„Zapovijedati ne priliči čovjeku

ako nije bolji od onih kojima zapovijeda.“

Kir

Početi od početka

Jerubaal (onaj koji je srušio žrtvenik boga Baala) ili Gideon, oslobodio je Izraelce od Midjanaca i vladao je četrdeset godina, do svoje smrti. Njegova inoča koja je živjela u Šekemu rodila mu je sina Abimeleka. Poslije Jerubaalove smrti vladalo je 70 njegovih sinova, a Abimelek uz pomoć rodbine svoje majke unajmi klatež i pustolove te pobi svu svoju braću na jednom kamenu. Jotam, jedini koji je od sedamdesetoro braće preživio pokolj, jer se bio sakrio, ispjevao je Basnu kad je čuo da su šekemski građani postavili Abimeleka za kralja.

JOTAMOVA BASNA

Čujete me, uglednici šekemski,

tako vas čuo Bog!

Jednom se zaputila stabla

da pomažu kralja koji će vladati

nad njima.

Pa rekoše maslini: Budi nam

kraljem!

Odgovori im maslina:

Zar da se svog ulja odreknem

što je na čast bozima i ljudima

da bih vladala nad drugim

drvećem?

Tad rekoše stabla smokvi:

Dođi, budi nam kraljem!

Odgovori im smokva:

Zar da se odreknem slatkoće

i krasnoga ploda svog

da bih vladala nad drugim

drvećem?

Tad rekoše stabla lozi:

Dođi, budi nam kraljem!

Odgovori im loza:

Zar da se odreknem vina

Što veseli bogove i ljude

da bih vladala nad drugim

drvećem?

Sva stabla rekoše tad glogu:

Dođi budi nam kraljem!

A glog odgovori stablima:

Ako me doista hoćete pomazati za

kralja,

u sjenu se moju sklonite.

Ako nećete, iz gloga će oganj

planuti

i sažeći cedrove libanonske!

(Suci; 9, 7-15)

Izraelci su se već ranije „okrenuli u preljub s baalima“, postavili sebi za boga Baal-Berita, i nisu se sjećali Jahve, svoga Boga. Nisu bili zahvalni ni domu Jerubaala Gideona za sve dobro što im je učinio. Zato je Jotam uz Basnu izrekao i kletvu nad građanima šekemskim i nad Abimelekom, sinom robinje, kojega su oni postavili za kralja.

„Ako ste vjerno i pošteno danas radili prema Jerubaalu i prema njegovoj kući, radujte se s Abimelekom, a on nek se raduje s vama! Ako niste, neka oganj iziđe iz Abimeleka i sažeže građane Šekema i Bet-Mila, i neka iziđe oganj iz građana Šekema i Bet-Mila i sažeže Abimeleka!“ (Suci; 9, 19-21).

Tako je gasila kletva, i ispunila se poslije tri godine Amibelekove strahovlade, govori se u Starom Zavjetu.

Prije, po prilici, tri i pol tisuće godina ispričana je ova priča iz Starog Zavjeta koje se danas spominjemo. Bio je to početak državnoga organiziranja izraelskoga naroda, u doba sudaca – tako ćemo to shvatiti. „Stabla“ su napokon zaželjela red u „svojoj šumi“, ali 'Ugledna stabla' nisu se željela odreći svojih prednosti i nisu prihvatila ponudu 'da bi vladali nad drugim 'drvećem'. A ono 'drveće' koje se nije imalo čega odreći, ili, nije imalo što izgubiti, prihvatilo je ponudu i postavilo je svoje uvjete.

Građani Šekema su lako zavedeni lijepom pričom; ta bolje je da vlada jedan nego njih sedamdeset, pogotovu stoga što je on (jedan) njihov brat. Takvo je bilo obrazloženje onoga koji se borio za vlast, a onda je započela vladavina koja je u svom temelju imala zločin. I vladavina mu je bila loša, a ljudima je pod njom loše bilo, i pobunili su se.

Pamte se česte takve vladavine koje su svoj kraj doživjele u većem neredu nego što je bio kad su osvajale vlast. Njihovo je pravo bilo utemeljeno u sili i strahu podanika od još veće pogibije; nisu služili narodu nego je narod služio njima. Nisu daždili pravednošću, nisu prezirali dobit od prinude, niti su se naplijenili plijena.

„Ima zlo što ga vidjeh pod suncem/

kao prestupak koji dolazi od vladaoca:

ludost se uzdiže na najviša mjesta,

a veliki zauzimaju niske položaje“

(Propovjednik 10, 5-7).

