Pupovčev proglas ne moze seprihvatiti kao poziv na međusobnu pomirbu utemeljenu na istinitim činjenicama, nego na ozivljavanju lazi i prihvaćanju laznih optuzaba hrvatskoga naroda, koji različitim pupovcima sluzi samo za realizaciju njihovih megalomanskih velikodrzavnih planova, što je nedavno posvjedočio i Milorad Pupovac obiljezavanjem proslave četničkih pokolja neduznih hrvatskih civila u Srbu i jugozapadnoj Lici

Ovogodišnje obiljezavanje vojnoredarstvene operacije Oluja, kojom  su 1995. oslobođena zaposjednuta hrvatska područja od srpske okupacije i ove su godine hrvatske vlasti iskoristile za odašiljanje političkih poruka Beogradu. Svojim pak već tradicionalnim odbijanjem sudjelovanja u obiljezavanju oslobađanja hrvatskoga drzavnog područja predstavnici srpske manjine oko tzv. Srpskog narodnog vijeća, na čelu s Miloradom Pupovcem u svom su priopćenju još jednom jasno dali do znanja kako ne priznaju nikakvu hrvatsku drzavu, osim one koja bi mogla biti isključivo njihova sluškinja.

U izjavama hrvatskih duznosnika, ponajprije predsjednika Republike Ive Josipovića i predsjednika Vlade Zorana Milanovića mogu se odčitati nastojanja da se u Oluju ugrade i tzv. srpske zrtve za koje se uglavnom ni danas ne zna tko ih je počinio. O trgovanju izmišljenim srpskim zrtvama, pritisnut dokazima, već je na Haaškom sudu svjedočio nekadašnji čelnik Hrvatskog helsinškog odbora zarko Puhovski. Već ranije provedena procesuiranja počinitelja kaznenih djela u razdoblju nakon Oluje, nisu iz političkih razloga htjeli priznati ni predstavnici srpske manjine ni prohaške vlasti u Hrvatskoj, jer su se iz formulacija haaških optuznica hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nadali ponovno ozivotvoriti okupacijsku tvorevinu.

Bez obzira na počinitelje, pijetet neduznim zrtvama je stvar civilizacijskog odnosa, nu taj ljudski pijetet u sebi ne smije sadrzavati političke konotacije, na kojima inzistiraju ponajprije predstavnici srpske politike te skupine nekih civilnih udruga, poput Documente, koje su i osnovane ponajprije radi političkoga djelovanja, kako bi višegodišnjom kampanjom osporile pravo hrvatskom narodu na nezavisnost i slobodu.  Uostalom većina šefova tih udruga pripadala je bivšoj jugokomunističkoj nomenklaturi, koja se 1990. protivila demokratskim promjenama i uvođenju višestranačke demokracije u Hrvatsku, a svoju protimbu je manifestirala uporabom JNA protiv ustrojavanja demokratski izabrane  vlasti. Upravo su oni dobrim dijelom motivirali srpsku pobunu, kako bi u razaranje Hrvatske i rušenje njezine demokratske vlasti gurnuli svoje oruzano, militantno jugoslavensko političko krilo - JNA.

Neuspjeh JNA da porazi slovensku, hrvatsku i demokraciju u BiH prikrio je njihovu ratnu odgovornost, koja je zaslugama haaškoga tuziteljstva amnestirana od bilo kakve odgovornosti pa zato i nisu dizane optuznice protiv organizatora i idejnih pokretača masovnoga etničkog čišćenja po Hrvatskoj i BiH. U ovogodišnjim kninskim izjavama hrvatskih duznosnika skriva se i stanovito relativiziranje prava na otpor srpskoj i jugoslavenskoj agresiji, što nije ništa drugo nego najavljena mogućnost povlačenja hrvatske tuzbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Ako su, kako tvrdi hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, za međusobno povlačenje tuzbi potrebni bilateralni dogovori između Hrvatske i Srbije samo oko humanitarnih pitanja i povrata opljačkane imovine, onda je jasno da Srbi genocid nisu počinili te da Hrvatska ne će ili pak ne zeli inzistirati na naplati ratne štete od okupatora dok istodobno gradi cijela gradska naselja novcima hrvatskih obveznika bivšim vojnim pripadnicima srpske okupacijske tvorevine u Hrvatskoj. Upravo na promicanju sustavnoga zasuznjivanja Republike Hrvatske utemeljeno je i nedavno priopćenje Pupovčeva SNV-a u prigodi obiljezavanja 17. obljetnice Oluje,  u kojem, između ostaloga ističe, kako je „vrijeme je da se počne stvarati drukčija politika sjećanja i drukčiji odnos prema ratu i ratnom stradanju“ te stoga, kako navodi, „naglašavamo potrebu prisjećanja na sve koji su stradali i patili, sve kojima je učinjena nepravda“.

Doista je ljudski potrebno istaknuti svaku zrtvu i patnju te imati dovoljno sućuti i razumijevanja čak i za one koji su stradali na protivničkoj strani. Uostalom u tom se dobrotvornom pothvatu i očituje veličina drzavnika i drzave, nu taj odnos ne bi smio značiti i razumijevanje za velikosrpsku agresiju na RH i BiH, koja se razvidno očituje iz Pupovčeva priopćenja, u kojem ističe kako se njegovi pristaše "zele suprotstaviti godinama prisutnoj politici koja stradanja Srba u 2. svjetskom ratu niječe ili relativizira, a stradanja Srba u ovom ratu prešućuje".

Budući da su povjesničari već dovoljno raskrinkali mitove o stradanju Srba tijekom 2. svjetskog rata, koji su uglavnom sluzili za drzanje Hrvatske pod jugoslavenskom, odnosno velikosrpskom vlašću, onda se Pupovčev proglas ne moze prihvatiti kao poziv na međusobnu pomirbu utemeljenu na istinitim činjenicama nego na ozivljavanju lazi i prihvaćanju laznih optuzaba hrvatskoga naroda, koji različitim pupovcima sluzi samo za realizaciju njihovih megalomanskih velikodrzavnih planova, što je nedavno posvjedočio i Milorad Pupovac obiljezavanjem proslave četničkih pokolja neduznih hrvatskih civila u Srbu i jugozapadnoj Lici.

Za razliku od Pupovca pa i nekih aktualnih hrvatskih političara u postrojbama Hrvatske vojske 1995. bilo je pripadnika pravoslavne vjere, ali i Srba, koji su Hrvatsku prihvaćali svojom domovinom, za razliku od većine pučanstva srpske manjine, koja je na tradiciji svojih pobuna i masovnih etničkih čišćenja, iz sastava Republike Hrvatske htjela izdvojiti pojedina područja na kojem su u većini zivjeli pripadnici pravoslavne crkve. Upravo je to i sukus današnje politike Milorada Pupovca i njegova SNV-a.

Mate Kovačević