U noći s 13. na 14. srpnja napadnuta je redakcija Hrvatskog tjednika. Maskirani i naoružani napadači svladali su grafičkog urednika Antonija Mlikotu, rasturili redakciju tražeći neke dokumente, prijetili, psovali ustašku mater i opljačkali manju količinu novca.

O motivima napada može se samo nagađati, ali nekako predmnijevam da Hrvatsko novinarsko društvo neće skočiti u obranu novinara i slobode izražavanja. Ako i bude priopćenja, bit će nevoljko, kratko i općenito. Po njihovom poimanju svijeta valjda je normalno da je ''protivnike Jugoslavije'' dopušteno, pa čak i poželjno sprječavati na sve načine. Pa i grubom fizičkom silom.

   Međutim, društvo kao zajednica različitih skupina i interesa trebalo bi biti zabrinuto. Neke stvari koje se događaju ne mogu biti slučajne i ne slute na dobro. Nogometna vrsta je pred izbacivanjem iz europskog natjecanja, novinare se na javnoj televiziji šikanira i izbacuje s posla, zaštićene svjedoke nam štiti njemačka policija, poljudskog performera uza sve silne kamere na Poljudu policija ne uspijeva otkriti, mladi hrpimice bježe iz zemlje, pravosudni procesi ponovo podsjećaju na političke procese, neimaština napreduje itd. Sve u svemu, kao da netko želi da se osjećaj straha i tjeskobe uvuče u sve društvene pore. ''Petnaest mračnih godina'', kako ih nazva Mate Kovačević, dosežu vrhunac.

   Hrvatski tjednik posebna je novinska priča. Da se dogodio u nekoj drugoj zemlji ušao bi s vremenom u udžbenike novinarstva. Pokrenuo ga je jedan čovjek, novinar, bez financijske podrške i političkog zaleđa, bez oglašivača, opstajao je i rastao zahvaljujući isključivi vlastitim čitateljima. U međuvremenu propadali su mnogo glamurozniji i ambiciozniji tjednici, kojima nije falilo ni tuzemne ni inozemne financijske i političke podrške. Hrvatski tjednik je rastao, stjecao čitatelje i ugled oslanjajući se na svoje načelo: Veritas vincit! No, to se stanovitim centrima moći očito nije dopadalo. Glavnom uredniku je dvaput auto letio u zrak, Haag ga je osudio na pozamašnu novčanu kaznu zbog pisanja istine, jednom od rijetkih poduzetnika koji se drznuo oglašavati u Hrvatskom tjedniku jedan od visokih povjerenika za BiH priprijetio je da se okane pomaganja ''ustaškom listu''. Nakon ovog najnovijeg slučaja izvjesno je da neki ne prežu ni od fizičkog uklanjanja istine iz hrvatskog medijskog prostora.

   Naravno, prerano je još da se bilo koga optuži za izravnu odgovornost za ovaj gnjusni čin, no jasna politička poruka je poslana. Pred njom ne možemo zatvarati oči. Očigledno je da u hrvatskom društvu postoje skupine koje su svoje interese spremne i silom ostvarivati. Volio bih da policija brzo otkrije počinitelje, ali nekako se pribojavam da to i neće ići tako lako ni brzo. Ovaj napad ima sva obilježja onih kriminalnih djela u Hrvatskoj za koje unaprijed slutimo da nikada neće biti rasvijetljena. I to je ono što plaši i izaziva nelagodu. Volio bih, naravno, da nisam u pravu, ali dosadašnje iskustvo po tom pitanju uopće ne ohrabruje. Živi bili pa vidjeli.

   S obzirom na zaoštrene unutardruštvene odnose predstoji nam turbulentno razdoblje. Sveopći propagandni rat, koji je započeo Milanovićevim pokličem ''Mi ili oni!'', vjerojatno nema nikakve izravne veze s napadom u Zadru, međutim sigurno je doprinio ozračju nesnošljivosti u društvu i tako posredno mogao i inspirirati slične akcije. Dobro bi bilo da se parlamentarni izbori održe što prije, nastavljanje ovog predizbornog mrcvarenja naroda samo pogoršava gospodarsku krizu i produbljuje društveni jaz između različitih skupina u društvu.

 

Damir Pešorda

Share
0