To važi kao svjedočanstvo da je i malo ludosti jače od mudrosti i časti, kada jedna „uginula muha usmrdi mirisno ulje, a i malo ludosti jače je od mudrosti i časti“(Propovjednik 10,1).

Povijest nas obavještava da su vladari uvijek  postavljali uvjete svoje vladavine. Nije to vrijedilo samo za vremena na tzv. nižem stupnju društvenog razvitka. Također je jasno iz povijesnih izvora da se za vladanje neprestano tražio najbolji način i najbolji izvršitelj, pa je vlast mijenjala oblike i vidove sve u svrhu što pravednije i što učinkovitije vladavine, te se za vladara postavljao najbolji prema prilici vremena i mogućnostima (zrelosti?) naroda i dosljedno, što zadovoljnijih podanika, zbog njih samih, a najčešće zbog osiguravanja spokojnog vladareva sna.

Osnova priče o vladanju se uvijek kretala oko pravednosti. No pravednost izravno ne poboljšava učinkovitost vladanja, a ni zadovoljstvo podanika uvijek i izravno ne proistječe iz pravednosti, a ni iz učinkovitosti. Isto tako učinkovitost nije izravno poboljšavala pravednost, niti je proistjecala iz zadovoljstva podanika. Je li to zbog toga što oni koje su podanici željeli za vladara nisu željeli zauzeti vladarsko mjesto te je ta njihova želja narasla u volju, a volja se pretvorila u čin odbijanja, a sve u lošu posljedicu? Je li zbog toga što aktualni vladari nisu naprosto htjeli biti pravedni znajući svoju inferiornost, pa su umjesto „normalne“ vladavine postavljali svoje neprilične uvjete?

Jer, kako će se cedar skloniti u sjenu gloga? Može li se „pomazaniku“ dopustiti da može sažeći sve koji se u njegovu sjenu ne (će) mogu (se) skloniti jer svojom veličinom daleko premašuju njegovu visinu, „grma“ koji uostalom i nema sjene? Je li on svojim „pomazanjem“ stekao pravo da sam sebi propisuje ovlasti?

Tako u Starom, a u Novom Zavjetu

Juda Iskariotski, blagajnik Isusov, sigurno se dobro razumio u novac. On je kao takav bio logističar apostola. On je, kako kaže Knjiga, prodao svoga Učitelja za trideset srebrnjaka tadašnjim službenim vjerskim poglavarima, svotu koja je u ono vrijeme važila kao cijena prosječnog roba. Time je Juda, kao izvorni trgovac, svoga nominalnog učitelja pretvorio u svoju robu koja se može zamijeniti za novac. On je tim činom, naravno, prestao biti sljedbenikom i postao gospodarom, makar zakratko, onoga kojemu je služio. Vidjevši da je teško pogriješio Juda je pokušao je vratiti tih trideset srebrnjaka svećeničkim poglavarima, no oni ne htjedoše pa se Juda iz Kariota objesi o obližnje drvo. Tadašnji poglavari nisu htjeli niti su nisu smjeli samoubojičine srebrnjake primiti u hramsku blagajnu. Za spomenuti iznos kupiše oni lončarovu njivu da posluži kao groblje za ukop tuđinaca. To je ona poznata 'Krvava njiva'.

Tako se tumači u oficijelnim nastupima i to je važeće.

Juda nije kanio biti vladar, ali je volio moć koja bi bila svjedok njegove važnosti. No ta interpretacija u novom dobu nije zadovoljila stanovite tumače prvih dana kršćanstva. Postmodernistička ofenziva koja je uslijedila nakon propasti moderne krenula je s novim interpretacijama i pokušajima smanjivanja  utjecaja biblijskih poruka na javno mnijenje i intimu pojedinca s „otkrivanjem“ „novih“ događaja iz vremena nastanka kršćanstva. „Pronađeno“ je Judino evanđelje, koje i pored fingiranog odjeka u liberalnim krugovima nije značajnije uzdrmalo svjetonazor vjernika niti temelje Crkve. U prvi plan se pokušalo staviti moguće Judino stajalište; da je on zapravo omogućio Isusu da se oslobodi zemaljskog života i ode na drugi svijet.To je ipak ostao blijed pokušaj umanjivanja značenja četiri evanđelja koja stoljećima predstavljaju Riječ Božju. Službena se Crkva nije uznemirila jer je taj „problem“ „riješila“ prije gotovo dvije tisuće godina. Juda je i dalje ostao simbolom izdaje. Nismo doznali iz tog „evanđelja“ zašto se Juda poslije objesio (ako je on doista napisao tu „radosnu vijest“, zašto je ostalo zapisano da je počinio suicid, kad je taj čin bio (ako jest) dio Božjeg plana). To drvo vrste cercis siliquastrum, kasnije je prema njemu nazvano Judino drvo, a u našem kraju ono se zove smrdljika (jer doista ima neugodan miris).

