciju«; »Manjak rezultata – Vlada nema rezultata u najdubljoj krizi koja je zahvatila zemlju nakon njezina osamostaljenja.« Upravo tako sadašnju Vladu vide opozicija, sindikati, brojni neovisni analitičari, kao i sve brojniji hrvatski građani, pa je više nego zanimljivo i važno da su to konačno prepoznali makar neki u vrhu vladajuće stranke. Bez svake sumnje, tragično je što je to dijelu vodstva stranke postalo jasno tek nakon neuspjeha na izborima za Europski parlament i u strahu od takvoga ishoda predstojećih lokalnih izbora, jer to pred svekolikom hrvatskom javnošću potvrđuje da je stranački interes neizmjerno važniji od općega dobra Hrvatske. Ne ulazeći ovdje u unutarstranačko razračunavanje, mora se istaknuti da je to priznanje dijela vrhova vladajuće stranke stvaranje novoga stanja u Hrvatskoj. Naime, ako je makar dijelu vrhova vladajuće stranke jasno da Vlada ne daje rezultate, da nema strategije ni sustava, onda je doista došao čas za velike promjene.

Iz tjeskobe za dobro Hrvatske i svih njezinih građana velike promjene već dugo očekuju hrvatski građani kao i neki sindikati, a također opozicijske stranke za koje nije jasno što im je važnije: osvajanje vlasti ili bolje služenje hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. No, iluzorno i nerealno je očekivati te velike promjene samo zbog stava dijela vrha vladajuće političke stranke, jer i ti političari vjerojatno gledaju najprije svoje interese, a stanje u Hrvatskoj samo im služi kao dobra batina u političkom ringu. Hrvatskoj i većini hrvatskih građana objektivno je jedino važno da Vlada, kojeg god političkog ili ideološkog predznaka bila, radi za dobro zemlje, rješava stvarne i umjetno stvorene probleme, stvara uvjete za veću proizvodnju, veću zaposlenost i ukupno bolji životni standard svih hrvatskih građana i slično. Nakon dosadašnjega iskustva sa svim vladama nakon 2000. godine, nameće se vrlo teško i vrlo važno pitanje: Umiju li, žele li ili smiju li vlade odgovoriti tim realnim i najnormalnijim zahtjevima i potrebama Hrvatske i njezinih građana?

U tom kontekstu ne iznenađuje, a štoviše zahtijeva i zaslužuje osobitu pozornost, za 1. svibnja najavljeni sindikalni prosvjed na zagrebačkom glavnom trgu pod parolom »Mijenjajte smjer!«. U najavi toga prosvjeda sindikati su naveli svoje konkretne zahtjeve koji glase: »Tražimo potpuno novu ekonomsku politiku i pravo na rad; očuvanje socijalne države; pravednost, jednakost i solidarnost.« Ti zahtjevi kao i oni specificirani u prigodnom sindikalnom letku vrlo realno opisuju sadašnje stanje u Hrvatskoj i sadrže opravdanu kritiku i iznose ona očekivanja bez kojih neće biti moguće postići boljitak. Zato je važno da se građani upoznaju sa sindikalnom inicijativom i da po savjesti na nju reagiraju. Naime, političari u Hrvatskoj pokazuju iznimno »debelu kožu« i potpunu ravnodušnost kad ih se upozorava i kad se od njih nešto konkretno zahtijeva, kao da su uvjereni da glasna manjina, tko god je tvorio, ne može ugroziti ni njih, ni njihove interese. Svi građani, a osobito građani vjernici, nakon što se upoznaju s konkretnim zahtjevima iznesenim u najavi prvosvibanjskoga sindikalnog prosvjeda, pozvani su zauzeti svoj stav i postupiti po svojoj savjesti. U svakom slučaju svi građani, pa i vjernici, hitno se moraju osloboditi desetljećima nametanih strahovanja i postupati kao odgovorni i slobodni ljudi, strogo poštujući okvire demokratskog ponašanja. Za velike promjene potreban je i velik demokratski pritisak.

Ivan Miklenić / Glas Koncila