Post-moderni konsenzus je postao vladajuća kultura. Stare metode, kao što je većinsko glasovanje, nisu nestale, ali su često iznutra vođene procesom konsenzusa, koji razgrađuje njihov identitet. Nije li se većina naših šefova država i političkih vođa, kako na „ljevici“ tako i na „desnici“, zapravo prilagodila „konsenzusu“? Gdje se još može naći neka originalna i misao?

Prijelaz s modernosti na postmodernost obilježilo je napuštanje metoda odlučivanja koje su bile ocijenjene kao agresivne, isključive, jednostrane, autoritarne, paternalističke, nametnute „odozgor“, u korist metoda koje su navodno više participativne, jednakopravne, demokratske i trajne. Tako se sa sheme „odlučiti – objaviti – obraniti“ i s većinskog glasovanja prešlo na izgradnju konsenzusa i druge neformalne procese koji „dolaze odozdol“.

Konsenzus iliti kako pro-aktivne manjine svoju volju nameću pasivnim većinama

Da bi bio doista autentičan, proces konsenzusa trebao bi od početka do kraja biti vođen potragom za istinom i za općim dobrom svih ljudi, odražavati tu potragu i biti utemeljen na onome, što ih može objediniti na istinski univerzalan način. Ako proces konsenzusa ima za polaznu točku poricanje postojanja istine, on se pretvara u protivnost onoga što propovijeda: postaje oblik nametanja, koji je danas dosegnuo povijesne i globalne razmjere bez presedana. Izgradnja konsenzusa tada postaje tehnika socijalnog inženjeringa. Većina, koju se zapravo i ne pita za mišljenje, faktično uopće ne sudjeluje. Ona je izmanipulirana, „formatirana“ od strane pro-aktivnih manjina koje su zapravo jedini sudionici. Konsenzus je tada umjetan i unaprijed isfabriciran.

Na svakoj dionici puta, socijalni inženjeri usmjeravaju proces prema svojim interesima. Njihov program staje na mjesto zajedničkih vrijednosti: nameće se kao da predstavlja sveopću volju. Na kraju procesa, socijalni inženjeri daju apsolutnu vrijednost navodnom konsenzusu koji postaje ugaoni kamen jedne nove kulture.

Proces izgradnje konsenzusa bio je jedan od glavnih instrumenata globalne kulturne transformacije koja se dogodila poslije završetka hladnoga rata. Ponovimo: zapadna kulturna revolucija iz šezdesetih godina postala je globalna kulturna revolucija sredinom devedesetih godina zahvaljujući izgradnji jednog „novog globalnog konsenzusa“, koja se događala na velikim konferencijama UN-a. Napomenimo da procesom izgradnje konsenzusa od početka do kraja upravljaju manjine.

Proces izgradnje konsenzusa

- 1. Formuliranje programa („agenda-setting“). Početna točka izgradnje nekog konsenzusa sastoji se u određivanju programa: na kojem će se akcijskom programu i na kojoj viziji raditi do usuglašavanja? Zadatak izrađivanja nacrta ili glavnih crta tog programa uglavnom je povjeren šačici eksperata „vizionara“ prije nego što uopće započne proces konzultacija. U praksi, oni to čine izvan svake demokratske kontrole i u skladu sa svojim ideološkim prioritetima. Da bi nova vizija mogla dati snagu i dinamizam procesu izgradnje konsenzusa i da bi mogla oduševiti široka mnoštva, mora predložiti promjenu i napredak za cijelo čovječanstvo.

Tijekom cijeloga procesa izgradnje „konsenzusa“ eksperti paze na to, da njihov program ostane cjelovit, da ne bude ni odbačen ni razvodnjen, nego naprotiv uvijek ojačan, sve dok ne postane eksplicitni prioritetni cilj. Na kraju procesa svi bi trebali prihvatiti njihove ciljeve, s njima se poistovjetiti i početi ih primjenjivati. Budući da je konsenzus unaprijed pripremljen, cijeli je proces izopačen. Uostalom, radikalizam nikada nije doista konsensualan.

- 2. Senzibilizacija („awareness-raising“). Lobisti, koji su i sami umreženi u iste ideološke krugove kao i „eksperti“, senzibiliziraju široku javnost za novu viziju i njezin jezik. Kampanje senzibilizacije koriste sva moguća sredstva (medije, Internet, pamflete, reklame, kinematografiju, edukacijske seminare, predavanja…). Te kampanje uglavnom polaze od stvarnih problema (kršenje prava djece, širenje side, zagađivanje okoliša) i zajedničkih težnji (jednakost, mir, sloboda). One su manipulativne u onoj mjeri, u kojoj koriste istinske probleme da bi svoj ideološki program nametnule najvećem mogućem broju ljudi.

- 3. Konzultacije. Nakon što je vizija definirana, nakon što je u procesu senzibilizacije dostignuta kritična masa pristalica, počinju konzultacije s „bazom“. Dobiva se dojam da traženje mišljenja naroda procesu konstrukcije konsenzusa daje demokratski karakter, pa tako i legitimitet, no neformalni karakter tih konzultacija omogućuje onima koji ih vode, da ih zatvore u okvir svojih ideoloških shema. Doprinos sudionika uzima se u obzir i integrira u proces izgradnje konsenzusa u onoj mjeri, u kojoj ne osporava nego pojačava program eksperata. Povijesno gledano, konzultirane su skupine koje ionako na razne načine predstavljaju dio ideološke „mreže“ vizionara. Nitko nije konzultirao oporbu. Nju se sustavno isključuje.