Krist nije kanio biti vladarom od ovoga svijeta, jer se za tu dužnost nije bio ni rodio. Rimski arbitrat nije mogao proniknuti u prirodu spora među Židovima, pa je preko svoga namjesnika donio presudu u skladu sa svojim interesima, ne prihvaćajući odgovornost za donesenu odluku i skrbeći da neki podanici ipak dobiju zadovoljštinu.

Tako u Knjizi nad knjigama, u kojoj je mudrost uvijek bolja od ludosti, a mi pokušajmo razmišljati o još nekim aspektima vladanja.

Obliti privatorum, publica curate! (Zboravite privatno, brinite se o javnom)

Tako je pisalo na Kneževu dvoru i ne samo tu. Tu maksimu s nadvratnika Male vijećnice u Dubrovniku su rabili ranije Talijani i drugi, pa nas to upućuje na njezinu nekadašnju univerzalnu prihvaćenost. Poruka je upućena u prvom redu knezu (vladaru, ili kako god se on zvao) i izražava interes podanika koji se nadaju kako će u skladnoj vladavini njihova zajednica napredovati, a da će oni u tom skladu ostvariti svoju dobrobit. Ne znamo je li zbog toga Dubrovačka Republika trajala koliko je trajala. Znamo da su se tim natpisom oni ponosili, a da su zatornici Republike taj moto uklonili (ožbukali i okrečili!?).

Pokorenom narodu se nije dalo pravo da ište od novih gospodara zaborav privatnog i skrb o javnom, jer kako bi se podanik starao o javnom dobru, kad je njegova zadaća ispunjavati dužnost koju mu gospodar zada. Ali i taj pokoreni zna da bi vladar morao zaboravljati privatno i brinuti se o javnom dobru, jer je u to ime preuzeo dužnost. No, vladar baš ne misli kako je skrb o javnom dobru njegova prva dužnost. On smatra da je njegova prava obveza ovlast, ili drugim riječima, pravo da vlada, a u drugom je planu dužnost (kao odgovornost prema zajednici) vladanja. On doduše osjeća obvezu znajući pouzdano, da kad ne bi bilo vladara, sve bi otišlo u nepovrat, a osobito njegova uloga, odnosno pravo. Je li tu rodno mjesto povlastica koje vladaru daju posebna prava i izuzeće pa da se može reći kako se kralj ne ispričava nikome!

Slavna revolucija je tako uime slobode poništavala i mnoge vrjednote, i u teroru donijela prevlast profanosti, neobuzdani individualizam, sekularno društvo i njegovu državu. Prestala je vlast nebom blagoslovljena, a između neba i zemlje se ugurala oholost, a potom je pristigla histerična vjera u napredak. U pretvaranju kraljevskog suvereniteta u narodni izmišljena je i iskušana najprije na starim i novim vođama „opaka naprava – giljotina“,  da bi potom sijevala sve češće i sve brže protiv neprijatelja slobode … kako bi se svi uvjerili u veličinu cilja kojemu se stremi. Oni koji su ostajali živi morali su se uvjeriti u veličinu i važnost cilja kojemu se potrebne tako velike žrtve. Istodobno se rađala ona podla sorta ljudi – politikanti, u kojih je laž mogla uživati počasno mjesto. I umjesto da su Levijatan usmjerili na bezdušnu vlastelu i uzoholjeni kler, nova se vlast ustremila na Boga, umjesto da obuzdaju bahate staleže, sami su stvorili još svirepiju i bezdušniju tiraniju.

Pobuna je postajala mjera znanja i razboritosti; božansko je zamjenjivano profanim kako bi individualizam i naduto ja postali princip i sudac svega i svačega. Jednostavno, svijet se zarazio razumom koji nije imao postojan oslonac, ali samodopadnost je rasla do neslućenih granica. Vjera je bila osuđena na propast, ljudi su umjesto duše željeli imati razum i tako je nastala „vjera bez vjere“.

