Ovo su zahtjevne teme koje traže više od dara pisanja. Sigurno se ne bih mogla njima baviti da i sama nisam prošla kroz život neka od sličnih iskustava. Sjećam se pitanja na koja ja nisam mogla pronaći odgovore i taj me trag vodio dalje, iz tog propitivanja i istraživanja su i nastala ova djela, ističe književnica Anita Martinac u razgovoru koji donosi portal kerigma-pia.hr.

Nakon uspješnih romana Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje mostarska književnica Anita Martinac objavila je novi roman simboličnog naziva Grad bez ptica. Ovaj roman ponovo je iznenadio čitatelje odabranom temom a i samom formom. Iako ratne tematike bliske nam povijesti, roman obiluje psihološkom karakterizacijom likova i pregrštima zadivljujućih opisa. Kako je i sama sudionica rata, Anita Martinac u proznom dijelu minucioznim detaljima ukazuje na  pogreške kadroviranja kako u vojsci tako i u politici, toliko učestale i pogubne za hrvatsku povijest. Sa sigurnošću možemo reći da njena djela nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. 

Anita, s romanom Grad bez ptica nastavljate s navikom pisanja povijesnih tema. Je li tema prošloga rata koja se oslanja do današnjeg dana na pitanje opstanka hrvatskog naroda u BiH vrijedno štivo za sljedeće generacije i je li ratna proza ima svoje čitateljstvo i poklonike danas?

-Smatram da je obrađena tema neophodna za razumjevanje nedavne pršlosti ali i za općenito o pojmu rata, kako uzroka tako i posljedica. Ne bih se složila da pišem o ratnim temama, jer poruke koje ostavljam svojim djelima su antiratne, sa željom da se takve pojave više ne dogode, te da čitatelj shvati određene zablude i nametnute stereotipe o tom vremenu s jasnim pogledom na događaje otkrivajući ključeve u romanu.  Dok su svježe i otvorene rane prošloga rata, a kojima se i danas zbog određenih interesa manipulira, jer su slike stvarnih događanja izvitoperene, pomućene a najčešće i potpuno izokrenute, kao i posljedice istih. U stvaranju takve slike sudjeluju i mediji, stvarajući potpuno krivu poruku i krivu sliku prošlosti, ostavljaju nejasne i izvitoperene slike u naslijeđe novim generacijama koje moraju biti zbunjene u tom moru neistina.Neupućenost, podložnost manipulacijama i ogromna količina neznanja pravi barijere, a uočavam, isto tako, kako mnogi ciljano podižu barijere pokazujući potpuni nezinteresiranost prema društvenim temama. Obzirom da živimo u nesavršenom društvu i okružju krcatom problemima, neznanje i nebriga nas ne amnestiraju od suodgovornosti za budućnosti. Jednostavno, nemamo pravo reći, neću ići na izbore jer me politika ne zanima. Svaki čovjek mora u sebi imati osjećaj vrijednosti kao pojedinac, mora savjesno realizirati svoje društvene obveze, biti koristan kako sebi – tako i široj zajednici, jednostavno moramo se učiti demokraciji i svemu što ona propisuje i nudi. To se može odnositi i na pitanje opstanka hrvatskog naroda, ali ne samo hrvatskog nego svakog naroda. Razumijem mlade ljude iseljavaju i koji teže za boljim, koji se osjećaju besperspektivno i zarobljeno,ali moram potaknuti sve nasna osobno propitivanje, što ja činim da se bilo što pokrene na bolje. Evo, možda je to odgovor ovog romana. Odabranom temom želim probuditi spavače, naglasiti da se istina ne može zanijekati niti duh zarobiti. Ovo je antiratna knjiga o slobodi, samoinicijativi čovjeka. Pokazuje jasne primjere što su u teškim situacijama činili pojedinci i kakav je značaj imala njihova uloga u tom vremenu.

