Dvostruko simboličan bio je trenutak u kojem je Tihomir Orešković prije desetak dana preuzeo ključeve Banskih dvora od Zorana Milanovića. U 5 do 12, što predstavlja očitu aluziju na zatečeno stanje državnih financija, ali i općenito u gospodarstvu.

I ne manje važno, 22.siječnja – nadnevak početka Operacije Maslenice, te prijelomne bitke u Domovinskom ratu protiv komunističko-četničkog agresora kojom su Dalmacija i hrvatski prostori u Hercegovini i Srednjoj Bosni cestovno povezani s ostatkom Hrvatske. Jer danas su pred Hrvatskom nove bitke, druge vrste. Ili će opstati ili će nestati! Da bi se te bitke dobile nužno je opet sjediniti domovinsku i iseljenu Hrvatsku nasuprot ideolozima razvaline koji prema pobjednicima u Maslenici i Oluji imaju isti odnos, čak i rabe istovjetnu retoriku kao tadašnji agresor. A i sustav vrijednosti i ideološka potka im se u bitnome ne razlikuju.

Da, vrijedilo je biti strpljiv i otrpjeti onu tiradu infantilnih militanata u Saboru, još uvijek nepomirenih s povratkom "u šumu", koja je, srećom, na vrijeme završila da simbolika bude ispunjena. Istodobno, pred Saborom je uz sekundiranje medijskih zvečki zasjedu pripremio vučji čopor pomoćnih postrojbi (martologa), braće im po praznini u glavama i prsima ali i po gorljivoj žeđi za proračunskim kunama koju ne može sputati čak ni nesumnjivo "fašistička" prošlost ove vižljaste zvjerčice. Kako čoporu vukova instinkt nalaže, izoliran je, a potom i izgreben i izujedan pojedinac koji je ocijenjen najslabijim (ili možda najopasnijim) - novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Baš kao ni Hasanbegović, tako ni Tihomir Orešković nema pravo na 100 dana mira. Još manje ima pravo prvu godinu vladanja provesti u lagodnom iščekivanju "Clean Starta" poput njegovog prethodnika. Treba se odmah baciti na glavu kao Ivica i Janica u najboljim danima. Jer reforme za koje se druga strana u Vladi zalaže ne će biti dovoljne. Naime, preraspodjela postojećeg (koja se nerijetko svodi na nimalo jeftino prelijevanje iz šupljeg u prazno) u najboljem slučaju može rezultirati uštedama reda veličine par stotina milijuna kuna. To Hrvatsku ne će spasiti od propasti. Hrvatsku može spasiti samo stvaranje nove vrijednosti i to mjerene u milijardama kuna. No, kako to postići?

Prije svega Hrvatska treba promijeniti geopolitički kontekst, sportskim rječnikom rečeno ligu u kojoj igra. Oronula, pogrbljena bolesnica prignuta ka Zapadnom Balkanu može se čudesno prometnuti u zamamnu krasoticu podigne li glavu prema uspravnici "Baltik – Jadran". Jer dugoročna stabilnost, te prirodno energetsko, prometno i telekomunikacijsko i kulturno-civilizacijsko okruženje predstavljaju nužan preduvjet za stvaranje nove vrijednosti. Hrvatska ne treba to učiniti samo poradi ekonomskih probitaka, već i kako bi se mogla zaštititi od političkih i sigurnosnih prijetnji, dolazile one od tradicionalnih neprijatelja ili prijatelja. Istočni "komšiluk" joj u afirmativnom smislu može poslužiti samo kao prirodni deponij za zbrinjavanje raznih nevladinih, književnih, dramskih, estradnih i kakvih sve ne otpadaka od naroda kojima je dijagnosticiran teži oblik "antifašizma". Teži, jer mu se u sadržaju i metodama djelovanja negdje zagubio prefiks. Uostalom, nije li njegovim protagonistima srce mentalnog zavičaja tamo daleko, daleeeko od mora? U Hrvatskoj i tako samo služe kao lisice na njenim rukama i kugle na nogama koje su je fizički svinule u znak upitnika, dovevši pod isti znak čak i njezino postojanje. Ostaje tek nada da će hrvatski pregovarači biti dovoljno umješni i sa predstavnicima susjedne države dogovoriti besplatnu ležarinu za te "tegove" koji vuku prema dolje kao svojevrstan vid odštete za pretrpljena ratna razaranja.

