Prvog ovog mjeseca bila je četvrta godišnjica smrti Zvonke Bušića Taika. S njim je umrlo i jedno vrijeme, vrijeme romantičarskog shvaćanja Hrvatske i borbe za njezinu slobodu i neovisnost. Umrlo je, da tako kažem, hrvatsko dvadeseto stoljeće i otpočelo hrvatsko dvadeset prvo stoljeće.

Koje je, ni krivo ni dužno, postalo glavni argument naših naprednjaka za sve i svašta. Umro je, čemu kriti, i dobar dio mene s dvadesetim stoljećem. Danas je  10. rujan, četrdeset prva godišnjica otmice zrakoplova kojom je Zvonko htio skrenuti pozornost svjetske javnosti na hrvatski slučaj. U tomu je uspio, ali je cijena bila visoka, previsoka. U zatvoru je proveo duge trideset dvije godine. Hrvatska u koju se konačno vratio nije bila onakva Hrvatsku kakvu je sanjao.

   I nakon svih tih godina Zvonkin čin sjaji podjednakim sjajem. Čak i ako ga izdvojimo iz konteksta hrvatske borbe za slobodu i neovisnost, taj događaj plijeni pozornost svojom dramatičnošću, maštovitošću, uzbudljivošću. Ali i tragikom. Nesretni slučaj s pogibijom policajca Briana Murraya cijeli događaj čini slojevitijim i dramatičnijim u moralnom smislu. Bušićev podvig u cjelini jedna je snažna ljudska drama, bogatija događajima i uzbuđenjima u kratkom vremenskom odsječku negoli nekoliko prosječnih života. Valjda će jednoga dana i neki hrvatski režiser prepoznati filmski potencijal ove priče, jednom kad filmovi snimani u Hrvatskoj postanu uistinu hrvatski. No, nekako mi se čini da će prije nekom američkom režiseru ova priča zapeti za oko negoli domaćim hribarovcima.

   Ipak, Taika se ne prisjećam zbog njegove uloge u borbi za Hrvatsku niti zbog politike uopće. Ne, prisjećam ga se jednostavno kao čovjeka s kojim sam intenzivno drugovao nekoliko posljednjih godina njegova života, kao prijatelja. Fali mi. Bio je duhom mlađi od svih ljudi s kojima sam se družio, pogotovo od današnjih dvadeset-i-nešto-godišnjaka. Strastveno zainteresiran za svijet oko sebe, politiku, ljude, ideje… ali bezinteresno, neopterećen materijalnim, nekako dječački, mladalački, iskonski. Sjećam se jedne noći 2011., negdje iza ponoći prelazimo preko Trga on, Benjamin Tolić i ja, vodila se neka rasprava o smislu života i smislu borbe za ideale, o nekim apstrakcijama i nekim životnim realijama, prošarana tu i tamo citatima na njemačkom, engleskom ili latinskom… A Zvonko će u jednom trenutku smijući se gotovo dječački veselo: ''Bendžo, gdje ćeš prišnijeg posla od revolucije!'' I obojica se stala smijati tako vedro da sam se ja, iako ponešto mlađi od njih, osjetio starim.

   Međutim, za njega uistinu nije bilo prešnijeg posla. Vjeran ideji koja ga je iz rodne Gorice odvela u svijet od kojeg je barem na trenutak uspio napraviti veliko poprište svoje borbe za Hrvatsku, nošen pustolovnim duhom idealizmom, on je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su veći od života, koji krote njegovu hirovitost i podvrgavaju je svojoj volji. Ali ni život mu nije ostajao dužan, za svaki čin slobodne volje, za svako suprotstavljanje struji života koja nas obične nosi k ušću bez velika otpora, Taik je bio surovo kažnjavan. Ali to ga nije slomilo, učinila jednim od onih koji se prepuštaju matici. To je na neki način posvjedočio i svojim posljednjim činom. Znao mi je pričati kako je u zatvoru eksperimentirao s gladovanjem, nije to bio samo štrajk glađu nego i vježbanje snage volje. Iako je bio strastven pušač, često je prekidao pušiti na određeno vrijeme. Ne stoga što se bojao za svoje zdravlje nego da bi pokazao samome sebi da to može. Čini mi se kao da je ovisnost bilo koje vrste držao ponižavajućom, kao slabost kojoj se slobodan čovjek mora oduprijeti.

Posljednji put sam sa Zvonkom razgovarao one noći kada se ubio. Nikada neću sebi oprostiti što nisam ništa naslutio, prepoznao… Bio je konsterniran onim što je vidio taj dan u Udbini, ali nezadovoljstvo je bilo očito dublje i sezalo je do same srži njegova bića. Vječiti idealist, nepokolebljivi hrvatski revolucionar se umorio. I zaključio da su jedina vrata kroz koja još vrijedi proći i vidjeti što je iza njih – vrata smrti. Tako nekako ja to pokušavam objasniti sebi, a što je uistinu bilo, znaju samo on i Bog. Izvjesno je samo jedno: tek suprotstavljajući se sudbini, čovjek doraste do sudbine. Sudbinu treba zaslužiti!

Danas, četrdeset i jednu godinu nakon slavne akcije Zvonke Bušića, njegove supruge Julie i njihovih suboraca, koju hrvatski domoljubi drže junačkim podvigom za Hrvatsku, a oni Hrvatskoj neskloni terorističkim činom, želio sam se Taika prisjetiti na jedan drugi način, ne kao čovjeka kojega određuje samo taj jedan čin nego i kao blagog, umnog čovjeka, mladalačkog duha unatoč godinama i patnjama kroz koje je prošao. Čovjeka spremnog pomoći, razumjeti, savjetovati. Malo je poznato, naime, da se Zvonko znao uživjeti u probleme ljudi oko sebe, nevezano uz politiku, mnogim ljudima je pomagao na razne načine, mnogima bio prijatelj i potpora. A što se njegove borbe tiče, mislim da je sazrelo vrijeme da u udžbenicima povijesti dobije barem jedan pasus. Hrvatsku, na žalost, u dvadeset prvom stoljeću čekaju neke drukčije borbe, a ja se sve nekako pribojavam: Hoće li biti za te borbe dostojnih sanjara kao što je bio Taik?

 

Damir Pešorda