Prijedlog suca Turudića da se omogući zakonsko sankcioniranje vrijeđanja Domovinskog rata uzburkao je duhove na hrvatskoj političko-medijskoj sceni. Predvidljivo su se na njega obrušili ''ljevičari'', no znakovita je suzdržanost ''desničara''.

Glavni argument kritike Turudićeva prijedloga, dolazila ona s lijeva ili s desna, bila je tvrdnja da bi se tako ponovo uveo 'verbalni delikt' u naše pravosuđe. Ne ulazeći u to je li Turudićev prijedlog dobar ili loš, moram primijetiti da takva kritika logički neodrživa. Naime, verbalni delikt već postoji u našem zakonodavstvu. To je onaj famozni zakon koji predviđa sankcioniranje ''govora mržnje'', dovoljno rastezljiv da se njime obuhvati gotovo svaki vladajućima nepoćudan govor.

Osim toga maštovito hrvatsko pravosuđe ima na raspolaganju i mnoštvo drugih zakona kada se procijeni da nekoga treba osuditi. Tako je, na primjer, DORH odrapio kaznu Josipu Šimuniću od 25.000 kuna po Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima zbog skandiranja 'Za dom'. Po nekim drugim, običnom smrtniku nedokučivim zakonima u ludnicu je strpan Marko Frančišković zbog pisanja na Facebooku, a Ivan Pranklin zbog ''prijetećeg pogleda''. Marko Perković Thompson optužen je čak i za šutnju, što je, mora se priznati, nevjerojatan dijalektički napredak u odnosu na klasični verbalni delikt. Prema tomu, ništa novo u tom smislu u hrvatsko pravosuđe ne bi uvelo usvajanje Turudićeva prijedloga.

Ili ipak bi? Naime, prihvaćanje zakonskog sankcioniranja vrijeđanja Domovinskog rata doduše ne bi predstavljalo uvođenje verbalnog delikta, koji već postoji u hrvatskom zakonodavstvu, ali bi značilo njegovo proširenje na društvenu skupinu koja do sada bila izuzeta od mnogih zakona, to jest tretirana kao bezgrješna. U Hrvatskoj se nekako uobičajilo da se Hrvate može vrijeđati, njihove svetinje omalovažavati, njihove ratnike zatvarati, njihove stranke proglašavati ''zločinačkim organizacijama'', njihovu vjeru ismijavati itd. Pomisao da bi i to moglo pasti pod udar zakona o ''govoru mržnje'' krajnje je mrska i neprihvatljiva onima koji prakticiraju takvo ponašanje. Upravo to je razlog što je Turudićev prijedlog dočekan na nož, a ne zazor od uvođenja verbalnog delikta.

   S druge strane suzdržanost pojedinaca koji su inače osvjedočeni domoljubi izraz je, čini mi se, više uvriježene hrvatske plahosti negoli demokratske zauzetosti. Hrvatski su intelektualci generacijama uvježbavani da samorazumljivim prihvaćaju kako Hrvati ne mogu imati isti stupanj zaštite kao neki drugi. Nisam pravnik i načelno sam skeptičan prema novim zabranama na što god se odnosile, no sudac Turudić pokreće pravo pitanje, pitanje od vitalnog značenja za naše društvo. Ako namjeravamo opstati kao smislena zajednica utemeljena na afektivnom zajedništvu, koje je kao integrativni čimbenik čak i važnije od racionalnih interesa, mi moramo zaštiti Domovinski rat od napada s jasnim političkim protuhrvatskim ciljevima. Zakonski ili nekako drukčije, no ta zaštita mora biti efikasna.

   U protivnom dogodit će se paradoksalna situacija da ćemo biti prvi narod na svijetu kojemu povijest pišu poraženi! Pa ćemo na kraju, unatoč pobjedi u ratu, izgubiti nadzor nad vlastitom budućnošću. A da i svjetski centri moći računaju s takvim razvojem situacije, dokaz je i bezobrazna primjedba njemačkog predsjednika Gaucka kako će Njemačka svojim iskustvom pomoći Hrvatskoj u ''suočavanju s prošlošću''. Svaka čast Nijemcima, ali Domovinski rat nepristojno je dovoditi u kontekst suočavanja Njemačke s nacističkom prošlošću. Kada bi sama Hrvatska imala jasan i nedvosmislen stav o Domovinskom ratu, tada bi svjetski političara opreznije baratali formulacijama kao što je ''suočavanje s prošlošću'' ili ''građanski rat''. No kada imamo premijera koji govori o ''građanskom ratu'', teško je očekivati da tu formulaciju neće prihvatiti i neki inozemni čelnici.     

 

Damir Pešorda

Share
0