U posljednje vrijeme je časopis „Salt Lake City Tribune“ objavio nekoliko članaka o homoseksualnosti. Mnogi su bili dobro napisani, ali nisu odražavali stajalište znanstvenih istraživanja. Naprotiv. Društveno-politički angažman mnogih autora dao je pretpostaviti da se oslanjaju više na politiku nego na znanost.

Ostavimo se politike i provjerimo argument da je homoseksualna orijentacija prirođena i nepromjenjiva. Iako je tema izvanredno složena i ne može se svesti na pitanje „biologija ili okolina“, najprije treba reći ovo: Da, postoji vjerojatnost da kod homoseksualnih sklonosti – kao kod mnogih drugih snažnih sklonosti – ulogu igraju i biologija i okolina. Svejedno je jasno jedno: propali su svi znanstveni pokušaji da se dokaže da je homoseksualna sklonost biološki determinirana i fiksirana. Najvažniji prirodoznanstvenici koji su radili na tim područjima, koji su osim toga i aktivisti homoseksualnog pokreta, došli su do točno istoga rezultata.

Hamerovo genetsko proučavanje

Prirodoznanstvenik Dean Hamer pokušao je, na primjer, povezati mušku homoseksualnost s jednim odjeljkom DNA s vrška X-kromosoma – onog kromosoma, koji muškarci nasljeđuju od svoje majke. Evo što Hamer piše o svom istraživanju:

„Znali smo da će geni biti samo dio odgovora. Pretpostavili smo da i okolina igra ulogu kod seksualne orijentacije – kao što je to slučaj kod skoro svih, ako ne i svih oblika ponašanja“[i].

Te: „Homoseksualnost nije samo genetski uvjetovana… I okolina igra svoju ulogu. Ne postoji ni jedan jedini ključni gen, koji bi čovjeka činio homoseksualnim… Ne vjerujem da ćemo ikada moći predvidjeti, tko će postati homoseksualan“[ii].

S obzirom na ono što Hamer i njegovi suradnici nisu našli, Hamer piše: „Istraživanja srodnosti nisu pokazala ono što smo se u početku nadali naći: jednostavno mendelovsko nasljeđivanje. Nismo našli ni jednu jedinu obitelj, u kojoj bi se homoseksualnost prenosila po mendeljevim zakonitostima“[iii].

Nešto još važnije: Kada su George Rice i njegovi suradnici ponovili Hamerovo istraživanje na još solidnijem uzorku, pokazalo se da genetski markeri nemaju baš nikakvo značenje. Rice i suradnici došli su do ovoga zaključka: „Nije jasno zašto su naši rezultati tako različiti od Hamerove studije. Budući da je naše proučavanje izvršeno na većem uzorku, trebali smo naći genetski utjecaj u onoj veličini, koju je Hamer opisao, no naši podatci ne mogu potvrditi prisutnost gena XQ 28, koji bi utjecao na seksualnu orijentaciju“[iv].

LeVayevo proučavanje mozga

Simon LeVay proučavao je hipotalamus i našao neke razlike između (već preminulih) homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca. Evo kako se LeVay osvrće na vlastito proučavanje:

„Važno je naglasiti ono što nisam našao. Nisam dokazao da je homoseksualnost genetska. Nisam našao ni genetske uzroke homoseksualnosti. Nisam dokazao da su homoseksualni muškarci tako rođeni – a upravo je to najveća greška koja se čini pri interpretaciji mojih istraživanja. Isto tako nisam našao nikakav „homoseksualni centar“ u mozgu“[v].

Kaže i ovo: „INAH 3 (jezgra u mozgu koju je LeVay istraživao) po svakoj vjerojatnosti nije jedina homoseksualna jezgra u mozgu, nego vjerojatnije dio cijelog niza jezgara, koje imaju veze sa seksualnim ponašanjem muškaraca i žena… Budući da sam istraživao mozgove odraslih ljudi, ne znamo jesu li razlike koje sam našao postojale već kod rođenja, ili su nastale tek kasnije“[vi].

