Dočekasmo konačno i to! Koliko god se jugonacionalisti trsili oko očuvanja jugoslavenskoga nasljeđa, stvari polako idu svojim tokom, to jest k normalnom razdruživanju hrvatskog i srpskog jezika nakon što su se Hrvatska i Srbija razdružile.

Kad je svojedobno Stanko Lasić pisao da u novim okolnostima srpska književnost hrvatskoj kulturi ne bi trebala značiti više nego, recimo, bugarska književnost – dočekan je na nož. Kada je prije dvije godine najavljen hrvatsko – srpski rječnik u izdanju Matice hrvatske, jugonacionalisti su se opet digli na stražnje noge sipajući drvlje i kamenje po toj ideji. Na sreću, ovih dana rječnik izlazi.

Marko Samardžija, autor rječnika i jedan od najvažnijih živućih hrvatskih jezikoslovaca, ovako u predgovoru objašnjava razloge nastanka rječnika: ''"Dvadesetak godina nakon raspada druge zajedničke države, na hrvatskoj su strani odrasli naraštaji s hrvatskim jezičnim osjećajem, drukčije jezično odškolovani, koji u dodiru sa srpskim jezikom (u izravnoj komunikaciji, preko televizije ili tiskovina) zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je velik dio toga leksika razumljiv, dio sličan vlastitomu, ali i jedan dio nepoznat i nerazumljiv, pogotovo kad su posrijedi nazivi i nestandardnojezični leksemi. Upravo zato odlučio sam sastaviti ovaj rječnik po načelima dvojezične leksikografije prvenstveno kao praktično objasnidbeno pomagalo pripadnicama/pripadnicima hr­vatske jezične zajednice za što potpunije, ispravnije i cjelovitije razumijevanje leksika srpskoga jezika." Ovim riječima ne treba komentar, one su jednostavno glazba za normalne hrvatske uši.

Kako je riječ o svojevrsnom pionirskom radu, eventualni nedostatci ovog rječnika ne bi nas trebali previše smetati. Udaren je temelj jednoj praksi, a tko misli da može sastaviti bolji i iscrpniji hrvatsko - srpski rječnik, neka se slobodno dohvati posla. Međutim, nekako predmnijevam da na Samardžijino djelo neće udariti boljim djelom nego zajapurenom kritikom, paskvilama i političkim napadima. Poslije kukavičjeg jajeta u obliku Jozić-Jovanovićeva pravopisa ovaj rječnik najavljuje neka bolja vremena za hrvatsko jezikoslovlje i kulturu općenito. Kažem bolja jer ne može se hrvatska kultura i dalje nastaviti oslanjati na jugoslavenske temelje kao da se posljednjih desetljeća ništa nije dogodilo i kao da Jugoslavija još uvijek postoji. A upravo to je recentni trend u hrvatskoj kulturi kojom drmaju razni frljići, jergovići, mandići, lucići i drugi dežulovići. Stoga, vrijeme nam je da zavirimo malo u bugarsku književnost jer sramota je, kad smo već u Europskoj uniji, da bolje poznajemo srpsku od bugarske književnosti.

Naravno, mnogi će ''pošteni intelektualci'' mandićevskog tipa graknuti da je riječ o srbofobiji u hrvatskoj kulturi, ali na njih se ne treba obazirati. Njima ionako hrvatska kultura postoji samo kao dio jugoslavenske kulture. Riječ je, kao što sam već više puta pisao, o svojevrsnom nametništvu na hrvatskoj kulturi, nametništvu kojega se ona mora riješiti ako misli opstati i razvijati se. Ne radi se tu ni o kakvoj srbofobiji ili jugofobiji nego o racionalnom ponašanju. Nonsens bi bio da Slovaci nastavljaju razvijati nekakvu čehoslovačku kulturu, pa je onda isto tako nonsens da Hrvati ustrajavaju na jugoslavenskoj kulturi. Stoga je i Samardžijin rječnik dobrodošao prilog tom nužnom razgraničavanju. Tamo gdje je kroz turbulentnu povijest dolazilo do ''krivog srastanja'' stvari treba uvažiti onakvima kakve jesu i objektivno opisati, ali budućnost ne bismo trebali trovati starim zabludama.

 

Damir Pešorda

Share
0