Mišljenja sam da roman izravno ukazuje na pogreške ratnog kadroviranja? Je li se ista povijest  dandanas ponavlja samo u drugom smislu?

-Ne bih to tako gledala. Ovo je u prvom redu roman koji je nastao spojem određenih činjenica i umjetničkih ukrasa. Izvlačeći takve ocjene o današnjici na temelju radnje romana od prije trideset godina, ulazimo u zamku krivih ocjena. Moramo biti svjesni da rat nismo planirali, niti se za njega spremali. Nismo imali vojne škole, niti časnički kadar. Od početka demokratskih promjena do izbijanja rata proteklo je manje od dvije godine. U tom razdoblju sve se izmjenilo. Ono staro se urušilo, dolazilo je nešto novo. Prve ratne godine iznijeli su dragovoljci, odnosno skupine ljudi koje su među sobom same stvorile autoritete, kasnije zapovjednike. U takvim okolnostima teško je govoriti o kategorijama na kakve smo navikli u mirnodopskim uvjetima. Danas su uočavaju drugi problemi i budi se izazov za nove nositelje smjelosti i odvažnosti. 

Kakvo mišljenje stvarni likovi iz tvog romana imaju na samu knjigu? Ima li više pozitivnih ili negativnih dojmova?

-Odabir različitih profila likova nije slučajan. Ciljano sam željela prikazati i vojnika i zapovjednika, ali i nekog tko se u vrijeme demokratskih promjena drznuo ući u politiku, jer samo tako se može dobiti cjelokupna slika. Prepoznatljivi su, netko imenom i prezimenom, netko nadimkom, a mnogi bezimeni kroz koje sam progovorila o iskustvima, posljedicama rata i događajima također nisu bez razloga odabrani i međusobno su prepoznatljivi. Progovorila sam kroz brojene likove u prvom licu što ovom djelu, po mišljenju mnogih, daje posebnu draž i neobičnost. Uvlačim čitatelja izravno u priču i vodim ga kroz događaje tako da ih što potpunije vidi i osjeti. Pokušavam razbijati iluziju o ratnih herojima i dragovoljnom davanju života za svetu stvar. Nitko od njih nije želio poginuti. Mnogi nisu bili ni svjesni situacije u kojoj su se ne svojom voljom našli. Ali pokušavam pokazati  smjelost i odlučnost onih koji u tim trenucima nisu bili svjesni svoje uloge, osobnog čina hrabrost, a najčešće niti utjecaja kojeg su kao pojedinci imali. To želim od čovjeka, želim da čitatelj shvati što znači jedna čovjek i što može ako hoće. Možda želim isprovocirati čitatelja da se upita što bi on učinio u takvim okolnostima. 

Naziv  romana Grad bez ptica mi je previše slikovit i potresan. Kako je došlo do toga da ovo prozno djelo nazovete tim imenom i zašto?

-Naziv je jednostavno nametnut čestim trenucima za vrijeme izravne opasnosti koja se opisuje u romanu. Onaj trenutak pred sami napad, pred početak operacije, pred granatiranje i slično, sve bi utihno, zanijemilo bi, čak i ptice. Njih nije bilo u gradu. Otud naziv romana grad bez ptica. Moju misao slikovito je izrazio mladi umjetnik poznat u Njemačkoj, Danijel Brekalo Gigo. On je autor ilustracije na naslovnici koja doslovce prenosi impresiju radnje romana. Most u nepravilnoj formi, krvave zapise Neretve, vojsku, grad, predgrađe i sjene. Zadovoljna sam rješenjem koji sam pomno birala. 

Bojite li se reakcija na Vašu knjigu s obzirom na prozivate stvarne ličnosti i događaje iz rata?

