Nadam se da je iz incidenta s Tomislavom Nikolićem, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izvukla poučak i naučila lekciju da se na svaki način mora kloniti blizine balkanskih primitivaca prerušenih u državnike, pogotovo četničkih vojvoda, makar i ne nosili bradu i kokardu.

Međutim i u domaćem političkom dvorištu ne nedostaje takvih ili još gorih primitivaca; naime kako Predsjednicu poštedjeti neurotičnih ispada klauna Zorana Milanovića i sve nas poštedjeti manirima njegova kućnog odgoja? Dolazeći na konzultacije kod Predsjednice, Zoran Milanović jedva se rukovao s njom; sav nervozan uletio je u Presjedničke dvore kao sanitarni inspektor u javni zahod i niti ju ne pogledavši njena ispružena ruka naletjela je na njegovu. „U prolazu“, kako bi to odpjevala Meri Cetinić. Ni dobar dan, ništa! Možda se plaši da ga Predsjednica usput upita po čijem je nalogu ministar obrane Ante Kotromanović odveden zrakoplovom na Mali Lošinj i s kime se točno sastao?

Stid ga je da mora na noge pred Predsjednicu, jer je ona važna i bez nje se više ništa ne može učiniti. Zapravo dobro je Predsjednica prošla, mogla je onako usput fasovati i šamar ili povlačenje za nos, tek toliko pučanstvu na znanje da Hrvatska nema ni predsjednički ni polupredsjednički politički sustav, nego je on, Zoran Milanović baja! Zoran Milanović je dijagnoza, lik iz još nenapisane hrvatske tragedije i pomahnitali politički nasilnik. To je Predsjednici i njenom osiguranju dobra preporuka da mu se uopće ne približava. Ili isti postupak kao i s Tomislavom Nikolićem, dva koraka unatrag, a desna ruka k sebi uz tijelo, i neka predsjedničino osiguranje zaradi svoju plaću.

Odlazeći Milanović je silno nervozan, vrijeme curi a na djelu je „last minute“ pljačka. Mora dobiti mandat, jer u suprotnom čeka ga dugogodišnji sobičak u Remetincu u aranžmanu SDPartijskih osvetnika, tzv. stare crvene garde. A tu je i NATO koji za sada šuti i čeka. Mora Milanović, i zato još više gubi živce, zato je neuspješan i predmetom rugla veleposlanstava s adresama u Zagrebu. Milanović je kao Tito (na Neretvi) srušio most, ali mu s pontonom ništa ne polazi od ruke. Prgomet je slab nosač u ozbiljnoj političkoj bujici. A bujica je krenula od izvješća Državne revizije o radu DUUDI-a i nemoguće je pomesti sve tragove i zamračiti 16 milijardi smanjene vrijednosti državne imovine. Čak ni provjereni kadar poput unuka NOB-ove „heroine“ Kate Pejnović, inače negdanji predstojnik kabineta Mike Špiljaka, ne može sakriti selektivno pogodovanje i činjenicu da je DUUDI ovoj odlazećoj vladi služio kao Alibabina pećina. Šifra kojom se otvaraju tajna vrata DUUDI-a je: „Zorane veličanstveni, udjeli nam“!

A tu je i nespretan i kompromitirajući Kotromanićev izlet u Mali Lošinj. Zna li NATO da se Rusima na Lošinju prodaju vojni objekti, je li obavještena Predsjednica? U tim objektima još postoje zanimljive strateške instalacije, a Rusija je pod embargom. Hrvatska je članica NATO-a, Milanović i Kotromanović ponašaju se kao da je Hrvatska članica Pokreta nesvrstanih?! S kim se to Kotromanović točno sastao kad je kao eskort dama zrakoplovom prebačen u Mali Lošinj i vraćen u Zagreb: s Mihajlom Perenčevićem, predstavnikom ruskog kapitala u „Jadranka hotelima“ ili s nekim od neimenovanih Rusa. Jedan ministar zemlje članice NATO-a koji s drugim ministrima obrane sudjeluje u stvaranju NATO-ve strategije, taktike i nositelj je povjerljivih obavještajnih podataka! I samo tako: Rusi pošalju zrakoplov kao da je riječ o nešto skupljoj prostitutki? Jesu li nakon ovakvog izleta sigurne NATO-vi obavještajni podaci koje bivši milicionar Ante Kotromanović kao ministar obrane posjeduje?

Šutnja DORH-a i USKOK-a dokaz je da su te dvije institucije na kratkoj SDPartijskoj uzici, isto kao i tzv. mediji, kao i svi koji Milanovićevu političku tiraniju održavaju na životu, jer tako održavaju sebe i svoju neprofesionalnost. Takva ovih šutnja institucija može značiti i kalkuliranje: stari premazanci i mlađahni doušnici čekaju rasplet događaja. DORH je oprezniji i pametniji od brzoplete srpske manjine koja davši glas za „levicu“ svim silama želi okončati politički rasplet izbora i na taj način dokazati koliko su nezaobilazni, zapravo „konstituitivni narod“ u „Zapadnim srpskim zemljama, tzv. Hrvatskoj". I USKOK kalkulira, ali je i dosta zaokupljen neuspjelim optužnicama i uhićenjima, svojim neuspjesima koji govore da je riječ o milicionarsko-udbaškom organu sklonom političkim represalijama posve sličnima iz razdoblja komunističke diktature.

Šutnja NATO-a pak govori o velikom strpljenju i zatišju pred oluju što je uskoro možemo očekivati.

Svi Milanovićevi posilni dosta kalkuliraju s njegovim padom, a oči su uprte u Predsjednicu koju četnici silom žele ljubiti, drugi nepristojno izbjegavati, pitanje je dana kad će nasilnici pokušati nešto treće. Strpljenja, uskoro kad odlazeći premijer shvati da ne može skupiti 76 (provjerljivih) potpisa, da je ponton odnijela bujica, a kako vrijeme odmiče i onim najvjernijim unutar SDPartije postaje jasno koliko im je vođa incidentan i trajno nesposoban za bilo što osim javnog incidenta.

Već za sljedeći tjedan sazvan je Sabor i za Zorana Milanovića diže se zastor i predstava počinje. Važno je da se Predsjednica pojavi s osobnim osiguranjem. Milanovića je poduprla srpska nacionalna manjina dobro umrežena s podupirateljima Gavrila Principa i Puniše Račića pa je oprez nužan. Sastanak Kotromanovića s nepoznatim osobama iz ruskog obavještajnog miljea može značiti da je u ovoj migrantskoj krizi moguć državni udar u Hrvatskoj.

 

Mila Marušić