Na prethodnu temu prirodno se nadovezuje druga bolna hrvatska rana - kriza elita i s njom usko povezana kriza upravljanja, nastala dobrim dijelom kao posljedica neprovođenja lustracije na vrijeme. I zato danas nije dovoljno lustrirati samo pripadnike komunističkog represivnog aparata, već treba rasvijetliti i pogubna nedjela njihovih prirodnih nasljednika počinjena u neovisnoj Hrvatskoj. Radi se o onim mentalnim baštinicima komunističkog totalitarizma i promicateljima jugosentimenta koji su stasali, a neki čak i rođeni, poslije formalnog silaska eseferjota i komunizma s povijesne pozornice. Zato je prijeko potrebno uvesti ozbiljnu sigurnosnu provjeru u državne službe i provesti reviziju zaposlenika kako takvi ne bi našli mjesta ni na operativnim, a kamoli upravljačkim pozicijama u sustavu. Jednostavno, nisu kompatibilni s vanjskopolitičkim repozicioniranjem Hrvatske a predstavljaju i realnu ugrozu za domovinsku sigurnost.

Kriza elita može se zorno ilustrirati primjerima iz akademskog svijeta. Zaštićeni aureolom "znanstvenosti" bavili se znanstvenim radom ili ne, sveučilišni su profesori u pravilu dobrodošli u djelatnostima izvan sveučilišta, posebno u politici. Čak i nakon što im nesposobnost i neznanje jasno izađu na vidjelo. Tako se bivši dekan Grčić lako pogubi u elementarnom računu usko vezanom uz posao kojim se u Vladi navodno bavio. Ex-kolega mu Lovrinović koji je umalo postao ministrom u novoj Vladi iskazao se nerazumijevanjem temeljnih pojmova u vrijeme hajke na banke zbog švicarskog franka. A potom i "svježim" idejama u području monetarne politike očito smatrajući kako je prošlo dovoljno vremena otkad su primijenjene da ih se već zaboravilo.

Naletu "svježih" ideja nije mogao odoljeti ni rektor (ili prikladnije pisano PEKTOP) Boras. Taj bi u 21. stoljeću kao obvezan nauk u osnovne škole uvodio učenje ni manje ni više nego ćirilice. Pismo je to kojeg polako napuštaju i narodi koji imaju povijesni kontinuitet njegovog korištenja: de iure (Crnogorci) i de facto (Srbi, osim kad ga koriste kao sredstvo za destabilizaciju susjeda). Ako takvi njime upravljaju, kakvi li nam tek diplomanti izlaze sa sveučilišta! Sve u svemu, možda je za Hrvatsku ipak najbolje da ti "znanstveni giganti" sjede u Saboru. Tako društvu čine znatno manje štete nego da prenose "znanje" na buduća pokoljenja i oblikuju im životne stavove. Konačno, ako je takvo stanje na "autonomnom" sveučilištu, kakvo li je tek u gospodarstvu i pravosuđu, a medije, to dno dna piramide strave, da i ne spominjemo!

Sljedeće vitalno područje u kojem je Hrvatska pred kolapsom je demografija. Demografija u velikoj mjeri određuje ekonomiju ali postoji ovisnost i u suprotnom smjeru tj. snaga ekonomije utječe na demografiju. Prethodna Vlada suviše zaokupljena silnim brigama oko ljudskih prava nije pokazivala interes za ovo područje. Iz hinjenog nehaja je čak uspjela srušiti negativni rekord u godišnjem broju rođene djece postignut još za Račanove petokrake družine, a istodobno se u broju iseljenih približiti udarničkim dostignućima iz doba nedostižnog uzora, komunističkog diktatora Tita.

Neravnoteže dobne strukture hrvatskog stanovništva su tako drastične da nije dovoljno samo hitno uvesti poticajne mjere s ciljem povećanja nataliteta, već i osigurati preduvjete za krpanje demografske rupe useljavanjem 100 000 ljudi u vitalnoj životnoj dobi (20-40 godina) u sljedećih 5 do 7 godina. Odakle? Hrvatima iz dijaspore i njihovim prijateljima bez obzira na etničko porijeklo. Zapravo svima onima koji imaju pozitivan odnos prema Hrvatima i znaju raditi ono što Hrvati ne znaju ili žele raditi ono što Hrvati ne žele. A bilo bi mudro poticati i povratak naših ljudi u poznoj životnoj dobi u Hrvatsku koji su spremni ovdje trošiti životnu ušteđevinu stečenu radom u tuđini. Osim toga, oni nisu na teret klimavog hrvatskog mirovinskog sustava.