Kada je riječ o mozgu i seksualnom ponašanju, Mark Breedlove, znanstvenik na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji je dokazao, da seksualno ponašanje može dovesti do promjena u mozgovnim strukturama. Breedlove piše o svojim istraživanjima: „Rezultati pokazuju ono što smo teoretski već znali: seksualna iskustva mogu strukturu mozga promijeniti jednako kao što to mogu učiniti i geni. Moguće je, dakle, da su različita seksualna ponašanja uzrok (a ne posljedica) razlika u mozgu“[vii].

LeVay je iznio jednu važnu primjedbu o naglašavanju biologije kada je riječ o homoseksualnosti: „Ljudi koji vjeruju da su muške i ženske homoseksualne osobe tako rođene su oni, koji se zalažu za prava homoseksualaca“[viii].

Bailey i Pillard - proučavanje blizanaca

Michael Bailey i Richard C. Pillard proučavali su blizance. Znanstvenici su ustanovili konkordanciju (t.j. da su oba blizanca homoseksualna) kod 52% jednojajčanih blizanaca; konkordanca kod dvojajčanih blizanaca bila je 22%, a kod ne-blizanaca 9,2%. Ovo proučavanje potvrđuje značenje okoline. Kada bi homoseksualnost bila utemeljena u genetskom kodu, kod svih jednojajčanih blizanaca svi bi morali biti homoseksualni[ix].

Zaključak

Poznati timovi znanstvenika William Byne i Bruce Parsons kao i Richard C. Friedman i Jennifer D. Downey dolaze do zaključka, da traženje biološke teorije o uzrocima nije donijelo nikakve dokaze. Homoseksualnost, kažu znanstvenici, može se najbolje objasniti modelom kod kojega „prirođene karakterne osobine kao što je temperament i druga obilježja osobnosti stoje u odnosu prema obiteljskoj i društvenoj okolini i da se tako razvija seksualnost pojedinca“[x].

Je li promjena moguća?

Je li homoseksualnost nepromjenjiva? Je li definitivna ili otvorena za promjene? Kada je 1973. Američka udruga psihijatara (APA) precrtala homoseksualnost sa svojeg popisa dijagnoza, to je imalo odlučujući utjecaj na daljnja istraživanja. Razlog za odluku udruge psihijatara nisu bile nove znanstvene činjenice, nego, kako priznaje homoseksualni aktivist Simon LeVay: „Gay-aktivizam je nesumnjivo bio pokretačka snaga koja je stajala iza odluke udruge psihijatara da homoseksualnost makne s popisa“[xi].

Terapeut Jeffrey Satinover, koji je poduzeo analizu postojećih istraživanja, ustanovio je da terapije za promjenu neželjene homoseksualne privlačnosti pokazuju uspjeh u 52% slučajeva[xii]. Poznati seksolozi William H. Masters i Virginia E. Johnson kod svojih klijenata bilježe postotak uspjeha od 65% pet godina po završetku terapije[xiii]. Drugi terapeuti izvještavaju postotak uspjeha koji leži između 30% i 70%.

U stručnom časopisu „Monitor on Psychology“, Lisa Diamond, profesorica psihologije na sveučilištu Utah, analizirala je istraživanja i došla do zaključka: „Seksualni identitet je kod žena, koje nisu isključivo heteroseksualne, sve samo ne definitivno utvrđen“[xiv].

Još važnije je novo istraživanje Roberta L. Spitzera, vodećeg psihijatra i znanstvenika na sveučilištu Columbia, New York. Spitzer je bio ključna osoba u donošenju odluke iz 1973., da se homoseksualnost izbriše s popisa dijagnoza. Spitzer je poznat kao psihijatar koji savjetuje pro-homoseksualno (afirmativno) i koji se već godinama zalaže za prava homoseksualaca. U njegovom novom proučavanju postavlja se pitanje je li promjena homoseksualnosti moguća. Evo kako je Spitzer sažeo svoje rezultate: „Ispitivanja koja sam proveo uvjerila su me u to, da su mnogi ispitanici doživjeli značajnu promjenu u smjeru heteroseksualnosti… To smatram značajnim… Kad sam započeo ovo istraživanje, bio sam skeptičan. Sada sam uvjeren da ta promjena može biti trajna“[xv].

