Riječ reforme u posljednje je vrijeme jedna od najspominjanijih riječi u hrvatskoj javnosti. Spomenuti se izraz u javnom prostoru posljednjih mjeseci koristi za sve i svašta. Rijetki, međutim, ističu da su reforme na polju znanosti i obrazovanja, dugoročno gledano, ključne reforme koje bi trebale pokrenuti sve ostale segmente života.

Prosuđujući izjave političkih čelnika stječe se dojam kako stavljanje znanosti i obrazovanje u funkciju gospodarskog razvoja doista postaje jedna od ključnih aktivnosti buduće vlade, odnosno resornog ministarstva. Dvojbeno je, međutim, kako izbjeći vrtnju u davno postavljenom krugu i napraviti iskorak iz njega.

Ključnu ulogu na visokoškolskim ustanovama imaju naime zatvoreni kružoci sveučilišnih profesora, koji su promjenu države, kao i društvenog uređenja, shvatili samo nominalno, mimikrično, te nastavili po starome, tvrdoglavo čuvajući vlastite sinekure i odbijajući napraviti iskorak prema suvremenom demokratskom poretku i tržišnom gospodarstvu.

Jedan od ključnih problema u hrvatskom obrazovnom sustavu i znanosti svakako je postojanje “think-tank” skupina stasalih u vrijeme komunizma koje jednostavno, iz straha od promjena ne mogu, niti pokušavaju napraviti bilo kakav ozbiljniji iskorak. Hrvatskom akademskom zajednicom desetljećima upravljaju humanisti, doktori marksizma, sociolozi ili različite vrste eksperata za određene egzotične kulture. Uz časnu iznimku kojeg "prirodnjaka".

Takvi “think-tank-ovi” odlučuje o kadroviranju sveučilišnih djelatnika i novačenju znanstvenih novaka na području cijele Hrvatske, a ima i golem utjecaj na financiranje znanstvenih časopisa, projekata i znanstvenih skupova, a možda je najvažnija njihova uloga što imaju ogroman utjecaj na donošenje, tumačenje i provođenje kriterija vezanih uz znanstveno napredovanje.

Hrvatsko visoko školstvo je, osim bolonjskog načina studiranja, koje je uveo Primorac, ostalo manje više jednako i nepromijenjeno u odnosu na ono kakvo smo imali u vrijeme Jugoslavije, dakle samoupravljačko. Svaki pokušaj iskoraka ka osuvremenjavanju i prilagodbi s provjerenim europskim vrijednostima, kao i s aktualnim zapadnim tijekovima, nije urodio ozbiljnijim plodom, ili je pak, što je još gore, iskorak formalno prihvaćen, ali je u praksi otvoreno opstruiran.

Naime, prioritetni cilj i svrha rukovodećih sveučilišnih kadrova, od osamostaljenja na ovamo, je održati samoupravljački “status quo”, odnosno zadržati položaj moći i arbitriranja koji je naslijeđen iz komunističkog režima. S ciljem zaštite vlastitih sinekura, nepotizam je postao jedan od ubojitijih alata, a ukoliko nema rođaka i članova obitelji podobnih za popunjavanje određenog mjesta, odabiru se svjetonazorski podobni i poslušnici svih vrsta i profila. Stoga smo tu gdje jesmo!

Tu također spada i “zadržavanje” profesorskih kadrova, odnosno produljivanje radnog odnosa “zaslužnicima” svakakvog znanstvenog napredovanja, a ono se uglavnom preklapalo s linijom partijskog napredovanja nastalog u vrijeme bivše države. Tako razni “mladići” i “djevojke” preko 65, pa i 70 godina i dalje predaju na fakultetima te svojim samoupravljačkim silom (jer im je to dopušteno) oblikuju nove naraštaje. Usput budi rečeno, na pravnim fakultetima se i dalje predaje politička ekonomija provjerenih marksističkih autora - umjesto tržišne ekonomije - bez obzira što smo dogovornoj ekonomiji rekli zbogom prije četvrt stoljeća.

Treba posebno naglasiti da otpor prema osuvremenjavanju hrvatskog znanstvenog sustava provode t. zv. humanistički znanstvenici, odnosno razni marksisti, na brzinu preimenovani u filozofe, sociologe, kulturologe i politologe, koji nemaju dodirnih točaka s pozitivnom znanošću.

Većina ovog profesorskog kadra čitav je svoj radni vijek provela u javnom sektoru, dakle na vrlo sigurnom i dobro plaćenom poslu te nikada nije upoznala ozračje pozitivne nesigurnosti i rivaliteta, odnosno kompetitivnosti i odvagivanja učinaka zdravog tržišnog i inog natjecanja. Dvojbeno je kako u takvim uvjetima pronaći osobe koje će provoditi izradu programa povezivanja znanosti i obrazovanja i učinke tog povezivanja staviti u funkciju gospodarstva, koje također u potpunosti treba transformirati u tržišno.

Takav način razmišljanja apsolutno nije u duhu naših sveučilišnih (humanističkih) samoupravljača i nejasno je kako uopće izaći iz ovog začaranog kruga. Koliko god bilo važno opće znanje, napose ono “nepraktično” znanje filozofije, lingvistike, sociologije i t.d., Hrvatskoj trenutno trebaju stručnjaci na području menadžmenta, informatike i prirodnih znanosti.

Dakle, Hrvatska iz današnje situacije ne može izaći mudrovanjem ili ekspertizama o kulturološkim posebnostima neke egzotične države, nego poglavito stvaranjem kadrova za potrebe pokretanja gospodarskog a time i životnog zamajca. Hrvatskoj treba sposobnost, znanje i učinkovitost – sad i ovdje – I ljudi koji to mogu provesti!

Na političkim je čelnicima da o ovome, i te kako, povedu računa u pregovorima koji su upravo u tijeku ili ćemo se i dalje nastaviti vrtiti u "začaranom" krugu.

 

Josip Gajski