Nakon što su Domoljubna koalicija i Most dogovorili suradnju i potpisali sporazum, u režiji medija je počeo lov na potencijalne kandidate za ministre buduće hrvatske Vlade. S kojim ciljem?

Da se pobude apetiti liderstva, da se podigne ljestvica ambicija i očekivanja pojedinaca, da se razbuktaju taštine, usput da se producira čim više nesporazuma i šumova među koalicijskim partnerima kako bi se na kraju proizveo kumulativan učinak prema kojemu bi javnost trebala zaključiti kako od buduće vlasti ne treba očekivati ništa osim jagme za pozicijama.

Primjera potrage za imenima ministara bilo je podosta, bilo ih je približno koliko i medija iz mainstream domene, ali je ilustrativan primjer zastupnice Mosta, Ružice Vukovac u režiji Radmanove kuće. Pet dana do službene objave imena ministara, zbog priloga o lobiranju za ministricu poljoprivrede tv-ekipa je morala potegnuti sve do Velike Kopanice. Tamo se - kako vidjesmo u Dnevniku (18. siječnja), u prilogu nepoznatog novinara - pred zgradom općine okupilo dvadesetak ljudi koji 'žele da se resor poljoprivrede vodi sa sela' i da ga vodi njihova sadašnja načelnica i 'buduća' ministrice Vukovac jer ona zna 'kako se sije, zna kako se gnoji, jer zna sve probleme u stočarstvu'. Iskrena ambicija zastupnice, plemenita želja mještana Kopanice, ali proziran propagandni zavijutak (spin) urednika Dnevnika Stipe Alfiera i Tine Šimurine.

Treba li uz ovaj primjer spominjati brojne 'dočekuše' u Smičiklasovoj ulici ili pred zgradom HDZ-a? No, gledajući konačni skor, urednici informativnog programa HRT-a su se oplijenili samo izjavama Ivana Lovrinovića, Jure Martinovića, Ružice Vukovac, Miodraga Deme, ali ne i Ines Strenja-Linić, Slavena Dobrovića. Nisu se okoristili ni izjavama HDZ-ovih kandidata Mire Kovača, Damira Krstičevića, Ante Ćorušića i Olega Butkovića.

Lov na nezadovoljnike

Dan poslije, nakon što je Sabor potvrdio Vladu mandatara Tima Oreškovića, mediji su pokrenuli sličan lov, ovaj put na nezadovoljnike, neizabrane kandidate. No, nisu se oplijenili ni jednom izjavom iako su svoje nezadovoljstvo neizborom za ministre pokazali samo Ivan Lovrinović i Jure Martinović najavom osnivanja kluba zastupnika.

Međutim, hajka se pokrenula na HDZ-ove kandidate, Tomislava Čuljka, Antu Ćorušića, Damira Krstičevića i Milijana Brkića. Tiskovine su htjele svoje naslovnice okruniti izjavama nezadovoljnika, njihovom gorčinom, ostavkama, raskolništvom - čime sve ne - a neke od nacionalnih televizija bombastičnim izjavama u prvim vijestima. Opet su ostali bez lovine. Doktor Ćorušić je kratkim priopćenjem dao do znanja da 'nije izašao iz stranke', ali da 'ne želi sudjelovati u priči oko sastavljanja Vlade'; general Krstičević je prozreo naum, u kraćoj izjavi je dao do znanja tek toliko da je emocionalan čovjek; Tomislav Čuljak i Milijan Brkić uopće nisu reagirali na medijske špekulacije o tome da su bili kandidati za ministre ili da su nezadovoljni svojim neizborom.

Tko pozna biografije ovih ljudi, a posebno ratni put generala Krstičevića i Milijana Brkića može li išta drugo zaključiti nego da su - objektivno govoreći - imali razloga biti nezadovoljni?

Tko zna išta o životima ratnika, tko zna kako se istinski ratnik dokazuje u slobodi, taj zna da je ratni put Milijana Brkića i Damira Krstičevića vrjedniji od stručnih biografija svih utemeljitelja stranke Most s kojim se pregovaralo o ministarskim pozicijama. Uopće, znaju li oni koji su osporavali (ako jesu) kandidaturu Brkića i Krstičevića išta detaljnije o tim istinskim herojima Domovinskog rata? Jesu li pročitali njihov ratni put? Jesu li ikada probdjeli jednu jedinu noć na bojišnici? Znaju li uopće u kakvim su sve situacijama ti ljudi zapovijedali, kakve su sve odluke morali donositi i s kakvim su se situacijama morali suočavati? Znaju li ljudi koji su dvojili o njihovim kandidaturama za ijednu mrlju u njihovom ratnom putu koji je trajao pet i pol godina, znaju li kakve sposobnosti imaju ti ljudi i kakvo su iskustvo stekli u ratu?