Znakovit je Spitzerov odgovor na pitanje što bi učinio, kada bi njegov maloljetni sin imao homoseksualne sklonosti i kada bi mu to priznao. Spitzer je izjavio da bi želio da njegov sin bude otvoren za promjenu i da nađe pomoć[xvi]. Važno je znati da je Spitzer zbog svog novog istraživanja primio mnoga pisma puna mržnje i da su se njegovi kolege na njega žalili.

Je li homoseksualnost definitivna i nepromjenjiva? Teško. Postoje brojni dokazi za to, da se homoseksualna sklonost može smanjiti i da su promjene moguće.

Homoseksualnost i psihičko zdravlje: činjenice

Uznemiruje činjenica da su mediji posvetili vrlo malo pozornosti rezultatima istraživanja, koji su bili objavljeni u stručnom časopisu „Archives of Sexual Behavior“, naime da homoseksualni i biseksualni muškarci i žene imaju veći rizik od psihičkih oboljenja, napose od suicida, teške depresije i tjeskobe[xvii].

Netko može pretpostaviti da je društveno ugnjetavanje homoseksualnih muškaraca uzrok tih psihičkih bolesti, ali to možda uopće nije slučaj. Navedene rezultate potvrdila je jedna nova, metodološki vrlo dobro provedena studija iz Nizozemske[xviii], a nizozemsko društvo ima jako pozitivan odnos prema homoseksualnosti.

Michael Bailey, koji je postao poznat zbog gore navedenog proučavanja na blizancima, navodi druge moguće razloge za značajno viši postotak psihičkih bolesti među homoseksualnim ljudima. Može biti, piše Bailey, da „homoseksualnost predstavlja odstupanje od normalnog razvitka i da je povezana s drugim odstupanjima, koja mogu dovesti do psihičkog oboljenja“[xix]. Jedna druga mogućnost, prema Baileyu, su „faktori ponašanja koji ugrožavaju zdravlje, a koji su povezani s mučkom homoseksualnošću, kao što su receptivni analni odnos i promiskuitet“[xx]. Bailey primjećuje da bi bilo doista šteta, kada bi „sociopolitički obziri sprječavali znanstvenike u brižnom provjeravanju neke razborite hipoteze“[xxi].

Pravo na terapiju

Što se mogućnosti promjene i prava na terapiju tiče, evo što piše lezbijska aktivistica Camille Paglia:

„Homoseksualnost nije jednostavno 'normalna', naprotiv, ona je izazov normi… Postoji priroda, svidjelo se to znanstvenicima ili ne. A u prirodi je prenošenje života jedino neumoljivo pravilo. To je norma. Naša spolna tijela stvorena su za prenošenje života… Nitko se ne rađa homoseksualan. To je upravo smiješna pomisao… Homoseksualnost je prilagodba, a ne prirođena karakteristika“.

„Je li homoseksualni identitet tako slabašan, da ne može podnijeti pomisao da neki ljudi žele prestati biti homoseksualni? Seksualnost je plastična i protočna, i promjene su teoretski moguće. Svejedno je navika veoma snažna stvar – kada su senzorni putovi jednom otvoreni i ponavljanjem utabani – to je poznat fenomen u borbi protiv pretilosti, pušenja, alkohola ili droge… Pomoći homoseksualcima da žive heteroseksualno, ako to žele, je posve respektabilan cilj“.

„Morali bismo biti dovoljno pošteni i razmisliti nije li homoseksualnost doista zapinjanje u pred-pubertetnoj fazi, u kojoj se djeca čvrsto povezuju s istim spolom… Uobičajeni moto homoseksualnog pokreta kaže da homoseksualnost nije nikakav „izbor“ i da u homofobnom društvu nitko ne bi sam po sebi izabrao biti homoseksualan. Ali u svakom ponašanju, seksualnom ili nekom drugom, stoji i element izbora. Suočavanje s drugim spolom je zahtjevan posao, sigurnije je kada ostanemo unutar svojega kruga. Riječ je o izazovu ili sigurnosti“[xxii].

