Želim se osvrnuti na "Komentar dana" Zvonimira Despota u Večernjem listu od 21. siječnja 2013. godine, pod naslovom: "Povijest NDH i Juru Francetića i danas treba istraživati", te podnaslovom: "Velika halabuka digla se zbog priloga u TV-kalendaru na HTV-u o ustaškom časniku Francetiću".

Naime, Zvonimir Despot govori o tome kako je taj prilog o Francetiću u TV-kalendaru bio objavljen 27. prosinca 2012. u povodu 70. obljetnice njegove smrti u Slunju.

Tada je se, kao što znamo, zbog kvara zrakoplova, vjerojatno diverzije, morao spustiti na teritorij u Lici pod kontrolom partizana i četnika, te su on i njegov pilot, ustaški zastavnik Mijo Abičić, 23. prosinca 1942. godine, pali, već izmasakrirani od četničke rulje, u ruke partizana. Halabuku zbog toga priloga u TV-kalendaru je tek nakon tri tjedna na internetu podigla izvjesna Građanska akcija, zbog, kako misli Zvonimir Despot, osvete za neke druge priloge o spolnom odgoju, primjerice emisiju o Kinseyu.

O toj Građanskoj akciji, kako kaže i Zvonimir Despot, nitko ništa pravo ne zna, niti tko iza nje stoji. Ta nekakva akcija uvijek se sa velikom mržnjom, na temelju takozvanog antifašizma, obrušava na sve u Hrvatskoj što nije partizansko, odnosno komunističko, što nije tobože antifašističko.

Interesantno da utjecajni mediji i utjecajni novinari odmah njima poklanjaju pozornost. Ovog puta ta akcija je svoj bijes usmjerila na uredništvo TV-kalendara, tražeći smjenu glavnoga urednika samo zato što su se usudili uopće uvrstiti prilog o Juri Francetiću i što su rekli da ga dio javnosti doživljava kao junaka, iako su prije rekli da ga dio javnosti doživljava kao ratnog zločinca. Prema njima, nije se smjelo ni govoriti o Juri Francetiću, kad mi imamo dovoljno, kako oni kažu, naših narodnih heroja, o kojima treba, i to valjda samo u superlativima, govoriti.

Naime, Zvonimir Despot kritizira takvo nedemokratsko razmišljanje i pisanje, kakvo je bilo do 1990. godine, a koje bi Građanska akcija željela da se nastavlja i u vrijeme demokratske i slobodne Hrvatske. Pitam se što radi policija u Republici Hrvatskoj, ako ne istražuje po kojoj osnovi javno djeluju takve tajne organizacije, koje nisu registrirane i prijavljene kod nadležnih tijela, a šire mržnju i uznemiravaju javnost, pogotovo u vrijeme kad se događaju tajna premlaćivanja hrvatskih rodoljuba, pa i ubojstva, podmetanje dimne bombe u sjemenište, 21. siječnja u Splitu, te podmetanja eksploziva po Zagrebu, a da počinitelje tih nedjela policija uglavnom ne može otkriti, osim Vojislava Blaževića, ranjenog od vlastite eksplozivne naprave.

Suprotno takvima, Zvonimir Despot smatra da treba povijesno istraživati svekoliku našu povijest, pa tako i NDH, te opravdava uredništvo TV-kalendara. No, pri tome ističe, njima u obranu, kako je u prilogu o Juri Francetiću dva puta rečeno, i to na početku i završetku teksta, da je Jure Francetić bio ratni zločinac, te da nije istina što govori Građanska akcija, da redakcija TV-kalendara uči djecu kako Jure Francetić nije bio ratni zločinac.

Znači, Zvonimir Despot isto smatra da je, za većinu hrvatskoga naroda legendarni vitez obrane NDH i vjerojatno najveći ratnik humanist u povijesti ratovanja ipak, za njega, kao i za Građansku akciju, isto ratni zločinac.

Postavljam pitanje kakva je to demokracija Zvonimira Despota i sloboda razmišljanja i govora, u kojoj bi povjesničari "slobodno" istraživali povijest, ali ako se radi o NDH, onda obvezno zaključivali da je NDH zločinačka država i da su branitelji NDH, posebno dragovoljci ustaše, obvezno ratni zločinci?

Nisam sigurna da on to tako doslovce misli, ali, s obzirom da to piše, znači da smatra kako je takvo pisanje bolje za opstanak njega, kao novinara, i da se tako bori za egzistenciju sebe i svoje obitelji!

Žalosna je takva sloboda i demokracija i jako sam tužna da je tako u današnjoj hrvatskoj državi. Ipak, pitam Zvonimira Despota i Večernji list po čemu to oni sude da je Jure Francetić zločinac?