Je li to značilo kako je ona revolucija što se zalagala za liberte, fraternite, egalite napustila zastarjela načela pa je nastojala oko nečega drugog? Vjerojatno jest. Ali, kad su se prevratnički duhovi primirili, nakon kojeg desetljeća nekontrolirane strasti vidjelo se da je Montaigne mnogo prije mudro konstatirao da „Oni koji zadaju prvi udarac nekoj vlasti, prvi idu s njom u propast“. U domaćoj poslovici se to razumjelo i izreklo: Što poplava odnese, to tišina ne vrati! No, učinci slobode, bratstva i jednakosti i dalje važe kao ideali te ih ona zemlja koja se ponosi imenom u čijem korijenu leži sloboda i danas slavi kao početak punog života ljudskih prava.

Prokletstvo paradigme

I kad smo već spomenuli mjere znanja i razboritosti te s time u vezi i postupaka koji će se na taj aktualitet pozivati krenimo u potragu za primjerenijom mjerom ljudskih čina. Već smo odavno spoznali kako informacija o nečemu nije znanje, iako bez dostatne informiranosti znanja ne će biti; spoznali smo da znanje nije ujedno i mudrost, iako bez znanja ne će biti mudrosti, prisjetimo se još pokoje povijesne epizode.

Možemo zasigurno priznati kako su ljudskom umu na dugom povijesnom putu uspjela velika otkrića. No isto tako su veliki promašaji tog istoga intelekta polučili kobne katastrofe. Zadržimo se samo na simbolima koji su predstavljali neke pokrete koji su zdušno najavljivali dolazak pravednijeg i sretnijeg vremena.

Svježi su još primjeri pogrešaka pri odabiru brojnih simbola koji su običnom puku predstavljani kao njihova željena prepoznatljivost. Kada se na primjer pojavio simbol srpa i čekića 1917. godine na zastavi Sovjetskoga saveza već je bio poprilično zastario (amblem je naime, preuzet od njemačkog konzervativnog obrtništva; prema, Karlheinz Weissmann, Schwarze Fahnen, Runezeichen: Die Entwicklung der politischen Symbolik der deutschen Rechten zwischen 1890 und 1945, Dusseldorf 1991). Ta je nespretnost revolucionarnoga pogona dovoljno upućivala na grotesknost obećavanog blagostanja u kojemu će trudbenici zajednici pridonositi prema vlastitim mogućnostima i uzimati prema vlastitim potrebama. Bez velike pameti se i tada moglo znati da industrijskim radnicima nije perspektiva čekić (jer se sve manje rabio), a u seoskom proletarijatu se odavno znalo da srp predstavlja primitivni ratarski pribor.

Je li bio stupidniji simbol kod radikalne njemačke ljevice koja je pred kraj Prvog svjetskog rata osnovala „Spartakistički savez“?. Je li se tu tražila veza s kršćanstvom, pitao se P. Sloterdijk. Jer ime raspetog roba-gladijatora na križu kao glavnog promidžbenog plakata moglo je predstavljati samo nesvrhovitu žrtvu. Drugim riječima,  mogao je taj simbol predstavljati samo poraz.

Da ni desnica nije zaostajala u promašajima uvjerit ćemo se promatrajući glavni simbol nacionalsocijalizma, svastiku; kada je u obliku reljefa, primjećujemo da oni koji idu za njim i vide ga kao simbol dobrote, blagostanja i seće (kad su dakle vrhovi okrenuti udesno, u tom obliku on je doista dugo to i značio), dočim svi oni koji je gledaju sa suprotne strane vide ga kao znak zla (jer u tom smjeru okrenuti kraci znače znak zla). I taj je simbol završio kao slika povijesnog zla, protiv kojega se borilo svim sredstvima.

Višeznačnosti nije lišen ni snop prutova (sa sjekirom kao simbolom državne vlasti i njezine nadmoći nad pojedincem). Fašisti su njime naglašavali nužnost nacionalnog zajedništva, inzistirajući na alegoriji da se snop ne može slomiti za razliku od jednog pruta. Oni su računali da se snazi nacionalnog zajedništva ne će moći ništa suprotstaviti te su odbacivali gotovo sve skrupule, prizivajući tako svojim postupcima časove svoje propasti.

Napokon, crvena zvijezda revolucionarne Rusije najduže je odolijevala u čuvanju tajne svoje simbolike. Ta je tajna otkrivena istom na kraju sovjetske epizode kao znak propasti.