Ti ljudi, Krstičević i Brkić, naprosto ne znaju iznevjeriti. Oni su znanjem i hrabrošću ovjerili povjerenje da budu predvodnici, oni nikada neće pristati na poraz ako je u pitanju nacionalni interes. To su dokazali puno puta, to dokazuju i u ovom delikatnom političkom trenutku kada je trebalo snage i mudrosti pa zatomiti svoje osjećaje. I ovoga su puta dokazali da znaju misliti korak više ispred drugih.

Poseban je slučaj Milijana Brkića. Svih pet HDZ-ovih političkih pobjeda vezano je za njegovo ime. Nije se u Uredu bivšeg predsjednika Josipovića s iznimnim respektom govorilo o Brkićevim organizacijskim sposobnostima znajući da bi ih to moglo koštati izborne pobjede. I bili su u pravu. No, time je malo rečeno o samozatajnom čovjeku, o čovjeku koji ne priznaje izgovore i ne pristaje na loš politički kompromis. On je lojalan stranački čovjek, postojan u svojim uvjerenjima, predan interesima države i stranke u kojoj je tajnik, on nikad ništa nije tražio i ne traži za sebe, ni fotelje ni funkcije, nego upravo suprotno: on daje sve što se od njega traži samo pod uvjetom da se radi o interesu države.

Zbog toga je Brkić u stalnom neprijateljskom medijskom okruženju, i ne samo medijskom, zbog toga je kontinuirano napadan kako bi ga se na kraju izbacilo iz političke igre u kojoj se - kojeg li paradoksa - odlučuje o hrvatskoj budućnosti.

A kakva se to trenutno igra igra?

Domoljubnu koaliciju, točnije HDZ se kroz tri dana vlasti napada zbog najave lustracije, navodnog proustaškog smjera i dr. Hasanbegovića, zbog Crnoje i registra izdajica, zbog reforme kurikuluma, zbog rezova i doline suza kojom siromašni puk mora proći, dok se Most eto bavi navodno pravim problemima: oslobađa naciju tereta prošlosti, mesijanski je izbavlja iz administrativnih okova najavom reformi uprave. U toj igri, Most će nas odvesti u svijetlu budućnost samo ako se HDZ bude prilagodio njihovim kriterijima čestitosti i viziji turističkog raja u dolini Neretve, konkretnije urbanističkom planu Ploča kojem će se najviše radovati investitori u turistički biznis s Mesićevim tajkunima na čelu i njihovi partneri iz "regiona".

Nevažno je u igri to što se javno ne problematizira sadržaj najveće SDP-ove podvale koja se zove reforma kurikuluma, nevažno je što su njezini kritičari u medijskoj blokadi, nevažno je to što se ne radi o registru izdajnika nego o popisu neprijatelja Hrvatske koji su nekoć u odori agresora oružjem žarili i palili a sada se kao obični licemjeri šeću ulicama Vukovara, o popisu koji već postoji, kojeg su radile za taj posao nadležne službe, nevažno je i to da je premijer Orešković u tri intervjua ponovio da rezova plaća neće biti, … itd, itd.

Na kraju, može li se uopće govoriti o tome da je došlo do promjeni vlasti? Papirnata forma je ispunjena, Sabor je potvrdio Vladu, imena ministara su poznata, ali promjena vlasti će biti okončana kada se s Prisavlja deložiraju ljudi koji hrvatsku državu drže u neprijateljskom okruženju od njenog nastanka do danas.

Možda ljudima iz Mosta nije jasno da su dio ove komunikacijske i percepcijske igre sa svim elementima velike informacijske bitke na nevidljivoj bojišnici pa je očito došao trenutak da im netko u lice kaže: Dosta!!!

S druge strane, ako će Domoljubna koalicija na duži rok dopustiti da ona sama i njezini birači i dalje žive u neprijateljskom medijskom okruženju, ili da ne znaju kojom se načelom i taktikom u toj igri dolazi do prednosti, neka već sada budu sigurni da u bližoj budućnosti neće zadobiti njihovu naklonost pa ni sama opstati.

Šansa za bolju hrvatsku budućnost je dobivena – treba je na napokon na radikalan ali istodobno pametan način iskoristiti.

 

Ivan Mihael Ban