Na jednom susretu američke udruge psihologa, homoseksualni aktivist Doug Haldeman pokrenuo je pitanje prava pojedinca na terapiju u cilju promjene homoseksualne sklonosti, ako je zbog svoje homoseksualne sklonosti nesretan. Haldeman je rekao:

„Mnogi duboko proživljavaju svoj religiozni ili duhovni identitet. To se ponekad osjeća jednako duboko kao i spolna orijentacija. Nekima je lakše i emocionalno manja smetnja razmisliti o promjeni homoseksualnog usmjerenja nego se odreći religioznog života, koji smatraju apsolutno središnjim za vlastitu osobnost…“

„Bez obzira kako gledamo na takvu odluku ili njezine psihološke motive – imamo li pravo čovjeku odbiti terapiju koja mu može pomoći živjeti svoj život onako kako po svojom odlukama smatra ispravnim? Mislim da nemamo to pravo“[xxiii].

Lezbijska aktivistica Anne Fausto-Sterling, profesorica na sveučilištu Brown, Providence, Rhode Island, komentira argument da je „homoseksualnost prirođena“ na sljedeći način: „Istina je da taj argument u današnje vrijeme daje određenu težinu pri donošenju sudskih odluka. Ja smatram da je to vrlo klimav argument. To je loša znanost i loša politika. Imam dojam da je pitanje, kako u našoj kulturi gledamo na homoseksualnost, stvar etike i morala“[xxiv].

Kada su Fausto-Sterling postavili pitanje u kojoj mjeri njezino razmišljanje ima veze s njezinim vlastitim životom, odgovorila je: „Već i prije promjena u mom životu bavila sam se pitanjima spolnosti. Kad sam postala feministica, još sam bila udata. Spolna problematika na mene je djelovala kao i na mnoge druge žene sedamdesetih godina: činila me srditom. Moj jadni muž, koji je bio vrlo pristojan čovjek, učinio je sve što je mogao da bi me razumio. Ali on je stajao vani. Ženski pokret za mene je otvorio pitanje ženskosti na način koji mi je bio nov; i tako me moj angažman doveo na lezbijski put… Moj bivši muž i ja ostali smo prijatelji. To je istina. Danas se smatram lezbijkom, jer to je moj život, život koji živim, i smatram da se toga trebam držati. Momentalno sam u sretnoj vezi i ni u snu ne pomišljam na promjenu. Svejedno mi nije nezamislivo da bih opet mogla voljeti nekog muškarca“[xxv].

Moralno-filozofsko ili znanstveno pitanje?

Homoseksualni aktivist LeVay smatra: „Prvo: Znanost ne može suditi o tome što vrijedi čovjek, ne može ni odlučiti što spada u normalno a što u bolesno. To su vrijednosne odluke, koje svaki pojedinac donosi za sebe, pri čemu može uključiti i znanstvene činjenice. Drugo: Ja smatram da moramo što je više moguće poštivati osobnu autonomiju pojedinca, čak i onda kada to uključuje stvari, koje ja smatram pogrješno usmjerenim željama, kao na primjer želja za promjenom spolne orijentacije“[xxvi].

Homoseksualni aktivist i znanstvenik Dean Hamer dao je sljedeću znakovitu primjedbu o znanosti i etici: „Biologija je amoralna. Ona nam ne pomaže razlikovati između točnog i pogrješnog. Samo ljudi mogu – uz pomoć svojih vrijednosti i svoje vjere – odlučiti, što je etički ispravno a što nije“[xxvii].

Homoseksualnost je pitanje etike i morala. Ljudi koji imaju neželjene homoseksualne sklonosti imaju pravo na terapiju koja ima za cilj smanjiti te homoseksualne sklonosti. Smatraju li drugi tu odluku dobrom ili ne, nije onoliko važno, koliko poštivanje toga prava da čovjek sam može donijeti odluku. To pravo je zapovijed tolerancije i pluralnosti.