Tko ima oči i hoće gledati, može još vidjeti kako je avangarda (partija) kao organ proletarijata (ili nacije, države) zasnovana na fikciji velečovjeka, vođe. Ta osoba se konstituira iz pristaša vođe koji su predani višem cilju, odlučnih aktivista koji nikada nisu mogli biti složni pa se njihova discipliniranost osiguravala čestim i nesmiljenim ideološkim (ili kakvim god) čistkama.  Po nekom standardu ta vodeća osoba je mogla biti jedino glavni teoretičar revolucije i njezin glavni realizator. Samo je on mogao javno isticati pokoju dvojbu što se tiče taktike i cilja pokreta. On je od svojih sljedbenika prihvaćan kao autentični subjekt koji je sličio onoj Hegelovoj svjetskoj duši (koja jaše na konju nakon bitke kod Jene). Je li to bio Napoleon, Karl Marks ili Vladimir Ilič Lenjin, ili pak kasnije Mussolini ili Hitler, manje je važno. Važnije je naime to da njegova resantimanom ispunjena osobnosti odgovara njegovoj historijskoj misiji. Svaki sljedbenik toga rođenog vođe, a pogotovu nasljednik, morao se mjeriti kriterijem je li sposoban da jednako bude predan ideji za koju se bori, odnosno da se nemilosrdno obračunava s protivnicima.

Takve su osobe bili ljudi koje je Bog u srdžbi stvarao za političare – da riječi Maxa Webera o pjesniku Ernstu Tolleru prenesemo na podobnije adresante.

Vratimo se običnom puku koji nolens-volens sve treba preživjeti. Znajući da nužno mora živjeti u nekoj zajednici puk se u raznim razdobljima prilagođavao aktualnim prilikama na svoj način. Pučani uvijek žive kao pojedinci i svoje probleme rješavaju pojedinačno. Oslikajmo neke povijesne modalitete, ali i razvijajući sliku domaćega iskustva.

Sive-nive

Montaigne je u drugoj knjizi Ogleda (Disput, Zagreb 2007.) opisao čestu vladalačku teškoću. Spomena vrijedan primjer Pakuvija Kalavija možda bi mogao obeshrabriti pristaše naglih promjena:

„Nakon što su se njegovi sugrađani u Capui pobunili protiv svojih upravljača, našao je načina kako da čitav Senat zadrži u vijećnici, pa ja tada sazvao sav narod na trg i rekao da je napokon svanuo dan kad se mogu u punoj slobodi osvetiti tiranima koji su ih tako dugo mučili, jer ih on sada ima u svojoj ruci same i razoružane. Predložio je da ih se jednog po jednog izabere ždrijebom i da se na licu mjesta odluči što će s njima biti i da se to odmah izvrši, ali da se na mjesto svakog osuđenog odredi jednog čestitog muža koji će preuzeti njegovu službu kako grad ne bi ostao bez uprave. Nisu bili ni izrekli ime prvog senatora, a već su se podigli glasovi općeg negodovanja protiv njega. “Vidim, rekne na to Pakuvije, da je to zao čovjek i da ga treba ukloniti; a sada mi u zamjenu za njega predložite jednog poštenoga.” Zavlada tajac, jer se nisu mogli odlučiti koga izabrati umjesto njega. Kad je najzad jedan malo hrabriji iznio svoj prijedlog, nadigne se još glasnija vika i počeše pljuštati stotine mana i pravednih razloga da se toga odbije. Suprotstavljena mišljenja neprestano su bivala sve žešća, a još gore je bilo s drugim senatorom, pa s trećim i tako dalje: koliko god je bilo slaganja oko uklanjanja, toliko je bilo i neslaganja oko izbora zamjene. Kad su se umorili tim beskorisnim svađanjem, skup se počeo osipati, tko ovako, a tko onako počeše građani odlaziti s trga, u sebi uvjereni da je staro i poznato zlo uvijek podnošljivije nego neko novo, za koje se ne zna kakvo će biti.“

I u tom vremenu je bilo jasno da se „svaka država temelji na sili“ (Trocki). Pakuvije Kalavije je, međutim, imao na umu kako je najbolje da svoju ulogu mora potkrijepi narodnom voljom, i da uprava mora postojati svakog trenutka. Pakuvije Kalavije je poput modernog demagoga (odvjetnika ili novinara) računao na građane kao „gomilu“ (što neorganizirana svjetina zapravo, jedino, i jeste) koja se uvijek slaže o tome što ne će i nikad ne zna što hoće. Nije trebalo dokazivati da su senatori radili loše, ni u interesu građana, niti da ih treba smijeniti. On je svojim postupkom zadobio simpatije puka i svi su se u smjenjivanju osjećali pobjednicima nad tiranima. No, kad je trebalo postaviti nove ljude, nastao je nerješiv problem. Zašto? Možda je Pakuvije želio pokazati svu besmislenost pokušaja da svi istodobno odlučuju o svim pitanjima?