S obzirom da je kao zarobljenik zločinački ubijen, kao i njegov pilot, od strane partizana, bez ikakvog suđenja. Neka nabroje barem nekoliko njegovih konkretnih zločina. Čak Tito, kome su javili da je zarobljen, nije htio ni čuti da zatraže od NDH razmjenu, iako su znali da bi poglavnik Pavelić za njega dao i cijeli Jasenovac komunista, pa ni da se razmijeni mrtvo tijelo Jure Francetića. Titu je bilo važnije da nema na životu legendarnog junaka obrane NDH, pa čak da se ne zna ni za njegov grob, negoli svi životi njegovih partizana i komunista koji su bili u rukama vlasti NDH. U medicinskim zapisima partizanske bolnice u Slunju piše da je Jure Francetić umro 28. prosinca 1942. godine, dok o pilotu Miji Abičiću nema u njihovim zapisima nigdje ni spomena.

Hrvatska tragedija

Interesantno da i u današnjoj Hrvatskoj, tj. onima na vlasti i u utjecajnim medijima, nisu zločinci partizani i njihovi zapovjednici, na čelu sa desetim zločincem svijeta, njihovim drugom Titom, iako su za vrijeme Drugog svjetskog rata svojim diverzijama i zločinima po NDH pobili stotinjak tisuća uglavnom nedužnih civila, a posebno nakon završetka rata pobili, odnosno masakrirali par stotina tisuća prevarom i zločinom Engleza, njima predanih razoružanih hrvatskih vojnika i civila, među kojima i veliki broj žena, staraca i djece.

Napunili su leševima 1342 mnoštvena grobišta od 1517 grobišta do sada otkrivenih na teritoriju Slovenije, Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz križne puteve i kroz Srbiju, sve do Makedonije, gdje još nisu ni obavljena istraživanja.

Prema istraživanjima dr. sc. Josipa Jurčevića, opisanim u knjizi "Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina", u nakladi Dokumentacijsko-informacijskog središta (DIS-a), izdanoj u Zagrebu u svibnju 2012. godine, 88,53% grobišta napunili su partizani, odnosno jugoslavenske komunističke vlasti, a samo u dva grobišta je utvrđeno da su počinitelji bili pripadnici vojske NDH, tj. 0,13%.

Zaista, nakon svih tih otkrića, zar mi i naša djeca trebamo vjerovati kako su partizani i njihovi narodni heroji "sveti" borci za slobodu, a da su ustaše bespogovorni zločinci!

Kolike su megalomanske, mitomanske i dogmatske laži o NDH i ustašama, možemo također vidjeti i u knjizi "Ogoljela laž logora Jasenovac" od profesora povijesti Vladimira Mrkocija i svećenika isusovca dr. sc. Vladimira Horvata, izdanje biblioteke "Otvorena istina" u Zagrebu 2008. godine. Nakon objave te knjige, prof. Vladimir Mrkoci, i kao stariji čovjek, bio je u svome stanu, uz suprugu, pretučen od strane trojice mlađih muškaraca. Iako je napad prijavljen policiji, počinitelji nikada nisu otkriveni. Zbog prijetnji i uznemiravanja morao je zatražiti i tajni broj telefona.

Kakav je bio čovjek i ratnik Jure Francetić

Što se tiče zločinački ubijenog zarobljenog hrvatskog viteza Jure Francetića, ne trebamo govoriti mi, njegovi hrvatski poštovatelji, poput svjedočanstva don Ante Bakovića u njegovoj knjizi "Dječak s Drine", već neka govore riječi njegova ratnog neprijatelja, partizanskog pukovnika Mladena Oljače, u njegovu romanu "Kozara", objavljenom 1966. godine.

Evo na koji način on, pod imenom ustaškog pukovnika Franjčevića, opisuje proslavljenog hrvatskog časnika Juru Francetića. Između ostalog piše:

"Odjeknuo je pucanj. Netko je jauknuo.

Mladi Franjčević je potrčao, želeći da pronađe čovjeka koji je jauknuo. Utrčao je u gomilu i, gurajući se laktovima, probijao se prema sredini trga sa kojega je svjetina bježala. Trg se praznio, a na betonu, u krvi, ležao je čovjek sa zastavom u ruci: tijelom je pritisnuo zastavu po kojoj je curila krv. Franjčević mu je pružio ruku, ali čovjek se nije pomjerio. Bio je mrtav. Franjčević mu je opipao lice, uklonio sa očiju okrvavljeni pramičak kose, a zatim dohvatio zastavu, izvukao je ispod mrtvaca i visoko podigao.

Bila je hrvatska zastava, crveno-bijelo-plava, bila je to trobojka kakvu je viđao i ranije, o praznicima, na prozorima i krovovima. Ponio je tu zastavu pustim trgom, a svijet je ponovo počeo da se prikuplja i da galami, prkoseći žandarima koji su stajali pored zida sa bajonetima na puškama. Posve neočekivano, Franjčević se našao u srcu pobune: dok se svijet okupljao oko njega, nad tanušnim mladićem vijorila se okrvavljena zastava, koju je on čvrsto stezao.

