Ivo Lovrić: Sukob Plenkovića i Milanovića samo se uvjetno može nazvati osobnim sukobom

Sukob Plenkovića i Milanovića samo se uvjetno može nazvati osobnim sukobom, osobna netrpeljivost ovdje nije presudna, riječ je o grešci u strukturi političkog sustava za koju se moglo predvidjeti da će ju netko prije ili kasnije iskoristiti kako bi destabilizirao državu. Milanović to sada čini, počeo je s time uoči parlamentarnih izbora. Riječ je zapravo o svojevrsnom permanentnom pokušaju državnog udara koji se sastoji u ciljanom sabljenju ustavnog poretka, ignoriranju institucija, manipuliranjem javnošću, izazivanju kaosa i u konačnici preuzimanju vlasti revolucionarnim metodama.

Razlike između predsjedničkog i parlamentarnog sustava

Razlika između predsjedničkog i parlamentarnog sustava u podjeli je moći između zakonodavne i izvršne vlasti. Dok u parlamentarnom sustavu parlament nadzire izvršnu vlast, u predsjedničkom sustavu (koji se ponegdje naziva polupredsjedničkim) zakonodavna i izvršna vlast međusobno dijele ovlasti. Primjeri predsjedničkih sustava su Sjedinjene Države i Francuska. U Europi jedino Francuska ima predsjednički sustav, u svim ostalim demokracijama na snazi je parlamentarni, s time da neke postkomunističke države daju poput Hrvatske određene ovlasti predsjednicima, čime se u pravilu ne potiče reprezentativnost ni učinkovitost, nego se predsjednicima omogućuje da u određenim okolnostima blokiraju izvršnu vlast.

Stvara se dojam da se u tim slučajevima pokušalo prenijeti u zapadnu demokraciju komunistički, revolucionarni model politike koji podrazumijeva pravednog vođu koji je iznad političkog sustava. To ne može biti uspješno, jer zapadna demokracija počiva na načelu parlamentarne procedure i ne predviđa revolucionarne metode, zahvate koji zaobilaze institucionalni sustav.

Hrvatska je u početku imala predsjednički sustav, koji podrazumijeva koncentraciju moći u rukama jedne osobe. U okolnostima stvaranja hrvatske države to je rješenje bilo prikladno, a nakon Tuđmanove smrti i stabiliziranja države, Hrvatska je prešla na parlamentarni sustav. Takav razvoj u duhu je Machiavellijeve teze da je u stabilnoj državi potrebno uključiti što više snaga, dok je u kriznim vremenima "mnogo glava previše".

Činjenica da gotovo sve europske demokracije imaju parlamentarni sustav sugerira da je on učinkovitiji. Nasuprot tome, predsjednički sustav podložniji je unutarnjim potresima, za razliku od parlamentarnog koji potiče stabilnost. Ovu tezu podupire i primjer predsjedničkog sustava u Franuskoj, koji se odlikuje čestim krizama vlade i izljevima građanskog nezadovoljstva.

Politički sustav SAD-a ovdje ne može poslužiti kao primjer (iako se u Hrvatskoj često navode primjeri američkih modela upravljanja) jer počiva na razumijevanju demokracije koje je različito od europske demokratske tradicije, na potpuno različitim odnosima moći unutar društva, kao i na specifičnom institucionalnom sustavu koji je u Europi dijelom nepoznat.

Izravno biranje predsjednika u današnjim okolnostima nema previše smisla

Podjela vlasti u demokratskom sustavu izravno utječe na njezinu učinkovitost. Pojednostavljeno, disperzija moći smanjuje učinkovitost. Uzgred, to se odnosi i na reprezentativnost. Što je reprezentativnost veća, učinkovitost je manja. Stoga su europske demokracije pronašle izborne modele s ravnotežom između reprezentativnosti i učinkovitosti, a model vladavine parlamenta pokazao se kao najprihvatljiviji. 