Tako je Pakuvije Kalvije prevladao krizu vlasti. Vlast je ostala na vlasti, građani su i dalje bili nezadovoljni, a Pakuvije Kalvije obogaćen iskustvom nastavio je živjeti sve do svoje smrti.

Za sto lira u sto vira

Dok je trajala, bila je to laka valuta, lira talijanska. Ostale lire (turska, malteška i druge valute koje su se lirom nazivale) su također bile lake valute, i čini se da su neke takve i danas, što upućuje da značenje poslovice pokazuje kako se za malu vrijednost može promijeniti vjera. Ovakvo objašnjenje pripada ćudorednom području pa ćemo an general kazati što ovdje mislimo pod vjerom (vira). Dakle, misli se na nazor o životu, na osobni pogled na svijet koji sadrži jedinstvenu sliku svijeta i ocjenu vrijednosti ljudskoga života. To bi trebao biti temelj za čovjekovo postupanje uopće. To ne će biti „stvaralačko djelovanje“ na osnovi znanja, nego činjenje u životu koje proizlazi iz osobnoga vrjednovanja svake osobe ili kulturne sredine.

Brojku sto ne ćemo posebno komentirati iako ona u ovome kontekstu nije precizna mjera, nego paušal koji naprosto znači – mnogo, kao što i jest kad se radi o „vjerama“.

A sva poslovica znači nevjerojatnu lakoću promjene svjetonazora za nevjerojatno male pare kad se radi o promjeni sadržajnoga dijela, ali isto tako upućuje da će se ta promjena dogoditi mnogo puta, odnosno, čim se ukaže neka dnevna (osobna) korist na vidiku.

Da nam netko ne bi predbacio da smo zlobni, iskreno napominjemo kako osobe koje idu „za sto lira u sto vira“, što se njih tiče, misle pošteno. One su u svojoj intimi uvijek imale povjerenje u vlastitu misiju, koja je doduše uvijek ostajala samo u njihovoj mašti i završavala često žalopojnom sentencijom o onih pet njegovih minuta.

No tih pet minuta nikada ne dođe, ali „sto lira“ se uvijek nađe. Tako to izgleda kad se gleda s uobičajene strane, ali pogledajmo „neutralno“. Dakle, otkuda dolaze tih sto lira. Daje li ih netko ili su dane same po sebi?

Nema sumnje da su „sto lira“ tu, da se promijeni „vira“, a zašto mijenjati „viru“ i zašto se to treba plaćati? Nije sporno da se jedna „vira“ može zamijeniti novom vjerom, pogotovu ako je nova bolja, no ako je bolja, onda bi ona sama samo svojom istinom mogla privući nove članove u svoje stado bez dodatnih poticaja. „Sto lira“ upućuje da nova vjera nije bolja, nego se njezino prihvaćanje mora potaknuti nečim. Najbolje novcem! Računa se da kandidat ili nema novca ili mu žudno trebaju. I što je god ta potreba veća i urgentnija, to će manje „lira“ trebati za prevjeravanje. Računa se također, da „kandidat“ nije siguran u vlastiti sustav vrjednota i da će se lako pridobiti obećanjem koliko god ono izgledalo nepouzdano (jer lire i nisu neka jaka valuta).

Ali još nismo odgovorili o tome tko daje „lire“.

Najprije recimo na koga se odnosi poštapalica. Bez velikog skanjivanja se može reći, na one koji nemaju samopouzdanja ili, recimo po domaće, karaktera. I koliko god staromodno zvučalo, karakter je važan. Misli se na disciplinu, hrabrost, ustrajnost, odanost, strpljenje, mogućnost izdržavanja dugotrajne patnje i najvažnije – nepovrjeđivanje (znači da ne ćemo i ne želimo drugoga povrijediti). E toga svega nema kod kandidata za novu „viru“.

Zatim recimo i to da se imatelj „lira“ nalazi iznad „vira“ i onih koji će za „sto lira“ u novu „viru“, ali i iznad onih koji poslovicu govore i koji poslovicu slušaju. Njega nitko ne poziva ni na kakvu odgovornost. Zašto? Zato što se on ne nalazi u krugu u kojemu poslovica važi, koja je za jedne osuda, za druge opomena, a za treće dragocjeno iskustvo. Njega ne dotiču za moral pogubne posljedice, jer taj moral nije njegov, jer je imatelj „lira“ daleko i na njega se poslovica ne odnosi. On naprosto pošteno plaća činjenje (rad) promjene svjetonazora svojih zamorčića koji mu trebaju u određenome broju za nešto što samo on treba znati, a ostali ne, pogotovu ne oni koji mijenjaju vjeru, e da se ne bi sjetili kako je njihova vjera važna, shodno tomu i vrijedna, a prema tome i skupa.