Poslije je morao da bježi iz zemlje, u Italiju. Godinama je čamio u tuđini, zlopatio se, gladovao, grcao i čeznuo za zavičajem, dok se najzad nije vratio, ponovo sa hrvatskom trobojkom u rukama...

Sunce ga ne zamara, jer je odrastao na kršu na kome nema nijedne krošnje veće od kišobrana. Ne plaši se ni pucnja, ni vriska, ni juriša, jer je navikao na plotune, prasak i dumbaranje. Što se okršaj više približava, on kao da zaboravlja na vlastitu glavu: srce ga vuče naprijed, opasnostima, bliže neprijatelju i oružju. Ponekad izgleda kao da Franjčević prosto srlja na protivničke puške i mitraljeze, kao da želi da im opipa kundak, vidi nišan, omiriše barut i dohvati remen.

Za leđima, opet tutnje tenkovi i zvone kopita, konji vuku lake i teške topove, a on posmatra lica svojih čarkara. To su pretežno mladići koji ranije nisu bili u vojsci, već ih je on sakupljao oglasima, iz Sarajeva, po Bosni i Hercegovini. Pokrojio im je odijela od crne tkanine, koju je poslije poraza pronašao u magacinima stare jugoslavenske vojske, a kad ih je izveo na smotru onako vižlaste i golobrade, u crnim odorama, nazvao ih je dečkima, pa crncima, pa crnom legijom. To ime im je i ostalo. Poveo ih je ka Drini, Vlasenici, Srebrenici i Romaniji, protiv pobunjenika čiji se ustanak rasplamsavao. Služio se partizanskim načinom ratovanja: noćnim napadima, zasjedama, udarima i prodorima u neprijateljsku pozadinu, gdje se nalaze štabovi, bolnice i skladišta.

Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i ne može da ga obori. On je u boju, zaista, najčešće prkosio. Jednom, dok je stajao raskoračen, mitraljez mu je izrešetao šinjel oko nogu. Drugi put mu je kuršum iskaišao rukav na bluzi. Zatim ga je zrno pogodilo u kapu, koju mu je odnijelo s glave, tako da je pukovnik Franjčević potrčao za kapom kao za leptirom.

Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem, mjesecima u borbama, ulazio je u pjesmu: kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Spavao je na tvrdom ležaju među vojnicima, dijeleći s njima jednu cigaretu i posljednje parče hljeba. Ako su čarkari morali da leže na goloj zemlji, on bi legao pored njih, na golu zemlju. Ako bi, malaksali i smlavljeni, poslije dugog maršovanja izbili na kakvu njivu i zavukli se u sijeno da odspavaju pod vedrim nebom, i on bi se zavlačio u sijeno, i često bivao buđen pljuskom i grmljavinom, pa bi zatim nastavljao pješačenje pod kišom, vodeći svoju vojsku, mokar do kože. Htio je u svemu da bude ravan njima, vojnicima, da se ni u čemu ne odvaja od njih i da trpi čak više od svakog pojedinca. Zbog toga su ga i uznosili do pjesme i legende, okivajući ga u zvijezde. Rasla je tako legenda o pukovniku Franjčeviću i njegovim crnim legionarima. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku da bi mu uskoro donijele Orden Zvonimirove krune sa zlatnim trolistom, naziv viteza i čin ustaškog pukovnika...

Korača Franjčević cestom prema Kruškovcu koji se uzdiže na puškomet, pod tavnom šumom. Mogao je da uzjaše konja, nije htio. Nudili su mu da se popne na tenk, nije htio, jer je želio da ostane sa svojim dečkima, pa pješači usporedo s njima, po tvrdoj i prašnjavoj cesti što se vijugavo penje uz strminu i nestaje u hrastovim stablima. I dok se brani od prašine, koja štipa nozdrve i prodire u gušu, cio njegov život, kao u ogledalu, izbije odnekud iz daljine, život satkan od neimaštine, čemera, studeni, gladi, jada i batina.

Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje."

Suprotno tim riječima ratnoga protivnika je mišljenje vlastodržaca u Hrvatskoj, od 2000. godine na dalje, koje beskrupulozno, putem svojih utjecajnih i dirigiranih medija, nameću hrvatskome narodu. Tako, na žalost, partizanski zločinci, posebno najveći među njima "krase" svojim imenima hrvatske trgove, škole i ulice, dok legendarni vitez Jure Francetić, sa čijim imenom na usnama su padali i borili se i vitezovi Domovinskog obrambenog rata, ne smije imati ni skromnu spomen ploču u Slunju, mjestu svoga umorstva 28. prosinca 1942. godine.

Sapienti sat! ("Pametnome dosta!")

Dr. Ružica Ćavar