[i] Hamer, D. and Copeland, P., The science of desire, New York, 1994, S. 82.

[ii] Mitchell, N., Genetics, sexuality linked, study says, Standard Examiner, 30. 4. 1995.

[iii] Hamer, D. and Copeland, P., The science of desire, New York, 1994, S. 104.

[iv] Rice, R. et al, Male homosexuality: absence of linkage to microsatellite markers at Xq28. Science, 284, 1999, S. 667.

[v] Nimmons, D., Sex and the brain, Discover, März 1994, S. 66.

[vi] Nimmons, D., Sex and the brain, Discover, März 1994, S. 66.

[vii] Breedlove, M.S., Sex on the brain, Nature, 389, 1997, S. 801.

[viii] LeVay, S., Queer Science. Cambridge, MIT Press, 1996.

[ix] Bailey, J.M. & Pillard, R.C., A genetic study of male sexual- orientation, Archives of General Psychiatry, 48, 1991, S. 1089-1096.

[x] Byne, W. & Parsons, B., Human sexual orientation: the biological theories reappraised, Archives of General Psychiatry, 50, 1993, S. 228-239; Friedman, R.C. & Downey, J., Neurobiology and sexual orientation: current relationships, Journal of Neuropsychiatry, 5(2),  1993, S. 131-153.

[xi] LeVay, S., Queer Science. Cambridge, MIT Press, 1996, S. 224.

[xii] Satinover, J., Homosexuality and the politics of truth, Grand Rapids, Michigan: Baker Books, 1996, S. 186.

[xiii] Schwartz, M.F. & Masters, W.H., The Masters and Johnson treatment program for dissatisfied homosexual men, American Journal of Psychiatry, 141, 1984, S. 173-184.

[xiv] Murray, B., Sexual identity is far from fixed in women who aren´t exclusively heterosexual, Monitor on Psychology, 31 (3), 2000, S. 15; Diamond, L. M., Sexual identity, attractions, and behavior among young sexual minority women over a 2 year period, Developmental Psychology, 63 (2), 2000, S. 241-250.

[xv] Spitzer, R., u razgovoru s Dr. Laurom Schlessinger, navodi: NARTH Signs On to Full-Page News-paper Adversisement in USA Today, vidi i http://www.narth.com/docs/fullpage.html

[xvi] Z. B. Spitzer, R., u: Interview, Homosexualität und die reale Chance auf Veränderung, Deutsches Institut für Jugend und Gesellschaft, Bulletin Nr. 1, 2001, S. 31.

[xvii] Ferguson, D.M. et al, Is sexual orientation related to mental health problems and suicidality in young people?, Archives of General Psychiatry, 56, 1999, S. 876-880; Herrell, R. et al, Sexual orientation and suicidality, Archives of General Psychiatry, 56, 1999, S. 657-661.

[xviii] Sandfort, T.G. et al, Same-sex behavior and psychiatric disorder, Archives of General Psychiatry, 58, 2001,  S. 85-91.

[xix] Bailey, J.M., Homosexuality and mental illness, Archives of General Psychiatry, 56, 1999, S. 883-884, 884.

[xx] Bailey, J.M., Homosexuality and mental illness, Archives of General Psychiatry, 56, 1999 S. 884.

[xxi] Bailey, J.M., Homosexuality and mental illness, Archives of General Psychiatry, 56, 1999, S. 884.

[xxii] Paglia, C., Vamps and tramps, New York: Vintage Books, 1994, S. 70, 72, 76, 77, 78, 91.

[xxiii] Haldeman, D., Gay rights, patients’ rights: the implementation- of sexual orientation conversion therapy (Paper presented at the meeting of the American Psychological Association), Washington, D.C., August 2000, S. 3.

[xxiv] Dreifus, C., Exploring what makes us male or female, New York Times, Science Section, 2. 1. 2001.

[xxv] Dreifus, C., Exploring what makes us male or female, New York Times, Science Section, 2. 1. 2001.

[xxvi] LeVay, S., Sexual Orientation: The Science and its Social- Impact, objavljeno u “Reverso” (časopis homoseksualnog pokreta), Madrid.