Prikaz knjige: Nevenka Nekić, Omerta - Zakletva šutnje o našim mrtvima, Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Srž novoga romana Nevenke Nekić jest sustret zarobljenoga hrvatskog branitelja Roka na ulazu u vukovarski Velepromet s jednim od europskih promatračom "sladoledara" - Francuzom Marcellom, koji počinje shvaćati što se događa u Vukovaru, nu unatoč tomu, ne može ništa poduzeti kako bi bar djelomično ublažio ili spriječio masovno zlo koje se nadvilo nad hrvatske zarobljenike.

Nekić je razvila priču o uspjelom prijateljstvu portretirajući kroz lik Marcella i europske promaterače, odnosno indiferentnoga Europljanina s kraja 20. stoljeća, nasuprot hrvatskom branitelju Roku, bespomoćnom zarobljeniku, koji u pandžama velikosrpskoga ludila simbolično predstavlja sudbinu hrvatskoga naroda u tom istom razdoblju.

Roko ne će završiti na stratištu, nego u mučilištima srbijanskih logora, a u jednoj od razmjena zarobljenika, umjesto rodbine, dočekat će ga Marcello, koji nasuprot većini svojih europskih vršnjaka ipak ima nekakav osjećaj za pravdu.

Nekić prati paralelno sudbinu dvojice svojih junaka. Dok Roko nakon oporavka još uvijek ratuje, Marcello je u Francuskoj sa svim svojim životnim dvojbama. Uspijeva se dignuti iznad vlastitoga okruženja, napušta indiferntnost i otkriva vjeru.

Nakon hrvatske Oluje i završetka rata Marcello najavljuje posjet Roku u njegov podvelebitski kraj dok se ovaj oporavlja od ratnih i logoraških rana, koje može zaliječiti tek povratak u okrilje svoga Velebita.

Susret s Rokom i hrvatskim ljepotama na velebitskim obrnocima i jadranskoj obali učvrstit će Marcellove osjećaje, a nakon povratka u Francusku, završit će studij i osnovati obitelj.

Na suprotnoj strani, u Hrvatskoj, Roko će također zasnovati svoju obitelj iz koje opet niče novi život. Ponovni susret dvojice prijatelja i put u Vukovar otkriva Marcella kao čovjeka koji traga za istinom u potrazi za masovnim grobnicama, prikrivenih hrvatskih žrtava.

U okviru razvijanja prijateljskoga odnosa auktorica je na stvarnosnoj razini oslikala svu tragediju istočne Hrvatske zajedno s vukovarskim žrtvama, a pojedini epizodni likovi, poput srpskih batinaša ili logorskih istražitelja, ne otkrivaju samo narav srpskih napadača, nego i drugu stranu omerte, iz koje se tijekom 20. stoljeća razvio cijeli sustav prikrivanja brojnih hrvatskih žrtava.

Auktorica je, držeći se načela kako su ljudi dio svoje zemlje i zavičaja, oslikala bajkovite i fantastiče veleibtske i primorske krajolike, udahnuvši u njih dušu starih narodnih predaja. Upravo to njezinoj priči daje dimenziju ambijentalnoga romana.

Priča pak kao i njezin okvir otvaraju bolno i još uvijek neriješeno pitanja hrvatskih žrtava, ne samo onih svježih iz nedavnoga Domovinskog rata, nego i jugokomunističkih žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, ali i hrvatskih žrtava iz karađorđevićevske Jugoslavije.

Može se efektnim u romanu činiti rješenje pitanja odgovornosti za vukovarske žrtve, koje doista i jesu dio ili posljedak politike velikih sila, što su zbog ovih ili onih probitaka stajale na pozicijama očuvanja jedne neprirodne i zločinačke državne tvorevine kao što je bila Jugoslavije. Nu knjiga otvara i pitanje izravnih počinitelja, agresora i zločinaca, a šutnja o žrtvama u sadašnjem radoblju postavlja pitanje i naše vlastite odgovornosti prema žrtvama.

Činjenica je na primejr da se u razdoblju jugokomunističke vlasti, zbog straha, nije smjelo ni spominjati masovne parizanske zločine. Nu još nitko nije pokušao odgovoriti na pitanje: zašto još i danas mnogi ljudi, premda znaju, šute o tim masovnim zločinima?

Naime, taktika Brozova jugokomunističkoga režima, bila je da u masovne zločine što znanjem, a što opet sudjelovanjem u političkim strukturama, kao što su bili t. zv. narodni odbori, uključi što veći broj stanovništva kako bi bili dijelom njegove zločinačke politike.

Oni poradi straha za vlastite živote nisu propitivali opravdanost komunističkih odluka, a još manje se usuđivali usprotiviti takvim odlukama, premda ih kao ljudi ih nisu opravdavali. Zato su i sami unutar svojih savjesti osjećali suodgovornost za počinjena zlodjela.

Danas pak još uvijek nemaju snage za javno prihvaćanje moralne odgovornosti za ono što su komunisti činili, a oni se nisu usudili bar pitati ih za odgovornost.

U potrazi za odgovorom na ta bolna i mučna pitanja hrvaske prošlosti neke bi mogao potaknuti i auktoričin lik Francuza Marcella.

U protivnom mogla bi se nastaviti omerta, samo sad s još krvavijim posljedicama.

 

Mate Kovačević