U posljednje vrijeme moglo se u tisku pročitati nekoliko znakovitih vijesti na temu brisanja križa iz javnosti. Primjerice: ''Lidl je, naime, na pakiranju Eridanovog grčkog jogurta, i još nekoliko proizvoda, stavio sliku crkve Anastasis u Santoriniju u Grčkoj, ali je s vrha kupole uklonjen križ koji se ondje inače nalazi''.

Ili: ''Tako Nestlé ubrzo nakon Lidla uklanja križ s grčkog pakiranja jogurta, bez obzira što je križ bio toliko malen da je bio gotovo jedva vidljiv.'' Ili: ''Francuski vrhovni upravni sud u srijedu je naredio gradu u Bretanji da ukloni križ s 7,5 metara visokog spomenika bivšem papi Ivanu Pavlu II. koji stoji na gradskom trgu.'' Nisu to bile udarne vijesti, ali se iz njih jasno mogao iščitati trend. Zapravo, završna faza jednog trenda.

   Objašnjenje tog brisanja križa uglavnom se svodi na fraze o političkoj korektnosti. Paradigmatsko je u tom smislu obrazloženje Lidla: “Nastojimo izbjeći uporabu vjerskih simbola jer ne želimo isključiti ničija vjerska uvjerenja. Mi smo tvrtka koja poštuje raznolikost i zato su naši proizvodi tako dizajnirani.” Takvo objašnjenje, međutim, vrijeđa zdrav razum. Prvo, ne bi smjela ni jedno vjersko uvjerenje smetati stvarnost kao takva. Ako je na slici neka džamija svaki kršćanin očekuje da je i minaret na njoj, a isto tako svaki musliman zna da je na crkvi križ, i normalni ljudi s tim nemaju problema. Drugo, ako u Lidlu ne žele križeve na svojim proizvodima, nitko im ne smeta uzeti neki drugi prepoznatljiv grčki motiv bez križa. Treće, brišući križeve s crkava oni čine upravo ono što tvrde da žele izbjeći: isključuju nečija vjerska uvjerenja. Kršćanska!

  U svjetlu imigrantske invazije na Europu i islamskog terorizma, mnogi Europljani će pomisliti da je i ovo brisanje križa jedno od onih neshvatljivih i pomalo mazohističkih popuštanje dekadentne Europe potentnom islamu. Međutim, ne mislim da se radi o tomu. Naprotiv, brisanje križa prethodi tim pojavama kao što su imigrantska najezda i islamski radikalizam, to jest brisanje je križa uzrok a ne posljedica. Protukršćanski rat u Europi traje još od početka moderne epohe i Francuske revolucije, aktiviranje islama u tom ratu samo je jedan od aspekata toga rata. Plan je, vjerojatno, da na kraju nestanu i kršćanstvo i islam kao vjera u Boga. Bog je, čini se, onaj protiv kojega se ratuje. Od Nietzscheova pokliča ''Bog je mrtav'' do suvremenog koncepta ''demokratizacije Boga'', to jest ljudskog preuzimanja Božjih prinadležnosti, radi se o istom, pobuni protiv Boga, pa i Naravi ako baš hoćete.

  U Evanđelju po Mateju na farizejsko pitanje koja je najveća zapovijed Božja, Isus odgovara: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'« Upravo po tom dostojanstvu i važnosti kojega daje čovjeku u toj relaciji 'čovjek – Bog' kršćanstvo se izdvaja među velikim monoteističkim religijama, to je ona sastavnica kršćanstva koja je omogućila da se u okrilju kršćanske kulture razvije suvremena demokracija i sveobuhvatan sustav ljudskih prava. Međutim, prevaga druge od gornjih zapovijedi, bojim se, dovela je do kaotičnog i nezdravog stanja u suvremenoj zapadnoj civilizaciji izrasloj na kršćanstvu.

Odbacivanje Boga i divinizacija čovjeka doveli su do pomutnje kakvoj sada svjedočimo. Krajnji rezultat te prevelike ljubavi prema čovjeku vrlo je dvojben. U brzrastućoj šumi novoizmišljenih ljudskih prava sve više stradavaju konkretni ljudi, zgnječeni i neprimijećeni. Nemaju su komu obratiti za pomoć niti se imaju komu moliti. Križ potisnut s naših građevina i trgova, križ protjeran iz javnog života vratio se u čovjeka, u nutrinu. Raspinje čovjeka iznutra, razmiče rebra, širi ruke, pridržava klonulu glavu. Sve više je takvih križeva oko nas, a kad-tad i u nama počne bubriti jedan… Tko zna, možda kršćanske istine ponovo osvijestimo upravo preko tog križa u nama, a ne preko križeva oko nas. Križeva koji sada polako nestaju, a njihovu smo simboliku i prisutnost predugo smatrali samorazumljivom. Međutim, ništa nije samorazumljivo, za sve što nas okružuje netko se morao izboriti.

   Brisanje križeva s poznatih panorama tek prethodi fizičkom skidanju križeva s crkava, a i ono će se, kako stvari sada stoje, jednom dogoditi. Ali varaju se oni koji misle na taj način poraziti križ: u jednoj točki progoni će kršćanstvo početi osnaživati, a ne više slabiti. Kreatori novog svjetskog poretka nalik su suvremenim graditeljima Babilonskog tornja. Kad pomisle da su dohvatili nebo, njihovo će se zdanje raspasti.

Damir Pešorda