Hrvatski politički sustav je kolonijalan i korumpiran, a motor korupcije su bile sve hrvatske vlade od 2001. godine do danas jer su predlagale korupcijske zakone. Ovako su svjetski kolonijalisti uz pomoć korumpiranih političara pljačkali kolonije i bogatili se upravo preko kolonijalne vlade i zastupnika. Tako su kolonijalisti postali tajkuni. Isto se događa danas u Hrvatskoj jer kolonijalisti su hrvatski i ini tajkuni koji podmićuju ministre i zastupnike, a to je korupcija koju promiču kolonijalna politika.

Za hrvatske tajkune Hrvatska je njihova kolonija jer se oni bogate uz pomoć vlade i saborskih zastupnika. Hadezeovci i esdepeovci se samo izmjenjuju na vlasti, a zakoni se samo šminkaju i ostaju isti, dakle, komunistički i koruptivni. Nema nikakvih reformi. Izborne liste stvara predsjednik stranke i on na izbornu listu stavlja poslušne, a često nerazumne i nesposobne kandidate.

Tako je Sabor postao teatar apsurda na čijim daskama glumi nekoliko neznalica koji se predstavljaju kao sveznajući i nekoliko umišljenih intelektualaca koji drže predavanja bez ikakvog efekta, a narod ih doživljava kao klaune. Većina kolonijalnih sabornika šuti i samo sudjeluje u dizanju ruku za prihvaćanje vladinih zakona.

Zbog svega ovoga Hrvatskoj treba novi politički sustav koji bi ukinuo korupciju i vratio biračima ponos i suverenost. Danas su birači sluge svojih zastupnika umjesto da zastupnici budu sluge birača. Treba, dakle, promijeniti politički sustav i ustrojstvo političkih stranaka, promijeniti izborni zakon te limitirati broj mandata za sve političare ako želimo zaustaviti korupciju i vratiti povjerenje birača u političare. Zastupnici moraju služiti biračima umjesto vladi. Treba, dakle, odvojiti zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast jer sve moraju biti nezavisne.

Treba nam, dakle, novi Ustav koji bi izglasali birači na referendumu umjesto dvotrećinskom većinom korumpiranih zastupnika. Za stvaranje Ustava moramo pozvati eminentne ustavne stručnjake iz demokratskih država koje imaju odvojenu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Istovremeno moramo ukinuti zakon o kleveti i časti koji koriste korumpirani političari te progone novinare i pučane koji ukazuju na njihovu korumpiranost.

Kada se stvori novi Ustav, birači ga na referendu mogu prihvatiti ili odbaciti. Tek tada će hrvatski birači postati suvereni, posebice ako se uvede u Ustav da za održavanje referenda ne treba više od pet posto potpisa birača, što bi bio maksimum.

Ako je Hrvatska demokratska i suverena država u kojoj svi građani imaju ista prava, onda etničke stranke ne smiju postojati i treba ih ukinuti. Etnička prava su dozvoljena, ali nisu državna nego privatna. Dakle, etničke manjine se mogu udruživati i otvarati etničke škole na svoj trošak. Ovako etnički zastupnici sudjeluju u kreiranju hrvatske politike braneći matične države pa tako djeluju kao strani agenti slobodno i javno.

Svako malo Pupovac odlazi u Srbiju i Republiku srpsku po savjete kod srbijanskih političara i SPC. Isto čini i Radin. Pupovac slobodno, bez valjanih argumenata, u Hrvatskoj promiče srbijanske laži o Jasenovcu mada je iz dana u dan sve jasnije da su presvučeni četnici počinili genocid nad hrvatskim narodom, čak i u Jasenovcu.

I Pupovac i Radin su osnovali etničke stranke, a ponašaju se kao agenti svojih matičnih država. Oni traže uvođenje srbijanskog i talijanskog jezika i srbijanske ćirilice i talijanskog pisma u hrvatske institucije u gradovima i selima u kojima žive njihove etničke manjine. To su im dali Račanovi komunisti uz blagoslov Gotovca i Banca. Dali su im i državne etničke škole, a to je nedopustivo u demokraciji. Talijansku gimnaziju u Istri i srbijansku gimnaziju u Zagrebu trebalo pod hitno ukinuti jer one stvaraju nacionalne Srbijance i Talijane umjesto nacionalnih Hrvata. To ne dozvoljava ni jedan demokratski Ustav i to treba Ustavom zabraniti.