- 4. Pregovaranje. Proces zatim prelazi u fazu pregovaranja. Ako nema zajedničkog traženja istine, proces pregovaranja se pretvara u niz kompromisa i postupni gubitak identiteta sudionika. U tom procesu pregovaranja, olakšavatelji stalno tjeraju na traženje zajedničkog nazivnika. Da bi to postigli, koriste tehnike „nadilaženja konfliktnog ponašanja“, koje su razvile humanističke društvene znanosti. Uloga olakšavatelja nikada nije „neutralna“. Olakšavatelj je zapravo zakrabuljeni lider – što neki nazivaju i horizontalni lider. Njegova stvarna uloga je usmjeriti sudionike prema prihvaćanju početne vizije, koju su odredile manipulativne manjine.

Za razliku od demokratske rasprave, gdje postoji većina i oporba, dobitnik i gubitnik, proces konsenzusa usmjeren je prema postupnoj eliminaciji oporbe, sve dok svi ne pristanu. Socijalni inženjeri tvrde da iz procesa konsenzusa svi izlaze kao pobjednici („win-win“). U stvarnosti su sudionici – često posve nesvjesno – prisiljeni kompromitirati svoje vrijednosti i svoj identitet.

- 5. Prihvaćanje konsenzusa. Proces izgradnje konsenzusa nikada ne propada: uvijek uspijeva, iako iz procesa svi sudionici izlaze kao gubitnici. Ne pridružiti se konsenzusu znači ostati izoliran, izvan nečega što okuplja sve druge, u nepodnošljivoj situaciji marginalizacije. U praksi se ta opcija ne bira. Povijesno gledano, nijedna država-članica nije ostala izvan konsenzusa koji su bili prihvaćeni na međunarodnim konferencijama UN-a devedesetih godina. Na početku procesa konferencija, neki su doduše izrazili svoju suzdržanost, no ta suzdržanost nije bila uzeta u obzir kod primjenjivanja konsenzusa. Praksa izražavanja suzdržanosti, uostalom, bila je malo pomalo napuštena, jer je suprotna logici procesa konsenzusa, koji je prinudnog karaktera.

- 6. Angažman („commitment“) i primjena („implementation“). Kad je konsenzus prihvaćen, skupine za pritisak neumorno ponavljaju sudionicima da moraju preći s riječi na djelo, s programa na primjenu, da su moralno vezani svojim navodnim „angažmanom“ koji moraju poštovati: konsenzus se pretvara u diktat. Kampanje senzibilizacije odsada se pozivaju na postojanje „globalnog konsenzusa“ koga svi moraju poštivati. U kulturnom okruženju postaje sve teže osporavati „stečevine“ navodnog „konsenzusa“.

Primjena konsenzusa zahtijeva vješte i uspješne rukovoditelje, čija je zadaća primjenjivati nove norme konformistički, ne postavljajući si nikakva pitanja. Eksperti nude svoju „pomoć“ vladama i drugim sudionicima, koje se optužuje za polaganost i nedostatak političke volje, te da nisu dovoljno učinili u primjenjivanju „konsenzusa“.

- 7. Usvajanje („ownership“) i internalizacija. Snagom indoktrinacije, sudionici procesa izgradnje konsenzusa postaju dobri đaci prosvijetljenih despota. Oni u konačnici usvajaju program vizionara i uvode ga u svoj vlastiti sustav vrijednosti, internaliziraju ga.

- 8. Nadzor („monitoring“), opća mobilizacija i decentralizacija. Skupine za pritisak pretvaraju se u pse čuvare („watchdogs“) i nadziru vlade, da bi se globalni konsenzus pretvorio u nacionalnu stvarnost. Lobiji od vlada zahtijevaju da u svojim nacionalnim izvještajima UN-u dostave dokaze o primjenjivanju konsenzusa. Odbori koji nadziru sporazume stvaraju i množe „najbolje prakse“ („best practices“), statistike za mjerenje „napretka“ koji su ostvarili sudionici i pokazatelje napretka. („Pokazatelje napretka“ elaboriraju eksperti UN-ovih agencija po kriterijima koji su sukladni njihovoj ideologiji. Vlade se moraju služiti tim pokazateljima da bi mjerile „napredak“ koji postižu u ostvarivanju navodno konsensualno prihvaćenih, a zapravo nametnutih ciljeva.) Agenti nadzora od vlada traže dokaze njihove odgovornosti i transparentnosti.

- 9. Partnerstva. Graditelji mreža („networkers“) umnažaju partnerstva u svim smjerovima da bi ubrzali horizontalno primjenjivanje konsenzusa na svim društvenim područjima.

- 10. Nagrada, dobra ili najbolja praksa. Dobri đaci prosvijetljenih despota, oni koji su bili najuspješniji u primjenjivanju konsenzusa, dobivaju „nagrade“ ili počasni naslov najbolje prakse. Globalna uprava nudi ih kao primjer svima. Dobre prakse postaju globalno normativne, i tako ispunjavaju prazninu koja je nastala zbog propasti „univerzalnih vrijednosti“.

Iz: Marguerite A. Peeters, Globalizacija zapadne kulturne revolucije

Drugi put: Pekinški „konsenzus“ o rodnoj ideologiji.

Priredila: Lidija Paris