-Ne bojim se. Da postoji strah ne bi se niti osmjelila pisati o istom. Pišem prema instinktu što osjetim da je potrebno i važno zabilježiti, mislim da je to i glavni razlog zašto susva dosadašnja izdanja rasprodata. Knjige ožive nakon objave i najbolja reklama su mi čitatelji koji jedni drugima preporuče knjigu. Važna mi je povratna informacija kako su je doživjeli i što su od poruka iz knjige razumjeli. A vjerujete u ovoj knjizi imam mnogo poruka jer je slojevita. Prilagodim je različitim profilima čitatelja – od najzahtjevnijih, do onih koji mi priznaju da rijetko čitaju ali moj roman pročitaju u komadu. Želim da čitatelj uživa u dinamici, da ga nosi radnja, ali pokušavam ne zapostaviti niti opise, niti druge ukrase, koje jedno djelo čini umjetničkim. Voljela bih isprovocirati druge da učine isto. Tri su desetljeća od demokratkih promjena. Skoro je četvrt stoljeća od okončanja rata. Vrlo bi loše bilo, i potpuno nelogično,da se ova tema počne ozbiljnije istraživati tek za 20-30 godina.

Tihomir Mišić jedan je od likova u knjizi. Njegovo junaštvo i pronicljivost u nezgodnim ratnim vremenima je stavka koja čitatelja obara s nogu doslovno i metaforički. Možete li lik Tihomira Mišića usporediti s ostalim likovima iz prethodnih romana?

-Zahvaljujući svojoj karizmi, Tihomir Mišić odigrao je važnu ulogu u opisanim ključnim trenutcima odbrane grada. Taj značaj se ne može umanjiti ali može zaboraviti. Jedan je od važnijih aktera vremena o kojem pišem i bio je neizostavljiv u ovom djelu. Svi koji su prošli strahote rata znaju da je upravo zahvaljujući takvim ljudima, a ne sustavu, koji mi u početku i nismo imali, učinjeno puno toga. Takve ljude danas susrećemo na ulici, ali ne znamo ništa o njima. Uglavnom žive povučeno, a o svojim djelima rijetko govore. Moram naglasiti da odabrani likovi metaforički u sebi sažimlju i brojne druge znane i neznane koji se kroz njihov lik prepoznaju.

Ni u svojim ranijim romanima od likova nisam stvarala junake, niti legende, pa tako ni sada. Slijedila sam činjenice i pokušala prikazatistvarnu sliku. To je na neki način moja odgovornost prema čitateljima i vremenu. 

Zanima Vas hrvatska povijest i tragedija hrvatskog naroda u BiH i drugdje. U romanu spominjete Ivu Pilara i još neke značajne hrvatske autore. Kako Hercegovina i hercegovačko podneblje prihvaćaju povijest iz vašeg kuta gledanja kroz roman?

-Ovo su zahtjevne teme koje traže više od dara pisanja. Sigurno se ne bih mogla njima baviti da i sama nisam prošla kroz život neka od sličnih iskustava. Sjećam se pitanja na koja ja nisam mogla pronaći odgovore i taj me trag vodio dalje, iz tog propitivanja i istraživanja su i nastala ova djela. Bila sam zatečena brojnih rezultatima istrage pa zato mislim da bi isto bilo zanimljivo i čitateljima. Kroz roman sam pokušala utkati i misli značajnih autora, umetnutim citatima, koji su imali utjecaj na mene i koji su našli poveznicu s određenom radnjom u romanu. Naravno i to ima svoju poruku. Knjige su ustvari mostovi između različitih mjesta radnje i povijesnog vremena. Poruke kroz čovječanstvo se bitno ne mijenjaju, jasna je slika dobra ili zla, a ustvari svi imamo svoj način izričaja. 

Naravno da je veliko opterećenje i odgovornost pisati pod utegom istine jer obično pisac uživa u igri fikcije, ali mislim da se moj trud višestruko ispalio dobivenim rezultatom. To znaju moji čitatelji i hvala im na tome. 

 

Razgovarao: Ivan VRLJIĆ / kerigma-pia.hr