U tom kontekstu model s izravnim biranjem predsjednika u Hrvatskoj u današnjim okolnostima nema previše smisla. Takav model široke reprezentativnosti ne jamči ni pravednu ni učinkovitu državu. Ako tako izabran predsjednik nema ovlasti, onda reprezentativnost nema nikakva učinka, ako ima ovlasti, građani su izabrali tiranina, ako ima male ovlasti kao u hrvatskom slučaju, onda tako izabrani predsjednik svojim ovlastima može samo nagrizati moć izvršne vlasti, ometati njezine strategije i poticati njezinu jalovost.

Hrvatska ima parlamentarni sustav, ali s tim spornim detaljem koji predsjedniku omogućuje ne da sukreira vanjsku i obrambenu politiku. No on ne može sukreirati, nego ju svojim intervencijama isključivo sabotira.

Predjednik sabotira Vladu

I Milanović je svojedobno, kad je bio na čelu vlade, ispravno naglašavao da su ovlasti predsjednika zanemarive. Međutim, on ih sad koristi da bi sabotirao izvršnu vlast (on nije izvršna vlast niti po ustavu to može biti) i prigrabio utjecaj s vjerojatnom namjerom da osvoji vlast.

Sukob Plenkovića i Milanovića samo se uvjetno može nazvati osobnim sukobom, osobna netrpeljivost ovdje nije presudna, riječ je o grešci u strukturi političkog sustava za koju se moglo predvidjeti da će ju netko prije ili kasnije iskoristiti kako bi destabilizirao državu. Milanović to sada čini, počeo je s time uoči parlamentarnih izbora. Riječ je zapravo o svojevrsnom permanentnom pokušaju državnog udara koji se sastoji u ciljanom sabljenju ustavnog poretka, ignoriranju institucija, manipuliranjem javnošću, izazivanju kaosa i u konačnici preuzimanju vlasti revolucionarnim metodama.

Teško je očekivati da će se ovo stanje riješiti u dogledno vrijeme. Neki sada očekuju rješenje od Plenkovića, no on nije svemoćan, njegova je snaga u stabilnosti institucija, a ne u njihovu mijenjanju, ponajmanje u radikalnim promjenama. Valja također pretpostaviti da nije ni tako neodgovoran poput Milanovića da bi radio radikalne zahvate.

Je li referendum rješenje?

Neki smatraju da bi se problem trebao riješiti referendumom. Ali kako? Referendum općenito može biti koristan, ali samo u rijetkim slučajevima kad je problematika o kojoj se odlučuje potpuno jasna. No što je ovdje jasno, posebice kad bi uglavnom neupućeni građani trebali odlučivati o tako složenim pitanjima? Referendumske odluke ovise o trenutačnom raspoloženju naroda, a zapravo bi bilo potrebno da su birači dobro upućeni u okolnosti i posljedice. Ovdje birači ne samo da nisu upućeni, nego su podložni manipulacijama. Možda Milanović upravo to želi?

Zapravo, jedino rješenje bile ustavne promjene kojima bi parlament predsjedniku oduzeo te nakaradne ovlasti. I usput propisao da se predsjednika ne bira izravno, nego da ga bira parlament. To bi ojačalo izvršnu vlast i omogućilo njezinu bolju učinkovitost.

No teško je očekivati da će se u dogledno vrijeme u Saboru pronaći za to potrebna većina.

Pojedini poznavatelji strukture političkog sustava smatraju da je Hrvatskoj sada potrebna treća republika. No, prema tome treba biti skeptičan. Postojeći model je dobar, jamči stabilnost i učinkovitost izvršne vlasti, uz mogućnost postupne prilagodbe sustava potrebama i okolnostima, samo kad bi se mogla ukloniti ta anomalija s predsjednikom. A za sve eventualne promjene, bilo da o njima odlučuje Sabor ili građani na referendumu, potreban je konsenzus, kojega nema i koji će, s obzirom na rastuću polarizaciju u društvu, biti sve manje moguć.  

Ivo Lovrić