Promotrimo li suvremenu Europsku uniju, doslovno u ovom trenutku, što promatramo? Nekakvu paradržavnu tvorevinu, nastalu s ciljem gospodarske suradnje i ekonomskog rasta (što od zemalja Beneluxa nevjerojatno raste), koja nikako ne može postati državom; sinonim za kafijanski tip birokracije s beskrajnim formularima, pravilima i uredbama; „Levijatana“ koji proždire nacionalne države i njihove vrijednosti; ili pak, izvor „lake“ zarade u vidu najomiljenijeg pojma socijalista – bespovratnih sredstava.

Raščlanimo li trenutno stanje iz očišta geopolitike, promatramo Uniju kao „svjetsku“ silu, uz SAD i Kinu, kao samosvojno državno-političko biće s vlastitim željama, potrebama i ambicijama, kojima stvarno upravljaju dvije ili tri države članice; glas nekolicine koji progovara kroz usta sviju.

Povijesno promatrajući, upada u oči jedna zanimljiva činjenica; sva značajna središta: Bruxelles, Maastricht, Strasbourg, Luxemburg, ili pak bogate pokrajine Lorraine, Alsace, Lotaringija, ali i, primjerice, današnja njemačka konurbacija Essen; sve se to nalazi u širem smislu oko Aachena. Danas nam je Aachen pojam grada u kojem se nalazi „ona lijepa katedrala“ i toplice. No, u povijesnom smislu, Aachen je mjesto krunidbe Karla Velikog i nastanka Svetog Njemačkog Rimskog Carstva, odnosno potvrda papinske (onda kršćanske), danas katoličke vlasti i katoličkog vrhovništva.

Sad je potrebno napraviti korak kojemu mnogi nisu skloni zbog njegove „znanstvene“ neutemeljenosti, odnosno „neprovjerivosti“. Gdje povući granicu između „teorije urote“ i suvislog obrazloženja? Nigdje; filozofska ili znanstvena objašnjenja, primjerice, nastanka svemira jednako su utemeljena kao i tumačenje suvremenih političkih događanja – nakon dugačkog niza pitanja: „Zašto?“, dolazimo do točke gdje odgovor leži u oblasti posvemašnje proizvoljnosti.

Ipak, današnja EU, onaj njezin „bogatiji“ i „razvijeniji“ dio, dakle Njemačka i Francuska, uz manje zemlje između njih te Skandinaviju – to je srce Europe – to je prava, povijesno-kulturna autohtona Europa. I upravo ta i takva Europa koja jest iznjedrila, čuvala i širila kršćanske, odnosno katoličke vrijednosti – ona je počela krunidbom Karla Velikog u Aachenu 800. godine. Karolinška renesansa je začeće civilizacije kakvu danas poznajemo, ma koliko se ona tijekom stoljeća (naizgled) mijenjala. Poglavarstvo i vrhovništvo Pape u Rimu, t.j. čin stavljanja krune na glavu vladara najveće europske države (Franačke) nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva – to je sjeme iz koje se razvila ono što nazivamo zapadnom civilizacijom (pleonazam) proizašlom iz kršćanstva, katolicizma.

Merovinško se kraljevstvo protezalo od Pirineja do Marseillea na jug, do granica sjeverozapadne Bretanje na sjever, na istoku nešto dalje od Kölna, graničeći s današnjom Austrijom i Češkom. Karolinzi su državu proširili do Rima, obuhvatili, pokorili Bretanju, Austriju te sjevernu i zapadnu Hrvatsku. Istočna se granica te države pomakla od Kölna do Magdeburga, odnosno Berlina. Istočni narodi, Slaveni i Avari, su plaćali danak Francima.

Pojava „druge krune“ (njemačkog cara) značila je i raspirivanje sukoba Rima i Konstantinopola, a naposljetku i pad potonjega pola tisućljeća kasnije. Pravoslavlje se sa carskom krunom povlači na sjever (Petrograd), a razlike se pravoslavaca i katolika nadilaze pred zajedničkim neprijateljem – islamom, kao i činjenicom da je pravoslavlje (poput islama) dosta statično i promjenama nesklono. Istovremeno, njemački car i papa su se oduvijek sukobljavali, zbog moći i utjecaja, no, „de iure“ je vlast imao papa, a „de facto“, t.j. silom i novcem – njemački car – oboje katolici.

Stoga je vrlo zanimljiva pojava t.zv. reformacije, Luthera, kasnije Calvina i sličnih im koji su rastočili europski katolički identitet, i to baš u vrijeme osmanskih osvajanja i prodora u Europu. Protestantizam je u biti jedan banalan antiklerikalni pokret, a posljedice smo vidjeli u Tridesetogodišnjem ratu – najkrvavijem ratu u povijesti čovječanstva. Protestanti su zapravo prevagnuli i od tada traje liberalizacija Europe; „oslobođenje“ Europe od „katoličkih“ okova. Također je zanimljivo što je reformaciji u duhovnom smislu plodno tlo pripremilo razdoblje humanizma i renesanse – „rinascere“, ponovno se roditi, ali eto, baš u duhu antike i antičkog poganstva koje su Vandali razorili 476. godine. „Prosvjetiteljstvo“ 18. stoljeća je nastavak reformacije, te priprema točku na „i“ za rušenje najmoćnije katoličke zemlje – Francuske. Podijeljeno je Njemačko Rimsko Carstvo (protestantski sjever pod Pruskom i katolički jug pod Austrijom) brzo palo pod „prosvijećenim“ Napoleonom. Išlo se toliko daleko da su „prosvijećeni“ Francuzi „prošetali“ do carske (pravoslavne) Moskve.

