Kakva su to samo bila divna vremena, kada su svi ljudi smatrali, da su neistina i laž produkt našeg krivog razmišljanja, te i krivog logičkog zaključivanja. Philitas iz Kosa (ca. 340-258 prije Krista) je dao napisati na svoj grob: „Putniče, ja sam Philitas, argument, onaj lažljivi me je ubio, i duboko noćno razmišljanje o njemu“. Ili ono, što je Platon napisao u „Timaios“-u: „Bog nam je stvorio i darovao vid, da vidimo nebeska kretanja i procese, tako da bi prema tome mogli uskladiti kretanja i procese našega uma… Ta nebeska kretanja si moramo dobro zabilježiti, da bi kretanja našega uma, koji često zabludi, mogli prema tome ispraviti…“

Nikome tada nije bilo ni na kraj pameti, da čovjek kao autonomni subjekt po svome umu ispravlja i prekraja stvarnost i njoj pripisuje zakonitosti i oblike, kako je njegova volja. Oni bi se svi preokrenuli u grobu, kada bi tako nešto čuli.

Ovdje pri ovoj temi se radi o jednoj filozofskoj zabludi, koja se tiče pitanja identiteta i različitosti (diferencije). Svaka stvar, svaki predmet, svako biće ima svoj identitet, tj. svoju jedinstvenost i nezamljenljivost, te se sastoji od različitih elemenata (tzv. akcidencije). Međutim, u današnjim modernim diskusijama pojam identiteta se toliko mnogoznačno upotrebljava, da se ljudi teško u tome snalaze, što on uopće znači. Nema identiteta bez različitosti, niti ima različitosti bez identiteta. Oni su jednakovrijedni konstitutivni elementi svakoga bića. To su realne datosti, koje čovjek kao autonomni subjekt ne može samovoljno mijenjati. Tu ne pomažu nikakva dijalektička prevrtanja, skokovi iz kvantiteta u kvalitetu, negacije, negacija negacije itd.

Ta filozofska zabluda, da naime ljudski um određuje i konstituira stvarnost, a ne obratno, vuče svoje korijene još iz prve polovice 17. stoljeća, a i prije. To je zabluda jednog dijela zapadne filozofije, i taj način filozofiranja se probio te našao svoj vrhunac i utjelovljenje u  filozofiji njemačkog idealizma, što je imalo katastrofalne društveno političke posljedice svjetskih razmjera. O tome nekom drugom prilikom. I rodna ideologija je posljedica te filozofske zablude, koja polako i sistematski ovladava svim područjima duhovnog i društvenog života u zapadnom svijetu već od polovice 19. stoljeća.

To klasično i iskonsko pitanje identiteta i različitosti htio bi predočiti na jedan nazočan način, da bi tako izbjegli abstraktne pojmove, koji, po iskustvu, stvari nikada temeljito ne raznjašnjavaju. Npr. u rodnoj ideologiji bi jedan ovakav slučaj mogao biti posve obična pojava: Jedan mladić ima raznih tjelesnih problema, nikako ne može svoja htjenja uskladiti sa svojim tijelom, on se s njim jednostavno ne može identificirati, osjeća da u njemu nije „prizemljen“, te u svojoj nesigurnosti i bezpomoćnosti traži savjet kod nekog „prosvijećenog“ savjetnika, koji mu nakon dugih i dugih razgovora kaže: „Dečko moj, tebe je priroda nekom pogreškom strpala u krivo tijelo, i zato se ti s njime ne možes identificirati. Tvoj identitet bi trebao biti u ženskom tijelu. Ti si znači žena.“ I tada taj mladić, kao obasut nebeskom kišom, promijeni jednostavno svoj identitet i postane žensko biće. Tako lako je pasti u zabludu, kada se krivo misli!

Taj problem individualnog identiteta je već diskutiran i u antičko doba pod nazivom Theseusov brod ili Theseusov paradoks. Postavlja se pitanje, da li jedan predmet izgubi svoj identitet, ako se izmjene svi njegovi dijelovi. Prvi je to opisao Plutarch u svojoj Vita Thesei 23: Mladi Theseus je imao jedan brod… Nakon dugog vremena morali su se svi njegovi dijelovi izmjeniti, tako da je taj brod na koncu imao kompletno novi materijal. Među filozofima vlada od tada do dana današnjega velika svađa, da li je to još Theseusov brod ili je on time što je potpuno promijenjen izgubio svoj i dobio novi identitet. Do sada je napisano toliko knjiga o Theseusovom brodu, da, kad bi ih se stavilo na taj brod, on bi se jednostavno potopio i time bi bio taj problem jednostavno riješen.

Međutim, ovdje se radi o jednoj vrlo ozbiljnoj temi. Ja ću tu priču malo produbiti pomoću jednog zamišljenog eksperimenta, da bi predočio, dokle se u misaonoj konstrukciji raznih identiteta sve može ići, i do kakvih absurdnosti i nastranosti to sve vodi.