U zadnjih 16 godina Hrvatska je posebno osramoćena i ponižena u području kulture, u djelatnostima čija važnost višestruko nadilazi relativni iznos sredstava u proračunu koji se za njih izdvaja. Tko ima prevlast u kulturi, utječe na (pre)oblikovanje identiteta i mentaliteta zajednice a ujedno joj i nameće prevladavajuće vrijednosti i aktualne društvene teme. Trenutno je kulturna prevlast čvrsto u uzdama onih koji su u stalnoj oporbi prema hrvatskom identitetu. Neki čak ni ne kriju da mu ne pripadaju i da im se on jednostavno gadi. S druge strane, rado primaju škude svih boja (istih onih k'o u vragova na koje je upozorio Tuđman u znamenitom govoru) kako bi se nametanjem nepostojeće krivnje hrvatskom narodu dodvorili stranim centrima moći. Pritom se ne ustručavaju bez trunke srama služiti ni najmonstruoznijim lažima iz opskurnih leksikona YU-mitologije. A kad im ni to nije dosta, onda je krimen Hrvata u tome što su takvi kakvi jesu, nedovoljno savitljivi da ih se može modelirati poput plastelina. Ironično, oni koji slave najveće hrvatske tragedije kao pobjede i u isto vrijeme omalovažavaju i izruguju se najslavnijim djelima hrvatskih sinova i kćeri, nastanili su se na proračunu hrvatske države poput lepre na tijelu gubavca. Pa i nije čudo da ih jako svrbi što ministarstvo kulture preuzima povjesničar koji će omogućiti uvid u istinu, jer mu je dobro poznato na čemu počiva paučina laži koju su izgradili. Otud to bjesomučno režanje na Zlatka Hasanbegovića.

Jedini koji uz predsjednicu Republike zasad jasno pokazuje svijest o važnosti rješavanja navedenih pitanja za opstanak hrvatske države prvi je potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko i na njemu je odgovornost da izgradi okvir u kojem će Tihomir Orešković moći usporedno rješavati područja u kojima je stručnjak svjetskog glasa – gospodarstvo i financije. U protivnom, čak i bude li nekim čudom ostvario ambiciozne ciljeve predstavljene u prezentaciji saborskim zastupnicima, mandat nove Vlade ne će biti uspješan. Jer, doći će nova(stara) krava, ritnuti se i proliti sve prikupljeno mlijeko.

Karamarko je već naznačio kako će se kao prvi potpredsjednik Vlade baviti svime, i vanjskom i unutarnjom politikom, te domovinskom sigurnošću, a jednom je spomenuo i da će ideološka pitanja rješavati "lijevom rukom". Nadajmo se kako to ne znači da će ih provoditi onako ofrlje, već u tišini i učinkovito. Od iznimne je važnosti da će se vodeći dvojac u radu moći osloniti na aktivnu podršku, katkad i vodstvo te inicijativu predsjednice Republike. Očekuje ih puno teškog posla i (ne)očekivanih prepreka, no nije li Tuđmanu u tandemu sa Šuškom u neusporedivo težim okolnostima uspjelo napraviti više? Dovoljno je samo prisjetiti se s kim je sve bio okružen u samim početcima kad je bilo najteže, što i koga je naslijedio, te s kakvim se geopolitičkim silnicama morao suočiti.

A njih je danas ipak troje – dva asa i jedna dama! Nakon niza "cibica" (u Dalmaciji bi rekli "lišina") u prethodnim miješanjima čini se da hrvatski narod konačno ima prave karte u rukama. Hoće li to biti dovoljno da konačno dobije Partiju, ovisit će i o ostalim kartama. Naime, poznato je da je sveobuhvatna neokomunistička restauracija provedena unazad 16 godina mnoge ljude od knjige marginalizirala i obeshrabrila u javnom djelovanju zarazivši ih već prokušanim sindromom hrvatske šutnje. E, pa došlo je vrijeme za buđenje iz hibernacije, jer prevelik je ulog u igri da bi se samo "kibiciralo". S druge strane, oni čija je duša najviše ranjena sustavnim zlostavljanjem i perfidnim lažima novovjekih komesara moraju obuzdati osvetnički poriv i kloniti se naglog i nepromišljenog djelovanja. U postojećim okolnostima utakmica se ne dobiva samo srcem, još manje jednim efektnim potezom koji ako je preuranjen obično nema učinka i daje protivniku priliku za kontru. Ona se dobiva postupno, dobro tempiranim i stalno rastućim pritiskom, jer demokracija je procedura čija pravila nalažu da se stvari rješavaju korak po korak. Pritom nema spavanja ali ni brzanja. Smjer je već zadan i samo još treba uhvatiti pravi ritam, a njega će znati diktirati njih troje.

 

Grgur S.