Kada se podvuče crta pod prometnu i infrastrukturnu politiku Vlade Zorana Milanovića (2011. – 2015.) i njegova resornog ministra Siniše Hajdaša Dončića, trenutnog predsjednika SDP-a, u očima javnosti ostaje zapamćen uzorak političkog amaterizma: radikalni i podcjenjivački stavovi na početku mandata, grčevito guranje neodrživih ideja te, na koncu, kapitulacija i potpuni strateški zaokreti pod teretom struke, europskih pravila i gnjeva vlastitih građana.

Niti jedan projekt to ne ilustrira bolje od dva ključna infrastrukturna pitanja tog vremena – izgradnje Pelješkog mosta i najavljene monetizacije hrvatskih autocesta.

Pelješki most: Kako je "tobogan" postao spasonosni projekt

Priča o spajanju hrvatskog juga započela je u znaku potpunog podcjenjivanja strategije i geopolitike. Premijer Zoran Milanović projekt Pelješkog mosta javno je i podrugljivo nazivao običnim "toboganom", tvrdoglavo uvjeravajući javnost da za njega nema nikakvih ekonomskih mogućnosti. Njegov ministar pomorstva, prometa i infrastrukture, Siniša Hajdaš Dončić, sekundirao mu je agresivnim zagovaranjem jeftinijeg "zamjenskog rješenja" – izgradnje cestovnog koridora kroz zaleđe Neuma na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Međutim, politička realnost ubrzo ih je udarila po glavi. Cestovni koridor kroz susjednu državu pokazao se kao potpuni promašaj koji nije mogao proći stroge schengenske kriterije Europske unije o eksteritorijalnosti. Da stvar bude poraznija za Vladin dvojac, pred-studija izvodljivosti koju su izradili neovisni francuski konzultanti pokazala je ono što je stručna javnost tvrdila od početka: Pelješki most je najbolje, najisplativije i jedino trajno rješenje za spajanje Hrvatske.

Tada nastupa impresivan festival političke gimnastike. Milanović i Hajdaš Dončić preko noći rade zaokret za 180 stupnjeva. Odjednom, projekt koji je bio "neisplativi tobogan" postaje "ključni europski projekt". Milanović je vlastitu promjenu stava nemušto pravdao tvrdnjom da je ranije bio protiv jer bivša vlast nije osigurala novac, dok se sada otvara EU blagajna, a Hajdaš Dončić postaje "glavni operativac" koji najavljuje da će Bruxelles sufinancirati i do 85 posto projekta.

Zbog tog trogodišnjeg tvrdoglavog lutanja i odbijanja očiglednog, Hrvatska je izgubila dragocjeno vrijeme i godine u spajanju svog teritorija.

Monetizacija autocesta: "Nema alternative" – dok se ne pojave građani

Sličan, ako ne i drastičniji scenarij promatrali smo na primjeru upravljanja državnom imovinom. Suočeni s nagomilanim dugom Hrvatskih autocesta (HAC) i Autoceste Rijeka-Zagreb (ARZ) od preko 4 milijarde eura, Milanović i Hajdaš Dončić umjesto restrukturiranja ponudili su najlakše rješenje: rasprodaju obiteljskog srebra.

Gurnut je agresivan plan davanja hrvatskih autocesta u koncesiju stranim fondovima na 30 do 40 godina, u zamjenu za jednokratnih 2,5 do 3 milijarde eura. Hajdaš Dončić je pritom nastupao s političke pozicije ultimatuma: poručivao je da "koncesija nema alternativu", zloslutno prijetio bankrotom autocesta, smanjenjem mirovina i plaća te u naletu samouvjerenosti čak obećavao vlastitu ostavku ako monetizacija ne prođe. Milanović je taj potez, pak, uvijao u obredu "čiste financijske racionalnosti", tvrdeći da se država razdužuje kako ne bi plaćala kamate bankarima.

Ipak, stvarni odgovor stigao je iz baze. Građanska i sindikalna inicijativa "Ne damo naše autoceste" prikupila je nezapamćenih 530.000 potpisa za raspisivanje referenduma. Bilo je to pola milijuna jasnih poruka građana koji su odbili da se znoj i novac generacija preda u ruke moćnim stranim konzorcijima poput Goldman Sachsa ili Strabaga.

Prisiljeni zidom građanskog bunta i strahom od teškog poraza na nadolazećim parlamentarnim izborima, premijer Milanović u ožujku 2015. podvija rep i objavljuje kapitulaciju – Vlada odustaje od koncesije.

"Model B" kao kozmetičko pranje obraza

No, umjesto preuzimanja odgovornosti za javno izrečena obećanja i najavljivane ostavke, ministar Hajdaš Dončić iz rukava izvlači "Model B" – prodaju 51 posto udjela u tvrtki za održavanje i naplatu cestarina (HAC-ONC) putem inicijalne javne ponude (IPO) mirovinskim fondovima i građanima.

Kada su shvatili da ne mogu imovinu predati strancima, odjednom su se dosjetili "domoljubnog kapitalizma", pravdajući novi model željom da zarada od dionica ostane domaćim mirovinicima i građanima. Sindikati i struka, međutim, u tom su potezu brzo prepoznali tek očajnički i prikriveni pokušaj privatizacije državne imovine na mala vrata kako bi se spasi obraz Vlade koja je prethodno tvrdila da redefiniranje nema alternativu.

Bilanca jedne nerealizirane vizije

Kada se sagleda cjelina, politika Milanovića i Hajdaša Dončića na polju prometne infrastrukture ostaje spomenik političkom lutanju i pomanjkanju vizije.

Priče o Pelješkom mostu i monetizaciji autocesta dokazuju da se ključne državne odluke nisu donosile na temelju dugoročnih strateških procjena, već po sistemu proba i pogrešaka – sve dok pritisak Europske unije ili otpor vlastitog naroda ne bi prisilio Banske dvore na uzmak. Rezultat je bio gubitak dragocjenog vremena, nepotrebno iscrpljivanje društva i stvaranje dojma o Vladi koja je strogost trenirala na vlastitim građanima, da bi se pred prvim ozbiljnim testom demokracije povukla u reteriranje.

 

Piše: Istraživački tim

Share
0