Sve je jasno definirano u Ustavu, ali Ustavni sud ne razumije svoju zadaću. Ako je u demokratskoj Hrvatskoj službeni jezik hrvatski koji koristi latinično pismo, onda u službenoj upotrebi ne mogu biti jezici i pismo etničkih manjina. Na članak Ustava o pravima etničkih manjina je trebao odmah reagirati Ustavni sud jer taj članak je u kontradikciji sa člankom Ustava koji kaže da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski koji koristi latinično pismo. Članak Ustava o pravima etničkih manjina treba pod hitno mijenjati jer nacionalne manjine nisu isto što i etničke manjine. Sa nacionalnim manjinama, Republika Hrvatska je postala multinacionalna država, dakle, federacija.

Takvim člankom Ustava se stvaraju etnička geta u kojima vlada etnička mafija koja ugrožava stabilnost države i njezin suverenitet. Sjetimo se samo kako se dogodila balvanska pobuna u Hrvatskoj 1990. godine. Ona se ponovo može dogoditi u Istri i Vukovaru, a možda i u Kninu ako ne promijenimo Ustav. Etničke manjine se mogu udruživati i promicati svoju kulturu o svojem trošku.

Zbog etničkih Srba treba osnovati HPC i vratiti joj imovinu koju joj je otela SPC nakon stvaranja kraljevine Jugoslavije. SPC treba ukinuti u Hrvatskoj jer sve pravoslavne crkve su autokefalne ili državne. One nisu univerzalne crkve. SPC je stala iza balvanske pobune 1990. godine, a kod djece etničkih Srba stvara mržnju prema hrvatskoj državi i narodu. Bez ikakve sumnje, SPC u Hrvatskoj je teroristička organizacija i treba joj zabraniti djelovanje u Hrvatskoj.

Da bi sve tri vlasti postale nezavisne, treba uvesti predsjednički politički sustav u kojem je predsjednik države ujedno i predsjednik izvršne vlasti. Predsjednik ne predlaže zakone nego ih sprovodi. On osobno bira svoje ministre po stručnosti umjesto po pripadnosti stranci, a njih potvrđuje sabor. On je odgovoran saboru. Nakon mandata od četiri godine, birači ga nagrađuju ili odbacuju na izborima. Predsjednik može biti opozvan specijalnim postupkom ili referendom.

Tek tada će sabor dobiti svoju zakonodavnu funkciju. Sabornici će predlagati zakone, a analizirati će ih sabor nakon što dobiju zeleno svijetlo u saborskom odboru za zakonodavstvo. Da bi se oslobodili jednoumlja u saboru, moramo vratiti županjski dom koji ima drukčiju funkciju od sabora. Naime, županijski zastupnici moraju brinuti o svojim županijama i sudjelovati u donošenju zakona i proračuna. Zbog toga svaka županija mora imati dva županijska zastupnika, bez obzira na veličinu županije.

Možda bi trebalo smanjiti broj županija kao i broj općina ako želimo efikasnu i uređenu državu.

Kako Hrvatska ima cca 4 milijuna birača, u saboru ne bi smjelo biti više od 80 zastupnika, što znači da bi svaki zastupnik zastupao cca 50 tisuća birača. Tako bi Lička županija imala dva zastupnika u županjskom domu i jednog zastupnika u saboru. Grad Zagreb sa okolicom bi imao 2 zastupnika u županijskom domu i cca 14 zastupnika u saboru.

Sve političare treba birati izravno, a njih za svaku stranku moraju izabrati registrirani simpatizeri stranke u predkampanjama. Zbog toga treba mijenjati ustroj stranaka. Svaka stranka mora imati predsjednika i tajnika i ništa više. Njihova zadaća je da traže najbolje predkandidate, koji ne moraju pripadati stranci, za predkampanju jer između slabih kandidata se nude slabi i nesposobni zastupnici.

Srećko Radović

Share
0