Pretpostavimo slijedeće: Theseusov brod se nalazi privezan u luci. Kradomice dođe gospodin A i izmjeni mu sve dijelove, te orginalni materijal odnese u svoju radionicu, da bi si od njega napravio pravi identični Theseusov brod. Međutim, prije nego je on s time i počeo, dođe gospođa B i ukrade mu iz tih orginalnih dijelova sve molekule u uvjerenju, da će iz njih sebi napraviti identični Theseusov brod. Ali prije nego što je i mogla početi sa konstrukcijom broda, nađe se neki gospodin C, te iz tih njezinih orginalnih molekula uzme sve atome, elektrone, protone, bosone, kvarks, subkvarks etc. da bi od njih sebi kod kuće napravio pravi identični Theseusov brod. Svatko od te tri osobe A, B, C je bio uvjeren, da će kroz pribavljene materijale doći do identičnog Theseusovog broda, premda je taj brod bio dalje privezan u luci, bez obzira iz kojeg je on materijala sastavljen. Evo dok ja ovo pišem, pušim lulu i držim je u ustima. Po ovom posljednjem, tj. kod osobe C, ja i moja lula smo identični, jer mi smo oboje sastavljeni od atoma, elektrona, protona, bosona itd. Iz toga onda sljedi, da je potpuno svejedno, tko koga puši: ja nju, ili ona mene. Ta bezmislena tvrdnja slijedi upravo iz ovih nazora, tj. da materijali određuju identitet. Theseusov brod ostaje uvijek biti Theseusov brod, bez obzira iz kojeg je on materijala. Isto tako onaj gore navedeni mladić ostaje uvijek biti muško, bez obzira kako se on osjećao i što od njega biva nakon eventualnih operativnih zahvata.

Gore navedeni misaoni eksperiment predstavlja jedan stupanj, kada razlike (dijelovi broda, molekule, atomi, elektroni itd.) prevladaju pravi identitet te preuzmu njegovu funkciju. Ako se jedna kultura odluči na jedan takav nastran i absurdan način razmišljanja, onda se nužno to mišljenje prenosi i na društveno-političku stvarnost. Kakve to sve ima posljedice, to si može svatko zamisliti. Zabluda rodne ideologije je jedna od njih. Dotle se dakle onda može doći, ako o identitetu i različitosti odlučuje sam autonomni ljudski subjekt, a ne objektivna realnost, koja je nama data na dar i koja određuje, kako treba biti naše mišljenje. Podsjetio bih na Platonov citat na početku članka.

Čovjek ne daje sam sebi svoj postanak i početak. Početak je njemu dan na dar. On prima taj dar kao žensko ili muško. Čovjek taj dar nije dobio vlastitom zaslugom, on je darovan iz ljubavi. Žensko i muško su identični u bitku. To se izražava predikatom „biti-čovjek“, ali oni su beskonačno različiti kao bića i te razlike se izražavaju u svakidašnjici nebrojnim i nebrojivim individualnim i personalnim predikatima. Ali promatrajući bića u svojoj jedinstvenosti i nezamljenivosti, onda oni imaju analogno tome, isto svoj identitet: Žena je žena, muškarac je muškarac, bez obzira na druga svojstva (visok ili nizak, mlad ili star etc.). I to analiziranje se može prenijeti i na druge stvari i predmete. Ta se činjenica identiteta kao čovjek i analogno tome identiteta kao žena, identiteta kao muškarac treba posebno razvijati i kultivirati. Kako se netko subjektivno osjeća, to je njegova lična stvar i to naravno često ima i svoju biološku pozadinu. Međutim, biologija nema posljednju riječ. Kada bi to bilo tako, onda bi nemilosrdna borba za opstanak, koja vlada posve normalno u životinjskom carstvu, bila posljednji i konačni kriterij za jedno društvo. Rasističke teorije „krvi i tla“ pozivaju se upravo na to.

Kada se u javnosti raspravlja o tome što je normalno, onda se nesvjesno prelazi od pitanja normalnosti u jednu posve drugu semantičku kategoriju, naime u kategoriju dobra i zla. Normalne pojave u prirodi mogu biti dobre ili zle ili neutralne. Bolest i smrt su normalne   prirodne pojave, ali nitko neće reći, da su one dobre zbog toga što su normalne.

Normalnost i dobrota su dva različita ontološka svijeta, pa prema tome i dva različita „universes of discourse“ (De Morgan, Russel). Oni mogu imati dodirnih točaka, ali ne moraju. Svi su ljudi, bez obzira na to koju religiju ili svjetonazor oni imali, suglasni u tome, da čovjek i ljudsko društvo trebaju težiti ka dobru. Čovjekovo zvanje jeste „biti dobar“, kako je to rekao stoički rimski car Marc Aurel.

U svim kulturama dolazi jasno do izražaja, da se kroz ljubav i zajedništvo žene i muškarca u obitelji najbolje i najuspješnije postiže, kako lični tako i društveni, boljitak sreća i dobro.

Svi mudraci svijeta su to spoznali, jer to je istinito, to je dobro, to je lijepo.

Dr. Anto Križić