Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva.

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ''nepravednim'' porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ''car Lazar'' i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ''pravedna osveta'' koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ''nepravedni'' poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ''U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)'' Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ''nacionalističkom matricom''.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: '' Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.''Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ''Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.'' Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ''slavnog'' Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ''Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni... U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati 'Johnny, vrati se', nego – napravi svoj Feral«.'' Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, 'Sorosa' će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ''prešućuju'', Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ''kosovskim sindromom''.

 

Damir Pešorda