No vratimo se na posebnu razinu.

Sluga i gospodar

Služiti dva gospodara? Je li moguće? Naravno, kad se gleda sa stajališta sluge. No, kad gospodari sude, onda nije moguće biti dobar sluga dvojici. Zbog čega? Zbog toga što su interesi gospodara suprotni ili će bar biti, jer se sudi s njihova gledišta. Što se tiče sluge, on se ne bi smio upuštati u tumačenja takovoga tipa. Ovdje nema potrebe tvrditi kako bez gospodara nema slugu, niti slugu bez gospodara. Ta bi tvrdnja djelomično riješila problem i kao suvišnu ćemo je otkloniti.

Za organizaciju zajednice potrebna je vlast, koja mora biti iznad toga društva. A što to iznad znači? Običan čovjek, koji kruh zarađuje u znoju lica svoga ne će na to odgovarati, a ni pitati se o tome, jer njegov svijet ne ovisi od njegova odgovora ma kakav on bio, a pitanja ga zbunjuju. Običan čovjek će u svoj svakodnevni život ulaziti kao u dužnost, a pitanja pričinjavaju štetu svakoj vrsti dužnosti. Stoga on svoje (eventualno) pravo upravljanja zajednicom na koju je upućen povjerava nekome drugome, da bi svoju temeljnu dužnost mogao obavljati u miru nadajući se kako će njegova sudbina ovisiti o njemu samome. A oni koji ustrajavaju na tome da budu nositelji vlastite važnosti, prije će govoriti o odgovornosti onih koji su djelovali, odnosno, posljedicama njihova djelovanja. U tome se nadanju smješta očekivanje običnih ljudi da ne će biti robovi nikome i nečemu te svakako ne će robovati na temelju neke strane prisile.

Ali nisu svi ljudi obični. Poneki nastoje dokučiti tajnu društvenog tijeka i odaju se tzv. općem interesu i bar u začetku sva svoja nastojanja usmjeravaju tamo. Potajno se nadajući slavi izrasloj na zaslugama za narod, ili čak otvoreno sanjaju o velikoj vlastitoj ulozi u općoj dobrobiti, pokoji se takav odličnik nerijetko, katkad kratko, a katkad i dugo nađe u prilici da vlada nad narodom. A da bi vladao treba imati moć (osvojiti vlast i zadržati je), biti iznad te zajednice ili pojedinca, u kojoj će svi zajedno i ponaosob imati neko povjerenje u vladara. On je u velikoj prilici da bude gospodar, jer stupa prvi, pokreće procese, stara se o tijeku događanja, suočava se s opasnostima i uživa u slasti pobjede. On mora biti nadmoćan ostalima, jer kako bi inače mogao vladati. Zato se traže takvi koji su povjerenje stekli na osnovi nekoga svoga uspjeha, dostignuća ili naprosto ugleda(?). Koliko će se održati gospodarev status, hoće li biti dugovječno njegovo kraljevstvo, ovisit će o mnogim okolnostima, a ono Kraljevstvo u „kojeg trgovci bijahu knezovi/ a prekupci odličnici zemlje“ (Izaija 23, 8), možda vodi u propast, ili možda ne?

Rijetko se postavlja pitanje zašto uopće netko mora vladati. Je li prihvaćeno da je vladanje nužno kao i pokoravanje, sad vladaru, sad zakonu; prema prilici stanja ili obliku vladavine?

Čini se da je ipak problem u tome što dva gospodara istodobno računaju na jednog slugu, što sluga znade, ali gospodar, svejedno, hoće.

O povijesti vlasti i bezvlasti

Vjerovati je da ljudi najprije žele biti slobodni. Općenito se misli da je ljudima potrebna vlast kao uvjet slobode.

A što je sloboda? Odgovoriti ukratko i praktično za ovu našu potrebu nije lako. A kad se već mora, onda recimo da je sloboda apstraktno uzevši, pravo na nešto, da nešto smijemo; u zbilji je sloboda, međutim ono što se konkretno može. Izravni dokaz potvrde slobode bi bilo stvaralaštvo. Međutim, izravni je dokaz slobode i mogućnost samoporicanja jer ona podrazumijeva i odgovornost (ne proširujući područje našega razmišljanja spomenimo da u novo vrijeme pojam odgovornosti zauzima mjesto koje je ranije u etici imao pojam dužnosti).