Nakon toga se krenulo sa slabljenjem katoličke Austrije koja je prvo postav Austro-Ugarskom, nakon I. svj. rata prestala postojati. Dakle, redom su „padale“ katoličke zemlje te se udaljavale od Pape i Rima, od Engleske, preko Njemačke (onda sjeverne i južne), do Austrije i Francuske.

Ukoliko se sad vratimo na Franačku državu, vidjet ćemo da se preko tisuću godina ona dekatolizira, korak po korak, država po država. Ako pogledamo njezinu istočnu granicu, opazit ćemo da je to ujedno i granica nekadašnje „željezne zavjese“. I, promotrimo li koje je zemlje zapao komunizam, vidimo katoličku Poljsku, Mađarsku, Litvu (nekad bila najmoćnija i najveća zemlja istočne Europe), Hrvatsku i t.d. te pravoslavnu Rusiju, Ukrajinu, Bugarsku, Rumunjsku, Srbiju… Išlo se pod sljedećom pretpostavkom – ništa bolje ne uništava vjeru i vjeroispovijest nego militatni ateizam („opijum za narod“, „priznajem samo sud Partije“…). Nabrojimo li u ovom trenutku neposlušne zemlje EU-a: Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Hrvatska – sve ili pretežito katolici spram „prosvijećenih protestanata“ unutar granica ondašnje Franačke. Ako ništa, ostali su dosljedni svojem imenu – stalno nešto protestiraju.

Postoje i „protupomaci“; naime, izlazak Velike Britanije iz EU, dolazak Trumpa na vlast u SAD-u, te njegovo savezništvo s katoličkom europskom osovinom (Baltik-Jadran). Trenutni papa Franjo je također vrlo nejasna figura, a o odlasku Benedikta XVI. da ne govorimo jer se to nikada nije dogodilo. Sljedeća najznačajnija bitka će se odviti u SAD-u; tamo je upravo počeo svojevrsni Tridesetogodišnji rat između neoliberalnog fašizma (Holywood, Clinton…) i konzervativizma (Trump).

Njemačka i Francuska (u biti Franačka), uz svoje „liberalne“ susjede i još liberalnije Skandinavce, nastavljaju s militantnim liberalizmom, potiču i financiraju migrantsku najezdu, Soros i njegova momčad „dejstvuju“ diljem Europe, no istočno-europski komunizam nije polučio željene posljedice, već je samo učvrstio i utvrdio katoličanstvo i pravoslavlje tih naroda. I Europi također predstoji „Tridesetogodišnji rat“.

Uza sve to, neoosmanizam se budi u Turskoj, radikalni islamisti napadaju po cijelom svijetu. Amerikanci imaju (spomenutih) unutarnjih problema, Europa se ponovno dijeli na Zapad i Istok, a Rusi se, na čelu s Putinom kolebaju između (pravoslavnog) carizma i (ateističkog) sovjetizma.

U nas se povremeno nešto kaže o „dekristijanizaciji“ Europe. Međutim, potrebno je kazati, koliko god to neugodno zvučalo ekumenističkim ušima, da se događa dekatolicizacija Europe, a jedan vid te i takve dekatolicizacije jest protestantizam, od 15. stoljeća naovamo. Najveća je čovjekova slabost što se nikad ne odriče simbolizma – simbol i srce – u začetku franačka katolička jezgra iz koje je sve poteklo, danas je jezgra truleži, protukatolicizma, slobodarstva; sotonizma.

Želimo li ovu priču „podignuti“ na višu „urotničku“ razinu, mora se spomenuti i „mistična“ dinastija Merovinga, koju je onomad papa izdao i podupro Karolinge. Merovinzi, navodno, vuku porijeklo izravno od Krista (i Marije Magdalene). Njihovi su nasljednici vitezovi templari, koje nakon njihova uništenja „nasljeđuju“ masoni, a masoni su prisutni (u najširem smislu) do današnjih dana. Pod tom pretpostavkom, sve ovo možemo promatrati kao povijest merovinške osvete Crkvi.

Naposljetku, sve jednako može i ne mora imati smisla, što najviše ukazuje na duševni rasap trenutnog čovjeka. S druge strane, da je suvremeni čovjek doveden na rub ponora u intelektualnom, duševnom, duhovnom i svakom drugom smislu, neopovrgljivo je. Je li vrijeme za korak dalje, uskoro ćemo saznati.

 

M. S.