Naime, svaki čin nije ujedno i slobodonosan. Ako se dakle sloboda potvrđuje djelatno, imajmo na umu da je djelatnost širi (rodni) pojam u odnosu na rad, te odmah recimo kako rad ne mora nužno biti znak slobode. Rad zapravo, mora biti plaćen jer se čovjekova potrebe ne zadovoljavaju radom izravno, nego se naknadom za rad zadovoljavaju čovjekove potrebe. A rad je uvijek muka i prisila pri čemu nije nikada bio slobodno postupanje nego je, dakako, uvjetovan. Zato, recimo da je rad doduše koristan, ali on podrazumijeva stanovito trošenje, odricanje od nečega i obvezan je. Stoga, svakodnevni razbor teško može prihvatiti stav da rad (izravno) oslobađa (što je već prihvaćeno kao neupitna istina) tim prije što je očito da se raditi uvijek mora. A čim se nešto mora, onda je slobodan izbor u najmanju ruku upitan.

Osiguravanje toga „moranja“ se svakako mora nečim poduprijeti, da bi  se uopće nešto moralo morati. Život ima potrebe, a one se moraju zadovoljiti, inače život prestaje. Radom se stvaraju dobra kojima se te potrebe zadovoljavaju, a kako su potrebe trajne tako i rad mora biti neprestan. Nije još pronađen način života da se potrebe ne moraju zadovoljiti, niti da ukupan život može opstati bez plodova rada, iako neki misle kako nije nužno da baš oni moraju raditi. Netko ili nešto mora osigurati trajnost rada, a tko to može? Vlast! Vlast kao nositelj i izvršitelj opće brige o opstanku u zajednici, jer izvan zajednice nema života (onaj tko može sam, ili je Bog ili životinja, rekao je filozof), vlast koja osigurava trajnost te obveze čini to na različite načine: privolom ili prisilom.

Zapravo, cum grano salis, moglo bi se reći da je sloboda iznad dobra, pravednosti, istine i ljepote, odnosno, da su ove oznake uvijek bile u službi slobode. Tako se danas prešutno prihvaća. Čak je i Nepokrenuti Pokretač ostavio čovjeku slobodu izbora između: dobra i zla, pravednosti i nepravednosti, istine i zablude, te lijepoga i ružnoga. No, čini se da ipak prevlađuje ono shvaćanje kako je sloboda jedno od najviših dobara. Sve u svemu, važnost slobode je velika. O tome se svi odreda slažu.

Dakako, uvijek postoje oni koji gospodare i oni koji služe. Lijepo je čuti kad gospodari kažu da su oni sluge narodne, ma koliko to malo odgovaralo pravoj istini o njihovom zbiljskom služenju ili gospodarenju.

Brzo se često zaboravlja

Brzo se zaboravlja i ono što je bilo jučer, a kamoli ono nekad što nije precizno datirano. Često se zaboravlja planski i ono što ne bi trebalo, najviše poradi skretanja pozornosti s temeljnih (često) životnih ciljeva pa se zaboravlja u korist dnevnih potreba. Zapravo, zaborav izgleda kao poseban božanski dar, gotovo kao njegova opreka, pamćenje. I nije teško dokazati da smo mnogo više zaboravili nego što smo zapamtili. Što bi bilo kad bismo uživali/trpjeli samo dar pamćenja? Teško da bi tko mogao izdržati to obilje vanjskih utjecaja na lelujavu intimu i zadržavajući ih trajno pohranjene u svome duševnome kapacitetu. Nasreću, čovjek ne raspolaže samo tim darom, nego ih uživa još podosta u nekoj mjeri, što dakako, pridonosi stanovitoj ravnoteži.

No brzo i često zaboravljanje, pored toga što omogućuje snošljiv život, proizvodi i pokoju štetu.

Ovdje smo pokušali prisjetiti se onoga što „zaborav nije progutao i pokopao“.  Sjećali smo se Jotama, Jude, zahtjeva Obliti privatorum…, maksime liberte, fraternite, egalite, Pakuvija i drugih. Na kraju, znamo da se živjeti (vladati i raditi) mora i mora to netko izdržati.

Ostaje pitanje: Hoće li netko važan povjerovati Kirovu iskustvu!

Ivan Sivrić / Motrišta